Nakon što je 2014. godine objavila roman “Sahib” Nenada Veličkovića, , u prevodu ukrajinske književnice i prevoditeljice Katarine Kalitko, izdavačka kuća Tempora iz Kijeva reizdaje knjigu sa izmijenjenom naslovnicom.
… Nastavi čitati
Kategorija: Press
Na kojim vrijednostima je moguća alternativa društvu laži, nasilja i korupcije?
Intervju: Faruk Vele 01/2026. Radiosarajevo.ba
U Sarajevu je nedavno objavljen novi roman uglednog bosanskohercegovačkog književnika i univerzitetskog profesora Nenada Veličkovića, Sahib 2.0. Riječ je o svojevrsnom nastavku kultnog romana Sahib, ali ne u klasičnom narativnom smislu.
Roman Sahib 2.0 smješta radnju u Beograd, u vrijeme masovnih protesta, štrajkova, paralize društva, otvarajući pitanja našeg sutra koja nadilaze granice bližeg susjedstva. Iako se na prvi pogled bavi drugim prostorom i kontekstom, ova priča jednako je i priča o nama – suočenima s pitanjima smisla, odgovornosti i neizvjesne budućnosti.
Smješten u vrijeme društvenih lomova i općeg gubitka iluzija, roman ne nudi utješne odgovore, već namjerno proizvodi nelagodu i otvara prostor za preispitivanje. Ova knjiga ne traži od čitatelja da joj vjeruje – nego da joj se suprotstavi.
U razgovoru s profesorom Veličkovićem pokušali smo taj prostor dodatno osvijetliti – ne iz pozicije tumača, nego čitatelja koji još uvijek traga za vlastitim odgovorima.
… Nastavi čitatiGostovanje u Mattersburgu
Nenad Veličković i Maša Dabić, Literaturhaus, Mattersburg, 22. januar, 2026.
Nema za škole, a ima za borbene avione
Vanredno izdanje Sarajevo Kino Bosna / Prvi maj 23.12.2025.
O romanu Sahib 2.0 razgovaraju Ružica Marjanović i Nenad Veličković, autor
Sahib je drugačiji od Konačara.
Konačari jesu autobiografski, Sahib nije.
RM: U intervjuima obično novinar juri sagovornika, ovdje je skroz drugačije, evo čak i ovo pitanje pišeš umjesto mene. O čemu se radi?
NV: Pa o tome da sam kao autor novog romana zainteresovan za njegovu promociju želio o tome razgovarati s nekim ko o književnosti zna mnogo, ko poznaje moj opus i ko se u ranoj verziji rukopisa pojavio u jednoj epizodnoj ulozi. A osim toga, jer još uvijek, evo nakon šest mjeseci, nisam izvukao iz tebe zašto si sve vrijeme uzdržana. Praktično nas je upoznao prvi Sahib, pa sam jako zainteresovan da otkrijemo kakve planove ovaj drugi ima s nama. Ponadao sam se da ću iz tvojih pitanja saznati šta je tvoj najjači utisak vezan za roman, šta vidiš kao njegovu vrijednost a šta kao nedostatak.
… Nastavi čitati
рамнотежа помеѓу субверзивноста и конструктивноста
Образложение зошто Ненад Величковиќ ја доби главната награда на книжевниот фестивал „Друга приказна“ во 2019 година
Добитник на Главната награда на четвртото издание на фестивалот „Друга приказна“ е Ненад Величковиќ, писател од Сараево, Босна и Херцеговина.
Претходни добитници на наградата беа Давид Албахари, Влада Урошевиќ и Оља Савичевиќ Иванчевиќ.
… Nastavi čitati
Vozdra iz NY: Povratak u budućnost
Peta od pet razglednica iz New Yorka, 2008.
Dragi Uredniče,
Izlet na Coney Island za turistu iz Sarajeva započinje kao putovanje u prošlost.
Vikendom, čini se, sva njujorška predgrađa sjednu u vozove i s pikničkim korpama krenu na Okean, i to prizove u sjećanje priču o ćiri kojim je nekada radnička klasa (tada još uvijek razapeta između Boga i Marksa) kroz Sarajevsko polje putovala na vrelo Bosne. Nije teško zamisliti starinske bicikle odbačene u travu, miris kafe iz šišova zabodenih u ognjišta, harmoniku na širokim ramenima i saz u čohanom krilu, fesove, šešire, marame i beretke, ciku djece u zaprljanoj prazničnoj odjeći, lovačke pse svezane uz mlada stabla… Porodični albumi (tako se nekada zvao Facebook) još uvijek su puni požutjelih slika s predratnih uranaka.… Nastavi čitati
Oproštaj od Profesora
Da bi slika bila potpuna, dodajte ovom trenutnku boje plave i zelene, Mljeta i mirise začina dalekog istoka i zvuk listanja knjige. Andrića ili Sijarića, Šekspira ili Gorana, Ćorovića ili Kranjčevića.
Kad sam u jednoj zajedničkoj šetnji, s teško prikrivenim nestrpljenjem najzad čuo da je pročitao rukopis mog romana, i pitao ga šta misli, odgovorio je: kraj je odličan. Kad sam na to odgovorio, misleći da time odlikujem njegovu čitalačku pažljivost i kritičarsku tačnost, da je kraj dobar jer sam se oko kraja zaista trudio, on je zaključio, s osmijehom: pa potrudite se i oko ostatka.
Zdenko Lešić bio je, i ostaće, mnogima od nas – Profesor s osmijehom. Najdraži. Najvažniji. Bila je privilegija slušati ga, i učiti od njega. Njegova su predavanja bila otvaranje prozora, iz skučenih zidova u svijet. Takve su bile i njegove knjige, iz kojih smo imali šta naučiti i onda kada smo vjerovali da smo naučili i da znamo sve. Šta su i učenje i život ako ne trud oko ostatka?
Stavši jednom prilikom, svojim znanjem i ugledom, iza posla koji je uradilo nekoliko generacija njegovih studenata, on je u jednu rečenicu sažeo čemu bi nastava književnosti trebala da posluži: tome, napisao je, da oplemeni a ne da uplemeni… I ne samo nastava, nego i življenje. To Kaća, Andrea i Lara najbolje znaju.
Za njega je, svejedno da li kao romanopisca, ili teoretičara, ili nastavnika ili predavača, književnost uvijek bila izvor radosti. To zato jer je znao, kao malo ko među nama, da uživa u životu. Poput Sremčevog Kalče, koji
“kad si nastane i stigne prolet, a on sedne pod ševteliju, pa si samo gleda i sluša. Gleda behar i kako procvetalo sve i ozelenelo; sluša devojčiki kako poju tam, odgorke iz lojze, i slavejpile kako poje gor na ševteliju, pa uzme plosku s rakiju anasonliju, pa je sipne u čašku, pa ha da gu popijne, a slavej sa ševteliju otkine cvet, pa se i on zapoje, a cvet odi ševteliju padne u čašku u anasonliju, a on si tag popije i rakiju i cvet od ševteliju (kako mezel'k), pa si i on zapoje…”
Iz tako odživljenog života ne odlazi se u zemlju.
Nego u behar.
BiH – kakva država, takvo i obrazovanje
Intervju: Aida Salihbegović, 12/2017. DW
DW: U Bosni i Hercegovini i danas imamo više od 30 škola koje djecu dijele po nacionalnoj osnovi. Jedinstvenog nastavnog plana i programa za svu djecu i dalje nema, a čini se kao da ga još dugo neće ni biti. Vi zagovarate jedan nacionalni integralni sistem obrazovanja, koji bi bio jedinstven za cijelu BiH. Kakav je to sistem?
Nenad Veličković: To još nije sistem. Više je opredjeljenje, alterantiva postojećem, koji očito nije dobar. Podrazumijeva da se etničke različitosti maknu iz fokusa, da ne budu osnov i izgovor za dijeljenje djece. Da jezik nastave bude jedan, fleksibilan za sve razlike. Također, a to je najbitnije, da se (jedno)etnički sadržaji zamijene savremenim temama od opšteg značaja, da se škola okrene budućnosti. To ne znači da poučavanja o nacionalnim ili kulturnim identitetima neće biti, nego da oni neće dominirati, a da će samo poučavanje biti oslobođeno nacionalističke indoktrinacije. Naravno, i svake druge.
Književnost je igra i u njoj uživam
Intervju: Goran Sarić, 8/2016. PEN BiH
Goran Sarić: Tvoj odnos prema istoriji je pun otklona, izrazito ironičan. Zbog toga često sklizneš u parodiju. To je vidljivo već u prvoj, moram priznati – meni najdražoj, knjizi, zbirci priča Đavo u Sarajevu. Evo, u vezi s tim, znakovitog citata iz knjige Vremenska petlja:
“Istorija je puna visokih čela, čeličnih pogleda, čvrstih vilica; zagušena muškarcima širokih ramena, stisnutih pesnica, isturenih grudi; kipti spomenicima junaka na konjima, sa sabljama, u jurišu, pod zastavama. Samo je gluha i slijepa i nijema za njihove smežurane kituljke, za zapišano rublje, za dlakava raščešana dupeta, za stenjavu napuhanih crijeva. Kao da graške znoja izbijaju uvijek pod teretom sudbine a nikad pod pritiskom gasova. Kao da niko u toj slavnoj prošlosti nije imao karijes i šuljeve, garavicu i proljeve, kilu i vjetrove. Pa se onda iznenadiš kad iz te prošlosti, kao iz prljavih gaća, pripovjedač izvuče neobrezan detalj i tutne ti ga u znojav dlan. Skupiš usta, naboraš vjeđe, zaškrgućeš vilicama, ali uzmaka nema; jer teren je strm i sipljiv, a čovjek u nuždi s rukom u zavoju.”
Jesi li takav bio i za vrijeme rata koji si proveo u Sarajevu. Je li i tada bilo vremena za humor, šegu, šalu, ali i za ironiju i, katkad, sarkazam?
Nacionalističko obrazovanje je nasilje nad djecom
Intervju: Eldin Hadžović, 7/2016. Novosti
Novosti: Profesore, na kojem jeziku sada razgovaramo?
N.V: Na našem. Mislim, možemo ga zvati raznim imenima, ali važno je da je to isti jezik.
Novosti: Oko toga se u Bosni i Hercegovini vrlo često vode polemike, potpuno nepotrebno. Zašto, ako je u pitanju isti jezik?
N.V: Zato što se iza priče o jeziku, odnosno o pravu na obrazovanje na svom jeziku, krije pravo na obrazovni sadržaj. Mi imamo jedan jezik i svi se razumijemo kad njime govorimo. Priča o jeziku ustvari je priča o identitetu, a ovdje se radi o različitim identitetima i potrebi da se razlike među njima dodatno prodube. Zato je važno da imamo bosanski, srpski i hrvatski jezik, jer onda imamo bosansko, srpsko i hrvatsko obrazovanje, a onda imamo, unutar svakog od njih, perspektivu koja je poželjna za one koji vladaju u ta tri sektora.
Novosti: Sve ovo o čemu govorite prelama se preko leđa djece. Posljednji primjer bili bi đaci iz Republike Srpske kojima je uskraćeno pravo da svoj jezik zovu bosanskim, dok im je nametnuta konstrukcija ‘jezik bošnjačkog naroda’. Šta mislite o tome?