AFIŠA
Na pitanje zašto pored drama koje se čitaju s lakoćom i uživanjem čitati nečije (moje!) akademisanje o njima imam jednostavan odgovor: zato što o dramskom opusu Dušana Kovačevića ovakva knjiga nije napisana. Ali da bih sad odbranio ovu hrabru tvrdnju, odgovoriću na nekoliko potpitanja.
Najprije: zašto taj opus uopšte zaslužuje pažnju? U najkraćem: jer je po svom obimu, kvalitetu i recepciji bitna i nezaobilazna činjenica u književnoj i pozorišnoj istoriji Beograda, Srbije i Jugoslavije.
Dalje: šta mene preporučuje za vrednovanje tog opusa? Svakako ne to što predajem književnost na fakultetu; taj smo kredit mi dr-ovi i mr-ovi odavno potrošili. Ne ni to da sam Kovačevićev nešto mlađi savremenik, skupa s činjenicom da smo se upoznali, dvaput kratko i jednom dugo razgovarali, odakle nosim utisak o ljubaznom, šarmantnom i pozorištem opčinjenom čovjeku, urednom u liku, govoru i mišljenju, sigurnom u vrijednost onoga što je stvorio i šta radi. Nego: jedno zanatsko i kolegijalno poštovanje, na momente divljenje, pa čak i profesionalna zavist, za način na koji piše, pomiješano s ljutnjom zbog iznevjerenog očekivanja katarze u pisanju dugom skoro pola vijeka. Pa onda: ko sam ja, uopšte, koji ulazim izvana u taj beogradski pozorišni krug, iz Sarajeva, i šta u tom krugu vrijede moji romani, priče, eseji i studije, u kojima bez obzira na dužinu i formu jedva da igdje izmičem iskustvu pretrpljene opsade i zahtjevu da književnost ima etičku odgovornost? Sigurno nisam pozorišni kritičar, ni reditelj, pa čak ni redovni gledalac, ne krećem se u tom svijetu, nemam ni jedan završen razred pozorišnog bifea. Uzdam se u logiku čitanja po kojoj je književni tekst samo jedna posebna vrsta govorenja jednog čovjeka drugom (ili drugima), a pošto se, ma koliko to zvučalo čudno i nemoguće, kritičari u proteklih pedeset godina nisu često pitali o tome šta tekstovi Dušana Kovačevića govore, preporučuje me, dakle, samo to pitanje.
I posljednje: šta ovu knjigu čini drugačijom? Njena kompozicija je prilično jednostavna. U prvom dijelu pokušavam sabrati ono što je kritika o Kovačeviću do sada rekla, dokazujući da se malo bavila onim što se meni, zbog onog etička odgovornost, čini važnim – a to je politički angažman Kovačevićevih komada. U drugom dijelu analiziram, s težištem na onome šta pisac hoće da kaže, devetnaest dramskih tekstova, od kojih je prvi napisan 1972, a zadnji 2016. godine, podsjećajući i na ono što je tada aktuelna kritika pisala o njihovom pozorišnom životu. U trećem se vraćam na problem ćutanja o političkom u umjetničkom, sad s dokazima da se imalo o čemu pisati, što onda nužno vodi u polemiku i sa aktuelnom književno-naučnom scenom. Zaključak je uzbudljiv i, vjerujem, inspirativan, ali njime se knjiga ne završava, pa ga ne vrijedi tražiti prije nego što se do njega pažljivim čitanjem dođe.
Iako je to iz ovog kratkog uvoda jasno, da ipak istaknem: ne bavim se filmovima, scenarijima ni romanima Dušana Kovačevića, a njegovim političkim uvjerenjima i radom samo onoliko koliko su vidljivo prisutni u njegovim dramama, ili koliko ilustruju, u kontrastu, kvalitet njegovog književnog stvaranja.
I da završim čime sam počeo: tvrdnja da nešto nije bilo rečeno obavezala me na uvid u sve ili bar većinu onoga što je o Kovačevićevom opusu napisano. Pošto takva bibliografija začudo još ne postoji, veliki broj naslova u fusnotama može se čitati i kao skroman doprinos tom predstojećem poslu. Za ovaj završeni zahvalnost dugujem prijateljima, kolegama, izdavačima, institucijama… Nekim redom: najprije, Dušanu i Nadi Kovačević, Gojku Božoviću, Zoranu Hamoviću, Nevenu Ušumoviću, Saši Iliću, Mineli Đelmo, Draganu Goluboviću, Pavlu Popoviću, Jasmini Ahmetagić, Đurđi Strsoglavec, Renati Hansen Kokoruš, Angeli Richter, Svetlani Tomić, Božidaru Đuroviću, Darku Lukiću, Bojanu Koreniću; umrlim: Mladenu Ovadiji, Gordani Muzaferiji, Zdenku Lešiću, Dejanu Đuričkoviću. Potom, Zvezdara teatru, Muzeju pozorišne umetnosti Beograd, Mediacentru Sarajevo, Janku Ljumoviću, Darku Cvijetiću, Tanji Miletić-Oručević, Milici Kralj, Marku Misirači i, posebno, Ružici Marjanović, kumu Boći, Dejanu Iliću i Sandri.
ŠTA JE GDJE
AFIŠA
I DIO / ČITAJUĆA REPRIZA
Magistar(ski) na popravnom
Gdje se objašnjava zašto se osjetljiv posao, da ideološki angažman uključi u estetsko mjerenje i vrednovanje, koji u pravilu češće nailazi na podsmijeh nego na razumijevanje, ipak preduzima.
Ono što se tiče svih
Gdje se citiraju Melhingerove teze o političkom kazalištu, kao ram za sliku dramskog opusa Dušana Kovačevića.
Ukoričeno pozorište
Gdje se obrazlaže zašto bi odnos ideologije, angažmana i pozorišnog teksta vrijedilo ispitati baš na Kovačevićevom opusu, uz obećanje nepristrasnosti i pregled dosadašnjeg nepisanja o tome.
Glasnoća neizgovorenog
Gdje se kazuje nešto o političkom kontekstu u vrijeme izvođenja komada.
Ulazak u kanon
Gdje kritika prelazi na stranu pisca.
Izdanak uglednih preteča
Gdje se prati kako se kroz poređenje sa Nušićem i Sterijom Dušan Kovačević probija do svog mjesta među klasicima.
Kuku i paralele
Gdje se pominju savremenici Popović i Simović.
Masa stilu daje poboljšanje
Gdje se odaje priznanje književnim kvalitetima dramskog teksta.
Komikterna
Gdje se registruju primjećenije kritike o uticajima Žarija, Joneska, Pirandela, Havela, Mrožeka i Beketa.
Sam svoj reditelj
Gdje se daje mali katalog primjedbi na odluku Dušana Kovačevića da sam režira svoje komade.
Šta su drame po zanimanju
Gdje se iznose argumenti kritike da su komadi Dušana Kovačevića farse, komedije, crne komedije, tragikomedije, groteske…
Izgubljeno u poređenju
Gdje se evidentira navada kritike da poredi novi komad sa starijim.
Sinteze i kučine
Gdje se lista nekoliko knjiga posvećenih Dušanu Kovačeviću.
Sveti Georgije ubiva Đerzeleza
Gdje se analiziraju praznokazi akademskog diskursa o djelu Dušana Kovačevića.
II DIO / ČITALAC U GLEDALIŠTU
Faze i prizemljenje
Gdje se u opusu od 1972. do 2016. prepoznaju dvije odnosno tri faze stvaralaštva.
Smrt je jedini i siguran i večiti posao!
Gdje se pokazuje kako Maratonci ismijavaju i prirodu vlasti i Titove epigone u njoj (a kritika to prećutkuje).
Juriš Radovane! Za mnom Radovane!
Gdje se vidi kako se rableovskom karikaturom Kovačević ruga glavonjama, uz popis komičkog alata, i zaključak da je Radovan III logičan, direktniji i aktuelniji nastavak Maratonaca.
Bićemo zdravi, bićemo novi, bićemo pravi ponosni ljudi!
Gdje se sanatorijum čita i kao alegorija na Goli otok, zbog čega je komad Šta je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću složeniji i ozbiljniji od popularnijih i poznatijih Maratonaca i Radovana.
Umirete u ovom mraku, ali ste srećni što ste živi
Gdje se ne nalaze razlozi za rehabilitaciju prezrenog Proleća u januaru.
Učo, brate, to je Mesec…
Gdje se obrazlaže zašto je Kovačevićeva Limunacija ozbiljnija i dublja od Sremčeve.
Ima li života pre smrti?
Gdje se u Sabirnom centru ne nalazi ništa što već nije viđeno u prethodnim komadima.
Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste
Gdje se Balkanski špijun obasipa pohvalama.
Srbija dobija ratove – narod ih gubi
Gdje se Sveti Georgije ubiva aždahu čita kao prilog populističkom talasu u srpskoj književnosti osamdesetih.
Predstava, čoveče. Mi se tamo dajemo.
Gdje se u komadu Klaustrofobična komedija bilježi sumnja u pozorište kao prosvjetiteljsku ustanovu.
Govori tiše da te čujem
Gdje se aplaudira univerzalizmu Profesionalca.
Istina boli jedan dan, a laž ceo život
Gdje se antikomunizam Urnebesne tragedije posmatra u sprezi s umjetničkim kvalitetima komada.
Jednog lepog dana ubićemo se zajedno
Gdje se autor komada Lari Tompson, tragedija jedne mladosti zatiče kako stvaralačku energiju crpi iz intelektualne inercije, a sve to u vezi s memorandumskom književnosti.
Mi smo ovde među nama
Gdje se Kontejner sa pet zvezdica proglašava vrhuncem u maniru samocitiranja.
Pa front je u našem dvorištu!
Gdje se mrgodi na ulogu koju u komadu Doktor šuster dobija podmlađeno pravoslavlje.
Zašto vuk ne pase travu?
Gdje se opisuje kako je duga pauza u Kovačevićevom dramskom stvaralaštvu porodila književno nedonošče, inače Generalna proba samoubistva ne bi završila naravoučenijem.
Trava je pokošena, zečevi su siti
Gdje se nakon dužeg vremena aplaudira autoru, koji se dvadeset godina od pada komunizma u komadu Život u tesnim cipelama vraća svojoj muzi – komunizmu..
Uzlajali čovek
Gdje se bilježi da su čitaoci komadom Kumovi ostali zakinuti.
Rođendan gospodina Nušića
Gdje se kritika Nikole Pašića u komadu Rođendan gospodina Nušića registruje kao signal da je književnik zadrijemao.
Postoji opasnost da smo svi mi sad hipnotisani
Gdje se analiza komada Hipnoza jedne ljubavi završava katalogom samopotkradanja kao simptomom kreativne bespomoćnosti.
Mir u sigurnosti podrumskog života
Gdje se uspješno okončava trudnoća stara 30 godina.
Od satire do propovijedi
Gdje se sumira analiza čitanja komada i kritike i brani čitalački pristup.
III DIO / FOAJEN
Ima li života poslije života?
Gdje se baca više svjetla na konformizam pozorišne kritike.
Kako oživjeti vampira i zašto?
Gdje se objašnjava zašto se Balkanski špijun u Sarajevu pretvorio u populističko šegačenje i kakve teškoće očekuju reanimatore Kovačevićevih komada.
Podrum u potkrovlju
Gdje se najzad saopštava zašto su komadi kojima je tema titoizam (kritika komunističke vlasti i komunističke ideologije uopšte) bolji od onih kojima je tema tranzicijski kriminal i težak život intelektualca u Stradiji.
Ko to tamo piše
Gdje se analizira populizam Dušana Kovačevića.
Pad u dunđeraj
Gdje se biraju tri najbolje drame i prva pratilja.
Januar u avgustu
Gdje se prepoznaju uticaji Selenića i Mihiza na Kovačevićev populizam, ali se ipak s olakšanjem konstatuje da je književnik sretno sačuvao svoje najbolje komade od tog uticaja.
Unakrsna kritika
Gdje se okrivljeni saučesnik u unakrsnom ispitivanju oslobađa optužbi za nacionalizam.
Plotuni iz podrumske niše
Gdje se zamišlja jedan komad koji nećemo gledati.
O književnosti i banalnosti
Gdje reditelj ove knjige pozdravlja čitaoce i silazi u publiku.
