Bosanskohercegovački pisac i univerzitetski nastavnik
Tema ovog članka je elektronska sjednica Vijeća Odsjeka za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, a povodom naučno-stručne ekskurzije studenata tog odsjeka na Susrete bosnista u Mostaru, krajem aprila 2016. godine.
Predgovor knjizi Principi prije pravila, Sandre Zlotrg i Klaudije Mlakić Vuković, u biblioteci Lektira narodu
Pravopis je zbirka uputstava o tome kako treba pravo pisati, gdje prilog pravo znači ispravno. O tome šta je ispravno, a šta neispravno pisanje odlučuju stručnjaci koji proučavaju jezik i poznaju njegove osobine i zakonitosti. Da bi neko bio stručnjak za jezik, on mora, školujući se, naučiti kako jezik radi (kao što inžinjeri uče kako rade mašine, ili kao što ljekari uče kako radi tijelo). Stručnjak za jezik, drugim riječima, zna kako riječi nastaju, kako se povezuju u rečenice, kako ih ljudi koriste, kako se tokom upotrebe mijenjaju, a sve to da bi ga čuvali od kvarenja i učinili da radi bolje, najbolje što može.
Pokvaren jezik, onaj kome treba popravak, jeste jezik koji ne radi dobro. A jezik ne radi dobro onda kada se ljudi njime sporazumijevaju s teškoćama, ili kad se ne razumiju, ili pogrešno razumiju, pa onda jedni drugima ne vjeruju, jedni u druge sumnjaju, jedni se drugih boje te na kraju, zbog svega toga, jedni druge mrze i ubijaju.
Pogovor zbirci objavljenoj u biblioteci Lektira narodu
Provokacije znaju biti zlonamjerne, ciljane da povrijede ili obezvrijede, ali su često i jedini način da otkrijemo nevidljive granice nespoznatog svijeta koji nas okružuje. (Tako, naprimjer, provociraju djeca, koju zovemo bezobraznom, iako su najčešće samo radoznala.)
Objavljivanje knjižice s pričama Branka Ćopića iz ciklusa o Nasradin-hodži provokacija je ove druge vrste. Radoznali smo kako će se prema njoj ponijeti književni ideolozi, sastavljači lektirskih spiskova i nastavnice i nastavnici svikli na činovničku poslušnost.
Već i sama naslovna stranica knjige privlači pažnju i nudi je kao tržišno opravdanu. Hem na njoj ime omiljenog dječijeg pisca, Ćopićevo, hem svima simpatični šeret iz narodnih priča kao njen glavni junak. Pa ipak je ovaj ciklus ostao prilično zapostavljen u domaćoj lektiri. Šta je to u njemu što ga uprkos tržišnoj potentnosti i interkulturnoj podobnosti drži dalje od školskih klupa?
Pogovor obnovljenom izdaju zbirke Modra rijeka Maka Dizdara
Pjesma Maka Dizdara Modra rijeka u čitanci za 4. razred gimnazije [note]Vedad Spahić, Čitanka za četvrti razred gimnazije, Sarajevo, Sarajevo Publishing, 2004, str. 138, u vezi s nastavnom jedinicom Mehmedalija Mak Dizdar, Modra rijeka.[/note] (u okviru tzv. federalnog plana i programa u kome se Makov opus, sveden na Kamenog spavača, prečesto koristi kao patriotski odgojni materijal) protumačena je površno ili pogrešno. Autor čitanke upućuje na Vlatka Pavletića, koji zaključuje:
“Završni stih Dizdarove pjesme, VALJA NAMA PREKO RIJEKE, vrlo se često spominje u muslimanskim obiteljima u malo drukčijem obliku: VALJA NAMA PREKO SIRAT ĆUPRIJE.
Nije riječ, dakako, o slijepom povođenju već o pjesničkoj transformaciji koja bjelodano potvrđuje autentičnost Dizdarova pjevanja. Pjesnik neomanihejskog i bogumilskog dualizma, Mak Dizdar je pjesmom Modra rijeka ušao također u bit islamskog dualizma jer ’Sirat-ćuprija’ je most koji spaja obale ali ujedno razdvaja Dobro od Zla.”
Pogovor knjizi Čudnovati doživljaji barona Minhauzena
Čudnovate doživljaje barona Minhauzena nije napisao, kako na koricama ove knjige piše, Gotfrid August Birger. Njemu je autorstvo pripisano kasnije, a on sam nije učinio ništa da tu grešku ispravi. Istina bi bila da je on na njemački preveo knjigu koja se godinu dana ranije pojavila u Londonu, na engleskom jeziku, a koju je po svemu sudeći napisao njegov zemljak Rudolf Erich Raspe.
Kako se i zašto Raspe našao u Londonu, priča je zanimljiva sama po sebi. Ukratko, iako već ugledan naučnik i relativno dobro materijalno osiguran, zbog nekih dugova nije odolio iskušenju da proda stare novčiće koji su mu bili povjereni na čuvanje, pa je morao bježati iz Njemačke čak u Britaniju. Ugled stečen u struci dočekao ga je s one strane Kanala, pa je neko vrijeme živio od naučnog rada. Ali kad se dočulo za krađu morao se dovijati na razne načine da preživi. Jedan je, pretpostavlja se, bio objavljivanje nevjerovatnih priča Jeronima Karla Fridriha barona fon Minhauzena. Ako barona i nije lično poznavao, morao je za njega čuti, jer su jedno vrijeme živjeli blizu jedan drugoga, a baron je bio poznat nadaleko po svojoj navici da okuplja goste i prijatelje i zabavlja ih svojim pričama. Danas se zna i da je Raspe mogao jedan njihov mali ali nepotpisani izbor pročitati nekoliko godina ranije, u nekim berlinskim novinama.
O knjizi Pomodne besmislice Alana Sokala i Žana Brikmona
Reakcija na jedno neznalačko čitanje Lucićeve satire
Na svom blogu je 6. aprila dr. Ibrahim Kajan objavio tekst pod naslovom Predrag Lucić: satira ili izrugivanje? Tekst je potpisao imenom i titulom – dr. Šta je doktorsko u njegovom blogu?
Doktor počinje definisanjem građe: građa je snimak s jutjuba (dr. to piše yu tube):
Jutros mi je na facebooku osvanuo yu tube, insert s neke „priredbe“ koji prikazuje „autorsku izvedbu Predraga Lucića“, naslova Ići, mići, Ahmići. Teško sam je odslušao, s dosta je šumova, a nekoliko riječi nisam odmah ni razaznao. Koliko sam shvatio, tu je riječ o parodiji i antifašističkoj podtekstualnoj dimenziji teksta. Druga je stvar je li autorova namjera uspjela ili se, zapravo pokazala potpuno kontraproduktivom.
