Omer Pušilo pokopan je na Vlakovu, u blatnjavu parcelu koja se iz nekog razloga na smrtovnici zove Aleja veterana. Oprostili su se od njega brat i rođaci, dvije ahmedije i pedesetak prijatelja, poneki komšija, glasovi iz hora, zajebanti iz Rafaela i šaka saboraca.
Kad sam ga zadnji put vidio, šest dana prije nego će odahnuti, i dalje je bio Obeliks, samo smršao kao i prvih mjeseci rata. Pitao sam ga kako je, a on je rekao dobro, ništa me ne boli, samo ništa ne mogu.
Zajedno smo presjedili pod zemljom i stražarama sate i sate gladi i hladnoće. Obično bi govorio o hrani, ali ne o escajgu i receptima, nego društvu i prilikama koje su ga dovele za trpezu. Naprimjer, priča o nekom smuđu na nekoj čardi u Vojvodini počinjala bi u Sarajevu, kod prvog pominjanja riblje čorbe, pa preko putovanja, muzike, konobara, i smijeha. Viđao sam ga i tužnog, i ljutog, i bijesnog, i uplašenog, ali ga pamtim samo nasmijanog.
… Nastavi čitati