D. je učiteljica u penziji. Odgojila je osam generacija ljudi. Naučila ih pisati, čitati, računati, neke i misliti da je ne biti loš čovjek odličan uspjeh, baren isto onoliko koliko i biti dobar đak.
Ustajala bi u pet, pila kafu i pisala pripreme, onda vadila veš iz mašine i kačila ga na štrik, ili bi peglala, ili slagala rublje u ormare, kuhala čaj i kakao i ostavljala na stolu namazane kriške, ili skuhane hrenovke, budila djecu i žurila na posao. Pa bi se oko podne vraćala s posla, išla na pijacu, teglila cekere i pismene zadaće uz stepenice, podgrijavala ručak, prala kupatilo, pospremala sobe, brisala prašinu, čitala lektire, rješavale zadatke, odmrzavala zamrzivač, ribala rernu, pekla kolače, kuhala ručak za sutra… Vadila bi iz koverti novce a u njih vraćala potvrde o računima, gledala dnevnik i seriju, planirala godišnji odmor, dizala kredite za odjeću i namještaj, išla na sastanke odjeljenskih vijeća, nosila voće u bolnice, kupovala poklone za babine, slala telegrame saučešća i propadala na kraju dana kroz tanak dušek u plitak san.
Djeca su pozavršavala škole, poženila se i otišla. Iste godine ispratila je ona njih u Kanadu i kolege nju u penziju. Onda se muž jedno jutro probudio mrtav; kad je došla hitna pomoć otkrilo se da je ipak imao srce.
