Ljudi sve češće, umjesto u Sarajevu, govore u ovom sranju, u ovom paklu, u ovom haosu, u ovom ludilu

Odlomak iz romana Konačari

Radnja Konačara prati djevojčicu Maju i njenu porodicu skrivenu u prostoru Muzeja, njihov život koji je obilježen ratom i svim onim što on nosi sa sobom: tegobom, bolom, apsurdom.

Riječ je o antiratnom romanu pisanom, i objavljenom tokom opsade Sarajeva (april, 1995), čija je poetika – poetika svjedočenja. Roman je pisan u formi dnevničkih zapisa djevojčice Maje, što pojačava emotivni učinak i autentičnost prikaza ratne svakodnevnice.

Kad bi sad došao neki stranac, na primjer iz Beograda, sigurno bi se začudio zašto sve šoljice, tj. fildžani, stoje nahero, tj. nagnuti. (Čitalac primjećuje da opis obreda pijenja kafe – kafenisanja – pred pisca nameće obavezu da koriguje jezik koji upotrebljava.) Suđe je nahereno zato da bi se toz (teljva) bolje iscijedio. Za razliku od predratnih, ratne džezve su čiste iznutra. Dežurni prije sipanja kašičicom opere (isplakne) zidove, čime se povećava količina (pjene) kajmaka, koja se potom opet kašičicom podijeli u sve fildžane podjednako. Ova sjedenja oko tacne (poslužavnika) i kafe na njima, odnosno surogata za kafu, bitna su zbog još nečega. Ona zamjenjuju vijesti. U toku dana svi nešto čuju, svako na svojoj strani i iz svojih izvora, i onda se ta saznanja objedine u nešto što bi, da se sroči u stihove, bilo epska poezija. (Ovo je jedan primjer ostopisa.)

Najbolji način da ućutkaš kritičare jeste da im naručiš i platiš kritike.

Odlomak iz romana Sahib

Roman Sahib nastao je na temelju Pisama Georgeu koja je, u nastavcima, prvobitno objavljivala Slobodna Bosna.

Sahib je pisan u epistolarnoj formi, a radnja romana je smještena u postratni period Sarajeva, iz kojeg Sahib, britanski diplomata, svakodnevno piše svom ljubavniku Džordžu.
U tim pismima, protkanim snažnom ironijom i humorom, čitamo o stvarnosti u kojoj živimo – rasulu koje je donijelo novo doba kapitalizma, i svemu onome što ostaje nakon socijalizma.

Dragi Dž.,
Božićna atmosfera u gradu?
Ne znam. Ne izlazim. Ono što vidim kroz prozore ofisa i landrovera više podsjeća na odlazak cirkusa, nego na dolazak Božića. Jeftini električni ukrasi i ofucana okićena drvca. Ovdje je Nova godina još uvijek veći praznik od Njegovog rođenja. Ateisti koji je slave već su počeli sa petardama. Nije im dovoljno da se prepadneš od eksplozije, usreći ih tek ako neko padne. A ako se još i upiški od straha, sreći nema kraja. Ne, kad odem odavde, njihov smisao za humor neće biti na spisku stvari koje će mi nedostajati.

Zrno mudrosti teže je od vreće praška

Odlomak iz knjige Viva sexico

Viva sexico, knjiga iz tri dijela: „Cosmoboy“, „Seksikon“ i „Seksresionizam“, na skoro 400 strana, bavi se temom seksa i erotike u patrijarhalnom društvu. Sveprisutnom ironijom, ova knjiga provocira, ismijava, i nasmijava. Jer sloboda počinje tamo gdje prestaje strah! VIVA SEXICO!

Ova je knjiga napisana za generaciju djece rođene uz ratove devedesetih, na pragu svijeta spremnog da im opustuši živote ostavljajući ih bez duhovne ljepote i jasnog smisla; svijeta koji zaglušujuće glasnim čitanjem svetih knjiga oslobađa pojedinca obaveze da između uzroka i posljedica pronalazi veze i utvrđuje zakonitosti, jednako kao što kroz medije (elektronske i štampane), svodi egzistenciju na trenutno i neupitno zadovoljavanje lažnih i banalnih potreba. (Odlomak iz knjige)

COSMO: “Priča o ovom novom puderu slična je bajkama: zatvorite oči i savršen ten je tu.”
PRINCEZA NA ZRNU PRAŠKA
Cosmoboy je volio priče slične bajkama, kad je imao pet godina. Sad, kad ih ima četrdesetpet, podozriv je prema svakom gledanju zatvorenih očiju. Nije mu teško zamisliti slične rečenice u magazinima za muškarce:
Priča o novom losionu slična je bajkama: zatvorite oči i savršena frizura je tu.
Priča o novom mehlemu slična je bajkama: zatvorite oči i savršena erekcija je tu.
Priča o novom prašku slična je bajkama: natrljaš desni i savršen osmijeh je tu.
Priča o novom poretku slična je bajkama: zatvorite oči i savršen život je tu.
Dok ne otvorite oči.

Onda mu se pogled i misli otmu, i polete, preko topola i bagremova, niz ravnicu, na jug, prema Sarajevu

Iz zbirke priča Đavo u Sarajevu

Dejan Boljević imao je trideset godina, lijepu ženu, brbljivog i radoznalog sinčića, uređen stan u potkrovlju, dobro plaćen i cijenjen posao, vesele prijatelje, a onda je u to, kao u sliku na vodi, pljusnuo rat, i sve se zamutilo i iskrivilo. Trudnu ženu poslao je sa sinom rođacima u Crnu Goru. U potkrovlje je pala granata, prijatelji su otišli iz grada, posao i kompjuteri ostali u naselju koje su zauzeli Srbi.
Dejan nije bio ni glup, ni sebičan, ni kukavica. Nije mario za politiku, nije tragao za svojim porijeklom, nije išao u crkvu, i kad su mu odjednom, za nekoliko noći, pomeli i najdraže uspomene i najljepše planove, nije se dvoumio koju stranu da izabere, a protiv koje da se bori.

Sve su njihove priče o domovini, časti i slobodi laž, šarene staklene drangulije kojima plaćaju krv poginulih i suze preživjelih

Iz zbirke priča Đavo u Sarajevu

Uveli su je u sobu i ostavili da čeka dežurnog komandira. Još ne vjeruje da se to njoj dešava. Upozorila je policajce, dva jedva punoljet – na blizanca, da žuri kući, da je tamo ostavila muža i bebu kojoj sutra slavi prvi rođendan. Njen je muž dobio odsustvo zbog toga.
Iz betonskih zidova bije studen. Ona zakopča dugi crni ruski kaput sa kragnom od astrahana i sjedne na drvenu klupu. Šahovski časovnik na obijenom metalnom sefu pokazuje dvadeset minuta od početka policijskog sata. Sa svakim njegovim otkucajem u njoj se gasi nada da je žrtva loše šale ili glupog nesporazuma. Život je satkan od bola, tuge i nesreće. Ta istina sačeka je na kraju svakog kratkog i varljivog spokoja.

O nepravdi koja ponekad oblači šarene karnevalske haljine

Iz zbirke priča Đavo u Sarajevu

Ide gluhonijem čovjek ulicom, i svađa se sam sa sobom.

Ko je on? Kako se može svađati bez glasa? Zašto ulicom?
(Oprezno sa prvom rečenicom! Ako je dosadna, čitalac može preskočiti sve rečenice poslije nje, ali ako pruža lažna obećanja, ili budi pogrešna pitanja, preskočiće i sve vaše sljedeće priče.)

Dobro mi je u mojim knjigama, nemoj me tražiti izvan njih

Odlomak iz romana Vremenska petlja

Pisac: Ja znam da si ti zaljubljena u mene. Već neko vrijeme. Drugi to ne vide, jer si ti mudrica, ali ja osjećam. I lijepo mi je. Uživam. I stidim se. Jer sam te ohrabrio i zaveo. Ali nisam lagao. I ja sam zaljubljen u tebe. Zamišljam da putujemo zajedno, da živimo zajedno, da se budim pored tebe, i da te gledam dok spavaš, i da te ljubim dok se budiš.

Dragi Džordž,
Najzad, Sarajevo!
Okruženo je planinama u kojima ima još mnogo aktivnih minskih polja. Tako mi je rekao vozač koji me dočekao na aerodromu.
Na njegovoj ID kartici pročitao sam ime – Sakib.
Po zanimanju je profesor, ali pošto dobro govori engleski više mu se isplati da radi kao vozač nego kao predavač. Prilično je zgodan. Ima lijepe ruke i nokte. Košulja mu je čista, nije vlažna ispod pazuha, i sasvim pristojno miriši. Ni traga bijelom luku, na koji me Vilbi upozorio.
(Zapravo, lokalno stanovništvo se spolja i iz daljine, kad se gledaju iz auta, nipočemu ne razlikuje od nas. Jedina razlika koju sam zapazio jeste da svi i svuda puše.)

Lepa para i gvozdena vrata otvara.

Odlomak iz romana Konačari

Radnja Konačara prati djevojčicu Maju i njenu porodicu skrivenu u prostoru Muzeja, njihov život koji je obilježen ratom i svim onim što on nosi sa sobom: tegobom, bolom, apsurdom.

Riječ je o antiratnom romanu pisanom, i objavljenom tokom opsade Sarajeva (april, 1995), čija je poetika – poetika svjedočenja. Roman je pisan u formi dnevničkih zapisa djevojčice Maje, što pojačava emotivni učinak i autentičnost prikaza ratne svakodnevnice.

Lepa para i gvozdena vrata otvara. Julio bi, sa svojim vezama i poznanstvima, mogao zaustaviti rat. Samo kad bi izašao iz grada.
Ovde, u Muzeju, ima i nakita, i starog novca, i poštanskih maraka, i slika, i starog oružja, svega… (Julio nudi Brkića polovnom kutijom cigareta.)
Ne misli on da opljačka Muzej, bože sačuvaj, uzeo bi samo nešto malo. Rat je, ne bi niko ni primetio. Pala granata…
Ne može. Dok je Brkić čuvar.