Autor: admin

Odlomak iz romana Sahib 2.0

I dalje cenjeni gospodine,
U odbranu svog karaktera pred Vašim teškim optužbama mogu reći samo da sam učio od najboljih. Od Vas. Sećate li se kad je Rusija napala Ukrajinu? Dva dana bili ste izvan sebe, ako niste bili u toaletu, jer ste imali depozit u ruskoj banci.
Dva dana niste spavali dok ga niste prebacili na sigurno. Posle ste držali predavanja o ruskoj pretnji Evropi. Otvorili ste nalog za pomoć ukrajinskim izbeglicama, ali je iznos bio stoti deo prihoda od ulaganja u fabriku dronova.
Ne mislim da ste bez osećaja, samo ih racionalno raspoređujete.
I sigurno ste zaboravili onu večeru s mirovnim aktivistima, kad ste dva puta umesto palestinski rekli hrabri pakistanski narod.
Posle ste se pravdali pogrešnim tabletama. Ali niste propustili da odvojite kašičicu. Gledao sam kako se ljubaznost presipa iz fraza u crvenilo obraza.
U početku sam se ja crveneo umesto Vas, posle sam naučio smeškanje stisnutih zuba. Jednom je Vaša sestra došla uplakana, jer se njena ćerka teško razbolela.
Prvo ste joj dali maramicu pa ste je onda zagrlili. Da Vam ne ubali kravatu. Dok je ona govorila, gledali ste kroz prozor.
Činilo se da pažljivo sastavljate njene iskidane rečenice. Kad je otišla, rekli ste mi da treba srediti travnjak, podrezati ogradu i okrečiti garažu.
Kad sam Vas uveče pitao od čega Vam je nećaka bolesna, niste bili sigurni. I drugi put, kad Vam je na telefon govorila o lošim prognozama, slušali ste je i ispunjavali sudoku.
Dobro, možda je duboko zamrzavanje Vaš način da se borite sa stresom, ako nije prejak, pa reagujete prolivom. Čemu onda rituali dobročinstva:
posete sirotištima, paketi Oksfamu, dobrotvorne donacije? Da sam bio samo Vaš sekretar, zaista bih verovao da ste oličenje altruizma.
Ali, išao sam s Vama i u šoping i tvrdim da je jedini razlog zašto ste poklanjali svoju staru odeću bio taj da napravite mesta u plakarima za novu.
Trebalo mi je dosta vremena da shvatim Vašu fascinaciju Darvinom. Prestao sam da brojim i pamtim koliko ste mi puta ispričali onaj argument sa detelinom.
Pri čemu ste prećutali, ako ste uopšte znali, da stoji na pogrešnoj tezi: da jednu vrstu deteline oprašuju samo bumbari. Iz čega onda tačno sledi da ako nema bumbara,
nema deteline, ako nema deteline, nemaju krave šta da pasu, ako krave ne pasu, nema mleka. A pošto bumbara nema jer ima previše miševa koji jedu njihova jaja,
rešenje za glad u svetu jeste ne hraniti mačke mlekom. Greška je, međutim, u tome što detelinu mogu oprašivati i pčele, samo je Darvinu iz nekog razloga to promaklo.
Možda zato ne koristite internet, da biste živeli u miru sa znanjem pohranjenim u anegdote? Pa ipak, priznajem da ima nečeg umirujućeg u slici engleskog plemića
s novinama u ruci i servisom za čaj na stoliću. Sa ukradenom kašičicom. Kad sam otkrio pravilnost u vestima koje podvlačite shvatio sam i zašto Vam iznosi donacija
za zdravlje engleskih krava daleko premašuju iznose za lečenje dece u Africi. U računu koji ste prepustili svojoj izvežbanoj intuiciji siromašnima pripada samo mali
deo onoga što im se oduzme. Čoveku u tom računu preostaje samo da ne bude siromašan. Plemićko poreklo kostimira predstavu, ali ne oplemenjuje njenu suštinu.

Odlomak iz romana Sahib 2.0

Plemeniti prijatelju,

Tačno 24 sata po sletanju u Beograd otvorio sam prema dogovoru kovertu s kopijama pisama koja Vam je Vaš prijatelj slao dok je radio u Sarajevu.
Pisma su u meni pobudila osećanje tuge.
Bilo mi je žao Sahiba, kako se Vaš prijatelj u jednom pismu sam nazvao. Čovek mora biti pod velikim stresom da bi bio onako kreativno ciničan. Ne znam koja me od ideja više uznemirila. Ona o minskom turizmu, gde kaže da bi umesto profesionalnih deminera minska polja mogli deminirati turisti ovisni o adrenalinu. Bukvalno kaže: umesto da mi odvajamo ogroman novac za plate deminerima, demineri amateri plaćaće deminiranje nama!
Ili, kad kaže da naša misija ovde nije da menjamo svet, nego da pomognemo razvoj tržišne ekonomije, pa onda kao samoodrživi projekat opiše pansion za pse, koji bi imao frizerski salon, ambulantu, dijetetski program, školu dresure, apoteku, vrtić za kučiće i agenciju za sparivanje koja bi se zvala Hot Dog.
Ili, taj mi je najpotresniji, projekat Spring. Sećate se, to je bila ideja da se zaustavi masovno iseljavanje mladih. Ali ne tako da se školuju i dobiju dobre poslove u svojoj zemlji, nego da ne rade ništa. Provodili bi dane u baštama, noći u disko‑klubovima, imali bi DVD, internet, vozili dobra kola, a jedina bi njihova obaveza bila da jednom mesečno daju krv za prodaju. Tako bi se manje drogirali, jer drogiranu krv ne bismo kupovali, bilo bi manje malokrvnih, manje bolesnih, svi bi bili motivisani da imaju kvalitetnu robu. Već i ovo je surovo cinično, ali poenta je još strašnija. Ta bi se krv davala našim staricama, koje bi se tom krvlju dvadesetogodišnjih devojaka podmlađivale.
Ipak, moram priznati da sam nešto naučio iz ovih pisama. Ili da sam barem na neke stvari počeo gledati drugačije.
Recimo, tamo gde pominje kvantni krug. Sećate se: nekoliko razvijenih zemalja prodaje oružje nerazvijenim, koje se međusobno unište, onda razvijene zemlje svojim zastarelim tehnologijama obnavljaju nerazvijene uzimajući im zauzvrat sirovine, energiju ili prostor za vojne baze. Iako priznajem da ne znam šta je kvantni krug (pogledao sam na Vikipediji i svejedno mi nije jasno šta bi to bilo u ovom kontekstu), razumem poentu. Isto je i s našom podrškom drvnoj industriji.
Kreditiramo ih da naprave pilane, onda kupujemo od njih jeftino drvo, od njega pravimo papir za koji im dajemo kredit da ga kupe od nas pod uslovom da na njemu štampaju slikovnice iz kojih će deca učiti kako treba čuvati pluća planete.
Ispočetka sam bio zbunjen, kakve veze Vi i ovaj čovek možete imati, ali kad sam pročitao onaj deo o nuklearnim elektranama – napraviš nuklearnu elektranu, prodaš struju, kupiš stručnjake, stručnjaci smisle kako da iskoriste nuklearni otpad, onda više ne kupuješ stručnjake, jer beže od otpada pa ti sami dođu, onda smisle kako da leče obolele od otpada, pa prodaješ lekove rođacima tih lekara koji dobro zarađuju praveći te lekove i koji deo svoje zarade šalju bolesnim rođacima – bio sam sve sigurniji da Vaš prijatelj ne misli ovako kako piše. To jest, kako je pisao pre 25 godina.
Stekao sam utisak da je posramljen lošim učinkom zapadne misije i da ovim sarkazmima kritikuje našu politiku. Zar bi Vaš blizak prijatelj zaista mogao biti tako neosetljiv da ismejava gladne penzionere koje su njegove kolege zaposlili da im izvode pse u šetnju, a penzioneri krišom jeli pseću hranu?Kad bih verovao da je zaista mislio to što je napisao, morao bih se ne slagati s njim.
Iritirali bi me njegovi arogantni aforizmi. Na primer, kad govori o donacijama za proizvodnju ribe, pa kaže da nismo natrpali potoke ribama zato da bismo im otvarali radna mesta, nego da bismo im zatvarali izvore pitke vode, jer nije cilj da mi od njih kupujemo ribu, nego da oni od nas kupuju vodu – ne verujem da iko tako može razmišljati, ali čak i ako bi mogao, ne verujem da bi to ovako brutalno napisao.
Ili, na primer, šta znači da se siromaštvo jedne kulture meri glupošću njenih žena? Ne može ozbiljno misliti da pola ovdašnjih žena pristaje da bude vlasništvo muškaraca, a pola da i se trudi da postanu muškarci. Ili kada optuži feministkinje što se ne bore za obaveznu anesteziju prilikom abortusa, a onda nastavi o tome kako ga izluđuje toalet‑papir koji je ili tanak ili krut i hrapav. Kao da svi imamo stolicu koju treba strugati sa stražnjice.
Ovaj pad u grotesku očigledno je nameran, ja ga razumem kao signal njegove ljutnje i bespomoćnosti. Nemoguće je da neko školovan na Trinitiju, proziran i nežan, kako ste ga opisali, misli ovo što piše! Ali, to bi onda bilo pravo pitanje, ljut na koga i bespomoćan pred čim?
Naročito me uznemirio ovaj pasus, citiram, Žene su u seksu podmukle. Koriste ga za manipulaciju i dominaciju. Za njih je seks biološko‑ekonomska kategorija. Razapete su između straha od trudnoće i želje za potomstvom. Glume i kad ne moraju. Za njih orgazam nije nagrada, nego obećanje nagrade.
Nekome se gadi poljubac dva muškarca. Meni se gade krvavi ulošci, i velike sise pune silikona. Poljubac dva muškarca nije ništa manje protivprirodan od silovanja, ili klanja, ili postavljanja minskih polja, ili bilo čega drugog na ovom faking heteroseksualnom Balkanu. Kraj citata.Što me dovodi do druge teme, ali moram prekinuti, jer su sada došli da me premeste u drugu sobu, pošto sam i na ovu imao izvesne reklamacije.
Laku noć, ili dobro jutro, dragi Erle.

Glupost nema definiciju, glupost je apstraktna

Odlomak iz knjige Viva sexico

Ova je knjiga napisana za generaciju djece rođene uz ratove devedesetih, na pragu svijeta spremnog da im opustuši živote ostavljajući ih bez duhovne ljepote i jasnog smisla; svijeta koji zaglušujuće glasnim čitanjem svetih knjiga oslobađa pojedinca obaveze da između uzroka i posljedica pronalazi veze i utvrđuje zakonitosti, jednako kao što kroz medije (elektronske i štampane), svodi egzistenciju na trenutno i neupitno zadovoljavanje lažnih i banalnih potreba. (odlomak iz knjige)

Viva sexico, knjiga iz tri dijela: „Cosmoboy“, „Seksikon“ i „Seksresionizam“, na skoro 400 strana, bavi se temom seksa i erotike u patrijarhalnom društvu. Sveprisutnom ironijom, ova knjiga provocira, ismijava, i nasmijava. Jer sloboda počinje tamo gdje prestaje strah! VIVA SEXICO!

Ko cijeni iskrenost, pohvaliće izjavu Omiljenog Magazina da ne daje
pismene potvrde o djelotvornosti kreme protiv celulita. Ko čita pažljivo,
primijetiće da se celulit ne spominje. Nego potkožno salo.
To nije isto. Celulit imaju samo žene, a salo i muškarci. Salo je masnoća, a celulit je edematozno-fibrosklerotična panikulopatija.
Salo je kao takvo nezanimljivo, i ništa u vezi s njim ne zaslužuje pismene potvrde,
kakve se za anticelulitne kreme daju svaki čas.
Imati salo je OK, jer ga imaju i muškarci, imati celulit je grozno,
jer to znači biti žena sa svim nedaćama koje žensko tijelo trpi.
Celulit je ženama neprijatelj broj jedan, naročito kad se
približava vrijeme “badića”, sezona odmora, i kad nijedna žena ne želi biti dokaz tezi Elen Morgan kako naša vrsta vodi porijeklo od morskih krava (a ne od kopnenih majmuna).
Zašto glupost nije ženski neprijatelj broj jedan?
Zato što se glupost ne vidi, a celulit se vidi.
Celulit posjeduju devet žena od deset stisnutih za bedro, a glupost nema nijedna od milion.
Šta je, uostalom, glupost danas?
Čitati Koelja? Gledati “Sex i grad”? Prljati za jedno a prati za četvoro? Ne izaći na izbore, ili
glasati za muškog šovinistu?
Glupost nema definiciju, glupost je apstraktna, kao što su apstraktni prostor i vrijeme.
Celulit je konkretan. Kao narančina kora.
Ne postoji lijek za glupost, jer se ona ne može dijagnosticirati nikakvim mikroskopom.
Ali za celulit ih postoji desetina, jer celulit je vidljiv i prostom oku.
Ono što ostane nakon trčanja, masiranja, znojenja, trljanja i isisavanja je salo.
I koža, naravno.
Koja je meka toliko da joj On neće odoljeti, i moraće je dirati. Ona će onda biti sretna, i neće joj biti žao niti jedne kune ili dinara potrošenih na kremu.
Onda će i on biti sretan, zbog njene sreće, i njene mekoće. Oduvijek je želio imati mekanu
djevojku. A ona mekanog dečka? Kamo krema za erekciju?
Zašto je nemoguće pročitati rečenicu koja bi glasila: “Ne možemo pismeno potvrditi da će se vaša
erekcija popraviti ako na penis nanesete kremu, no morate vjerovati da će on postati neodoljivo mek, takav da će ga ona jednostavno morati dirati.”
Zato što, čini se, diranje nije dovoljno.
Jer ako se ispod meke kože krije mlitava osoba, nesigurna, uplašena,
lakovjerna i raspamećena, krema neće pomoći.

Odlomak iz knjige Viva sexico

Ova je knjiga napisana za generaciju djece rođene uz ratove devedesetih, na pragu svijeta spremnog da im opustuši živote ostavljajući ih bez duhovne ljepote i jasnog smisla; svijeta koji zaglušujuće glasnim čitanjem svetih knjiga oslobađa pojedinca obaveze da između uzroka i posljedica pronalazi veze i utvrđuje zakonitosti, jednako kao što kroz medije (elektronske i štampane), svodi egzistenciju na trenutno i neupitno zadovoljavanje lažnih i banalnih potreba. (odlomak iz knjige)

Viva sexico, knjiga iz tri dijela: „Cosmoboy“, „Seksikon“ i „Seksresionizam“, na skoro 400 strana, bavi se temom seksa i erotike u patrijarhalnom društvu. Sveprisutnom ironijom, ova knjiga provocira, ismijava, i nasmijava. Jer sloboda počinje tamo gdje prestaje strah! VIVA SEXICO!

Cosmoboy ne zna u šta se manje razumije, u orgazme ili u automobile.
Zato mu ovaj dio sa paljenjem nije jasan. Iz skromnog iskustva zna da to
zavisi od više faktora. Ako je akumulator prazan, naprimjer, onda se
pali na guranje, ili na kleme. A zimi je uglavnom prazan, jer se
ne isplati kupovati novi, zbog lopova. Ukradu cijeli auto samo
zbog akumulatora. Jer je auto Yugo. Nije Ferari.
Istina, Cosmoboy, nije tipičan muškarac. U njegovoj svijesti
seks i automobili nisu snažno povezani.
On ne navlači kondom kad ulazi u auto.
Ne tepa haubi kroz volan.
Ne kupa se prije vožnje.
Ne diže mu se na auto-pijacama.
Ne svršava na slike ferarija.
Možda bi mu stvar bila jasnija da je umjesto s ferarijem i automatikom
fenomen orgazma objašnjen drugim poređenjem? Naprimjer:
Kad bismo upoređivali muški i ženski orgazam s konjima,
ženski bi definitivno bio arapski, a muški bismo mogli prispodobiti
konju sa hvataljkama… (ženski je romantičan, a muški dosadan.)
Kad bismo upoređivali muški i ženski orgazam s kadama,
ženski bi definitivno bio džakuzi, a muški bismo mogli prispodobiti
sa drvenim koritom… (ženski je in, a muški je out.)
Kad bismo upoređivali muški i ženski orgazam sa rijekama,
ženski bi bio Nijagara, a muški bismo mogli prispodobiti sa Miljackom…
(ženski je jak, a muški je bljak.)
Kad bismo upoređivali muški i ženski orgazam sa brodovima,
ženski bi bio nosač aviona, a muški bismo mogli prispodobiti
sa Titanikom… (ženski je moć, a muški lakunoć.)
Tako cilj Cosmovog uspoređivanja neusporedivog postaje jasniji:
ne radi se o orgazmima nego o ljudima. Muškarci su slabi i dosadni, a žene
su snažne i temperamentne…
Kao Ferari.
(Međutim, i buldožer je snažan i temperamentan. Da li, dakle, žena koja
liči na buldožer može doživjeti orgazam koji liči na Ferari?)
Cosmoboy, u čijoj je svijesti seks povezan s bićima a ne sa vozilima,
ne vodi ljubav kao da vozi auto. I ne vidi kako bi ga Cosmocura mogla
jednostavno upaliti.
Osim glupus in fabula poređenjima.

Očito, gdje ne treba velike pameti za čitanje, ne treba je ni za pisanje.

Odlomak iz knjige Viva sexico

Ova je knjiga napisana za generaciju djece rođene uz ratove devedesetih, na pragu svijeta spremnog da im opustuši živote ostavljajući ih bez duhovne ljepote i jasnog smisla; svijeta koji zaglušujuće glasnim čitanjem svetih knjiga oslobađa pojedinca obaveze da između uzroka i posljedica pronalazi veze i utvrđuje zakonitosti, jednako kao što kroz medije (elektronske i štampane), svodi egzistenciju na trenutno i neupitno zadovoljavanje lažnih i banalnih potreba. (odlomak iz knjige)

Viva sexico, knjiga iz tri dijela: „Cosmoboy“, „Seksikon“ i „Seksresionizam“, na skoro 400 strana, bavi se temom seksa i erotike u patrijarhalnom društvu. Sveprisutnom ironijom, ova knjiga provocira, ismijava, i nasmijava. Jer sloboda počinje tamo gdje prestaje strah! VIVA SEXICO!

Cosmoboy želi biti kreator novih prostora!
Nešto poput Visokog predstavnika Evropske unije u Bosni i Herecegovini.
Za to su mu potrebni: jastuci i mašta.
Jastuke će staviti jedan na drugi, trbuhom će leći na njih, raširiti ruke i noge, i balansirati.
I..?
Cosmoboy nije Cosmogej, a otuda je očigledno da za kreiranje novih prostora nisu dovoljni
jastuci i mašta. Osim ako ne zamisli sebe kao cosmocuru.
Kao Cosmobojanu.
Dakle, Cosmobojana zida stub od jastuka, baca se trbuhom na njih, održava ravnotežu
(kao padobranka u slobodnom padu!) njen dragi prilazi joj sprijeda, tenzija raste…
Tu ipak nešto ne štima: kako je on uzima sprijeda, ako ona leži potrbuške?
Cosmobojana ne odustaje. Nije li zapisano: “koristite puno jastuka i mašte”.
Zamišlja dečka koji dubi na glavi, čelom okrenut jastucima na kojima Cosmobojana balansira.
Da! To je poza u kojoj je on praktički uzima sprijeda. Da nema njega, ona bi pala sa jastuka.
Da nema nje, on bi se odavno prevalio. Ovako, uzajamno se održavaju u ravnoteži i intenzivira
se osjećaj pripadnosti.
Cosmobojana ipak mora postaviti jedno pitanje naglas: testiraju li člankosmopisačice ovakve ideje na sebi?
Da li je autorica zaista intenzivirala osjećaj pripadnosti balansirajući na jastucima, poduprta penisom?
Prođu li ovakvi tekstovi neku kolektivnu redakcijsku provjeru?
Ili je sada normalno podupirati tvrdnje maštom umjesto iskustvom i činjenicama? Dobijaju li se, ako je takva praksa, honorari za maštanje?
Jer, možda bi Cosmoboy čitalačku karijeru mogao nastaviti autorskom.
Očito, gdje ne treba velike pameti za čitanje, ne treba je ni za pisanje. Možda bi on sa svojim
zakržljalim muškim mozgom na stranicama svog omiljenog magazina mogao kreirati još novije prostore užitka. Uz puno jastuka i mašte.
Naprimjer:
Stavite jastuke ispod bubrega, i balansirajte na njima. Prethodno ste u zamračenoj sobi stavili kandilo na čelo. Dok on prodire u vas odozada (upotrijebite maštu!) tenzija koju osjećate dok pazite da se kandilo ne prevrne i ulje ne prospe po postelji intenzivirat će vaš osjećaj pripadnosti.
Ili: Stavite jastuke pod trbuh, i dok vam on stimulira g-točku ne pomažući se rukama, vi pokušajte udjenuti konac u iglu.
Tenzija koju budete osjećali dok konac bude prodirao u iglu intinzivirat će vaš osjećaj pripadnosti.
Ili: Stavite puno jastuka pod trbuh, a prije toga jedno par jaja pod jastuke. Jasno je da ćete morati balansirati na nečem drugom osim na jastucima, ako ne želite slomiti jaja. Tenzija koju ćete
osjetiti u točki oslonca intenzivirat će vaš osjećaj pripadnosti.
Kome?
Onome ko prodire u vas. Dok vi lebdite raširenih ruku i nogu.
Međutim, ako imate maštu, ne trebaju vam ni jastuci ni partner.
Možete pripadati bilo kome.
Možete zamisliti Oca nacije kako prodire u vas, i intenzivirat će se vaš osjećaj nacionalne pripadnosti.
Ili, sa kandilom na čelu, možete maštati da vas uzima sveti duh.
Ako imate maštu, možete sve. Ako nemate, onda možete kupiti Cosmo. On će maštati umjesto vas.
Najzad, zar nije ljepše balansirati na penisu u Cosmu, nego na ivici dostojanstva, u životu?

Treba vidjeti kome šteta koristi

Odlomak iz romana Konačari

Radnja Konačara prati djevojčicu Maju i njenu porodicu skrivenu u prostoru Muzeja, njihov život koji je obilježen ratom i svim onim što on nosi sa sobom:
tegobom, bolom, apsurdom.

Riječ je o antiratnom romanu pisanom, i objavljenom tokom opsade Sarajeva (april, 1995), čija je poetika – poetika svjedočenja.
Roman je pisan u formi dnevničkih zapisa djevojčice Maje, što pojačava emotivni učinak i autentičnost prikaza ratne svakodnevnice.

Tata ne razumije Davora. Zašto on ne objasni kome u gradu koristi to što u Muzeju koliko već dana nema struje?
Objasniće. Bez struje nema televizora. Nema vijesti sa lica mjesta. Sve su glasine. Kome to odgovara? Onome ko gubi rat, da može da kuka i da se pravda. Bez struje nema zamrzivača. Kome to odgovara? Onome ko preprodaje zalihe mesa, povrća, ko je uzeo da dijeli hranu koja pristiže u grad. Bez struje nema grijanja. Kome to odgovara? Onome ko će na jesen prodavati ugalj i drva… Dobro Brkić kaže. Ima sicilijanska poslovica: Treba vidjeti kome šteta koristi!
Davor je zreo za ludnicu. Iz njega ne govori razum nego paranoja. Zašto bi jedna nezavisna, suverena i međunarodno priznata država na taj način pljačkala svoje građane.
Zato što nezavisna, suverena i međunarodno priznata država jedino na taj način može da isplati svoje obaveze.
Slušam ih, i ništa mi nije jasno. Zar zaista više ništa nije kao što bi bilo logično da jeste? Ovo je sve ludo, a i ja. Kao što reče Sanja jednom prilikom: ovdje više niko nije normalan, sreća pa nema ko da nam to kaže. A odavde se ne može.

Ni jednog trenutka nisam posumnjao da je obnova ove porušene zemlje samo paravan za temeljno konačno uništavanje ostataka komunizma.

Odlomak iz romana Sahib

Roman Sahib nastao je na temelju Pisama Georgeu koja je, u nastavcima, prvobitno objavljivala Slobodna Bosna.

Sahib je pisan u epistolarnoj formi, a radnja romana je smještena u postratni period Sarajeva, iz kojeg Sahib, britanski diplomata, svakodnevno piše svom ljubavniku Džordžu.
U tim pismima, protkanim snažnom ironijom i humorom, čitamo o stvarnosti u kojoj živimo – rasulu koje je donijelo novo doba kapitalizma, i svemu onome što ostaje nakon socijalizma.

Džordž, bio si u pravu. Od početka, od prve Tvoje sumnje, bio si u pravu. Vidio si to znatno prije mene.
Da, ja sam se bio zaljubio.
Zašto? Šta me privuklo?
Oči, od kad sam ih prvi put pogledao, pratio me utisak da je takve iste morao imati Isus. Koliko puta sam sjedio pored njega dok je vozio i gledao u njegove ruke, u prste sa noktima od sedefa, u plave guste malje na podlaktici, u adamovu jabučicu, u hladan oštar profil!
Ne, nije to bila ljubav, bio je to rat, od početka. Od prvog dana znao sam da je ON moja misija ovdje.
Iza tih mirnih očiju nazirao sam nešto opasno uznemirujuće. Ni jednog trenutka nisam posumnjao da je obnova ove porušene zemlje samo paravan za temeljno konačno uništavanje ostataka komunizma. Kad sam se potpisivao kao baštovan, mislio sam na stotine mojih kolega koji čuvaju kraljevske vrtove zatirući korov stotinama milja daleko izvan ograde.
Dakle, da se vratim na onaj dan kada si me uzalud čekao na Hitrou.
U Sarajevu magla. Otkazani letovi. Moje čarape i cipele na radijatoru.
Završio sam posao, napisao sam Ti mail da me ne čekaš, svi su već otišli kući, veče je uoči Božića. Tada sam vjerovao da sjedim tu i buljim u prazan ekran jer su mi cipele mokre. Jer nemam gdje da odem. Koferi spakovani, stan hladan, frižider prazan. Sada znam da sam čekao Sakiba.
Najzad je pokucao, otvorio vrata, stao sa strane da sačeka uputstva. Na licu nije bilo ni podrugljivosti ni skrušenosti. Nije se kajao zbog onog performansa sa gelerima. Poslao sam ga po suhe cipele i čarape. Klimnuo je i izašao. Znao sam da ga žena čeka (zapravo, njeni roditelji, koji slave Božić), i nije me bilo briga. Ostavio sam papir sa otkazom da ga vidi kad se vrati, a dok se ja u kupatilu perem i presvlačim.
Dočekao me ponovo sa izrazom ravnodušnosti. I još nečeg, i još nečeg…
Takvih lica ima ovdje u Beogradu mnogo. Sa ponosom koji nikako, nikako ne priliči slugama. Riječ “Slaveni” vodi porijeklo od latinske riječi “robovi”. A ovdje imaju poslovicu: “bolje grob nego rob.” Ovdje su četrdesetprve na ulicama demonstranti tom parolom protestvovali protiv pakta njihove vlade sa Hitlerom.
Deset dana poslije Hitler je bombardovao Beograd. Iako je kolateralna šteta bila ogromna, mnogo veća nego ova koju smo mi napravili, oni su skloni da naše lidere porede sa fašistima.
Ali, to sada nije bitno. Vraćam se. Sakib. Ima slobodno veče, praznik je, čeka ga žena, a on stoji u mom ofisu i ništa ne govori. Ništa ne pita, i ništa ne traži.
Uplašio se otkaza na stolu, sjećam se da sam tada zaključio, i sad pokušava da promijeni moju odluku.
Rekao sam da nas vozi u bar. Klimnuo je glavom.
Pili smo tekilu. Dva, možda tri sata. Pili smo da se napijemo. Ruski. Kao Kolja.
Ja sam ćutao, Sakib je ćutao. Sve vrijeme nismo progovorili ni riječ. Nismo se ni gledali, osim dok smo ispijali naiskap.
(Mogao bih napisati da imam rupe u sjećanju. Poslije toliko tekile. Ali neću. Ti moraš znati šta se te noći dogodilo.)
Izvini, javljaju mi da upalim TV. Prenose neko hapšenje. Ovdje se oko toga napravi gužva kao kod nas poslije utakmice. Nastaviću…

Ljudi sve češće, umjesto u Sarajevu, govore u ovom sranju, u ovom paklu, u ovom haosu, u ovom ludilu

Odlomak iz romana Konačari

Radnja Konačara prati djevojčicu Maju i njenu porodicu skrivenu u prostoru Muzeja, njihov život koji je obilježen ratom i svim onim što on nosi sa sobom: tegobom, bolom, apsurdom.

Riječ je o antiratnom romanu pisanom, i objavljenom tokom opsade Sarajeva (april, 1995), čija je poetika – poetika svjedočenja. Roman je pisan u formi dnevničkih zapisa djevojčice Maje, što pojačava emotivni učinak i autentičnost prikaza ratne svakodnevnice.

Kad bi sad došao neki stranac, na primjer iz Beograda, sigurno bi se začudio zašto sve šoljice, tj. fildžani, stoje nahero, tj. nagnuti. (Čitalac primjećuje da opis obreda pijenja kafe – kafenisanja – pred pisca nameće obavezu da koriguje jezik koji upotrebljava.) Suđe je nahereno zato da bi se toz (teljva) bolje iscijedio. Za razliku od predratnih, ratne džezve su čiste iznutra. Dežurni prije sipanja kašičicom opere (isplakne) zidove, čime se povećava količina (pjene) kajmaka, koja se potom opet kašičicom podijeli u sve fildžane podjednako. Ova sjedenja oko tacne (poslužavnika) i kafe na njima, odnosno surogata za kafu, bitna su zbog još nečega. Ona zamjenjuju vijesti. U toku dana svi nešto čuju, svako na svojoj strani i iz svojih izvora, i onda se ta saznanja objedine u nešto što bi, da se sroči u stihove, bilo epska poezija. (Ovo je jedan primjer ostopisa.)

Julio je čuo da se može izaći iz Sarajeva uz pomoć Unprofora. Avionom.
To su svi čuli.
A može li mamin sin?
Može.
Sa Sanjom?
Nije siguran. Potrebno je da se plati izvesna suma, i dobije se izvesna PRESS kartica. Uredi se da ga neka strana agencija angažuje za svog dopisnika, pa ga kao takvog pozove, i on na avion, i zdravo.
Sanji se ideja dopada. Davor bi mogao da ode na ovaj način, a ona bi za njim.
Ne dolazi u obzir da ode i ostavi trudnu ženu u ovom sranju. (Ljudi sve češće, umjesto u Sarajevu, govore u ovom sranju, u ovom paklu, u ovom haosu, u ovom ludilu.)

Najbolji način da ućutkaš kritičare jeste da im naručiš i platiš kritike.

Odlomak iz romana Sahib

Roman Sahib nastao je na temelju Pisama Georgeu koja je, u nastavcima, prvobitno objavljivala Slobodna Bosna.

Sahib je pisan u epistolarnoj formi, a radnja romana je smještena u postratni period Sarajeva, iz kojeg Sahib, britanski diplomata, svakodnevno piše svom ljubavniku Džordžu.
U tim pismima, protkanim snažnom ironijom i humorom, čitamo o stvarnosti u kojoj živimo – rasulu koje je donijelo novo doba kapitalizma, i svemu onome što ostaje nakon socijalizma.

Dragi Dž.,
Božićna atmosfera u gradu?
Ne znam. Ne izlazim. Ono što vidim kroz prozore ofisa i landrovera više podsjeća na odlazak cirkusa, nego na dolazak Božića. Jeftini električni ukrasi i ofucana okićena drvca. Ovdje je Nova godina još uvijek veći praznik od Njegovog rođenja. Ateisti koji je slave već su počeli sa petardama. Nije im dovoljno da se prepadneš od eksplozije, usreći ih tek ako neko padne. A ako se još i upiški od straha, sreći nema kraja. Ne, kad odem odavde, njihov smisao za humor neće biti na spisku stvari koje će mi nedostajati. Iako, malo mi je žao što odlazim. Desiće se važne promjene na gej-sceni. Već pada stereotip da sidu dobijaju i prenose isključivo pederi. To možemo zahvaliti smrti neke prostitutke zaražene sidom, o kojoj su proteklih sedmica izvještavali svi lokalni mediji. Po panici koju su posijali neiskusan posmatrač mogao bi pomisliti da je spavala sa svim oženjenim Bosancima.
Ali razlozi su drugi: ovaj narod je užasno glup i primitivan, a to znači da njegove reakcije pobuđuje strah a ne razum. Obično, kad shvate da nisu direktno ugroženi, strah za svoju sreću pretvore u radost zbog tuđe nesreće. AIDS je ovdje prilično nova stvar i još nisu načisto kad trebaju paniku zamijeniti zluradošću.
Dobro, lokalni gej-pokret na ovome je profitirao, ali najviše su ipak profitirali dizajneri. Sad će milione plakata na temu svjesnost o postojanju mina zamijeniti plakati na temu svjesnost o postojanju side.
Mislim da je AIDS-volonterima ovo dobra prilika da napune budžete. Do sada su bili uglavnom ignorisani. Kad bi tražili od vlade sterilne igle za narkomane, vlada je kupovala pletaće za izbjeglice!
Priznajem, za to smo mi krivi. Njihove izbjeglice su ipak bile naš problem. Mi smo lokalne političare godinama navikavali donacijama da je povratak prioritet. Sad ih je teško od toga odviknuti.
Kraj je godine, i ovih dana ubrzano praznimo višak sredstava na računima. To je do sada bio, kažu, težak posao, jer je to bila jedina prilika da učiniš usluge ljudima od kojih si imao koristi tokom protekle godine ili mandata. (Za ove isplate ne traže se detaljni izvještaji!)
Do sada težak posao, sada paklen!
Ne želiš ostaviti lokalne prijatelje na cjedilu, a novac moraš potrošiti na AIDS!? Kako? Mislim, ako pola donacije namijenjene zavodu za transfuziologiju daješ džez-festivalu, moraš imati neko objašnjenje. Recimo, da naprave CD, a da sav prihod od prodaje CD-a ide zavodu? Ako se CD ne proda, nije naša krivica.
Ženeviv je “pogurala” projekat svog dečka koji je dizajner. “Grafitima protiv side”. Njihov narod ima poslovicu: Bolje krečiti nego liječiti. Iako ne razumijem grafit: “imaš sidu, vrati stan”. Ženeviv mi je objašnjavala, ali nisam ništa shvatio, osim da je to ironija.
Kuropatkin je želio sav novac dati za “Sigurne javne kuće”. (“Sigurnim kućama” nazivaju se skloništa za žene koje trpe nasilje u braku. Sigurne javne kuće bile bi skloništa za žene koje trpe nasilje na radu.) Ali Kuropatkin je dijete socijalizma, on još uvijek radnička prava pretpostavlja zadovoljstvu potrošača. A i htio se revanširati nekim građevinarima.
Van Der Klift bi radije na sve granične ulaze u Bosnu postavio crvene fenjere, a novac potrošio dajući ga ne kao donaciju nego kao kredit, za kupovinu kondoma i sredstava za testiranje. On već ima banku koja bi posredovala…
Srećom, šef koji ima iskustva sa domorocima više nego svi mi zajedno, traži od nas da sav novac potrošimo na seminare, debate, okrugle stolove i panel diskusije.
Najbolji način da ućutkaš kritičare jeste da im naručiš i platiš kritike.