Intervju: Goran Sarić, 8/2016. PEN BiH
Goran Sarić: Tvoj odnos prema istoriji je pun otklona, izrazito ironičan. Zbog toga često sklizneš u parodiju. To je vidljivo već u prvoj, moram priznati – meni najdražoj, knjizi, zbirci priča Đavo u Sarajevu. Evo, u vezi s tim, znakovitog citata iz knjige Vremenska petlja:
“Istorija je puna visokih čela, čeličnih pogleda, čvrstih vilica; zagušena muškarcima širokih ramena, stisnutih pesnica, isturenih grudi; kipti spomenicima junaka na konjima, sa sabljama, u jurišu, pod zastavama. Samo je gluha i slijepa i nijema za njihove smežurane kituljke, za zapišano rublje, za dlakava raščešana dupeta, za stenjavu napuhanih crijeva. Kao da graške znoja izbijaju uvijek pod teretom sudbine a nikad pod pritiskom gasova. Kao da niko u toj slavnoj prošlosti nije imao karijes i šuljeve, garavicu i proljeve, kilu i vjetrove. Pa se onda iznenadiš kad iz te prošlosti, kao iz prljavih gaća, pripovjedač izvuče neobrezan detalj i tutne ti ga u znojav dlan. Skupiš usta, naboraš vjeđe, zaškrgućeš vilicama, ali uzmaka nema; jer teren je strm i sipljiv, a čovjek u nuždi s rukom u zavoju.”
Jesi li takav bio i za vrijeme rata koji si proveo u Sarajevu. Je li i tada bilo vremena za humor, šegu, šalu, ali i za ironiju i, katkad, sarkazam?