Bosanskohercegovački pisac i univerzitetski nastavnik
Izvini što kasnim, zarovio sam se nešto bio u internet, u vezi s onom izjavom što je svi citiraju, kardinala Puljića. Išo sam tražit na stranicu nadbiskupije tekst cijele propovijedi, ali nema. A znaš li zašto nema? Zato što čovjek to uopće nije reko. Nema šansi da jedan kršćanin tako govori, a kamoli kardinal. To bi reko samo neko dibidus glup, a ne može glup čovjek postat kardinal.… Nastavi čitati
O predstavi Balkanski špijun Dušana Kovačevića u Narodnom pozorištu Sarajevo
Narodno pozorište u Sarajevu odlučilo je da pokaže zube krizi. Publika će gledati umjesto Labudovog jezera balerine na štangi i striptiz, umjesto Bramsa filharmonija će svirati muzičke podloge za karaoke, umjesto operskih arija publika će slušati takmičare u programu Ja imam talent. To će se naime sigurno desiti ako se gledateljstvu s ove scene nastavi podilaziti kursadžijsko-audicijskom poetikom. Ta poetika, razvijana šezdesetih i sedamdesetih na izviđačkim logorovanjima i radnim akcijama obraća se publici s ciljem da je zabavi i nasmijava izvodeći pred njom neku šegu. Prepoznatljivi postupci izvođenja šege su kreveljenje, vulgarne dosjetke, klovnovsko cirkusijanje, namigivanje publici i igranje na stereotipe.
Zašto UNICEF Srbija promoviše rano čitanje knjiga djeci brošurom koja sadrži notornu glupost. Je li odgovornost za to kolektivna, individualna, komandna? … Nastavi čitati
O ratu, proje nego počne…
Vidim na fejsbuku da voliš svoj klub kao svoju zemlju i da o pištoljima i motorima znaš više nego o padežima i kontracepciji. Čitam i da nisi pičkica koja se boji rata. Ako sutra zapuca, prvi si u stroju. Siguran sam da znaš da nisi originalan. I prije tačno četvrt vijeka, samo bez fejsbuka, tvoji vršnjaci polazili su u rat kao na gostujuću utakmicu. Dozvoli da ti kažem nekoliko stvari koje njima tada nisam. Jer ih ni sam nisam znao.
Prvo, rat traje duže od filma. Usudio bih se reći, duže od svih filmova koje si u životu gledao a u kojima Ramboidi povaljuju negativce kao bekane. Rat je dosadan, uglavnom, hrabrost i nestrpljenje gubitna su kombinacija. Scene u kojima sebe zamišljaš prilično su rijetke. Neprijatelj je obično pametniji od kaskadera koje Rambo kosi strelama, rafalima, bazukama, mačetama… I momci na drugoj strani su, kao i ti, gledali iste filmove. Gluplji si od njih ako to zaboraviš.
Perspektiva i dometi bh. arhitekture
Vampire state building, pod tim imenom mogao bi se u istoriji bh. arhitekture zavesti objekat P+4+∞, koji zaokuplja misli putnika na trolejbuskoj liniji Sarajevo – Vogošća. Njegova fotografija, snimljena smartfonom kroz prljavo staklo i kišnu izmaglicu zaslužuje da krasi hol arhitektonskog fakulteta.
Tako bi svaki sadašnji i budući student razumio da ulazi u jedan šizofreničan svijet na smrti posvađane teorije s praksom. U teoriji se ti budući mimari i sinani uče zlatnim presjecima, proporcijama, skladu i srazmjeru, oči iskapavaju crtajući, nastojeći zadovoljiti stroge estetske kriterije zanata, da bi sve to, ako uopšte uz puno sreće dobiju priliku da nešto projektuju prije četrdesete, u trenu zaboravili izlazeći u susret hirovima polupismenih investitora. Bolje sit kurvizje, nego gladan Kurbizje.
Ostati ili otići?
Preokreći se, sine. Slabom sam te opremom na pogrešan put uputio. Pravda, jednakost, sloboda – krupne riječi zveckaju kao praporci na ludinoj kapi. Preokreći se, postani jedan od njih. Pristupi im. Upiši se. Učlani se. Partije su ovdje jedina perspektivna preduzeća. Priđi im ponizno, poljubi ruku s pečatnjakom, sagni se da te pomiluju. Primi njihov jezik, palacaj u klupku.
Preokreći se, sine. Moli se na glas i smiči u tišini. Gazi slabe kao da plešeš tvist. Govori kao janje, čini kao vuk. Imaj tvrdo srce za meke duše. Kuni se u domovinu s dlanom na šlajpeku. Napuni usta demokratijom kao duhanom za žvakanje, stani pred narod kao pred pljuvaonicu. Nosi odijelo kao dres, kravatu kao zastavu, okiti rever značkom kao karanfilom. Budi jedan od njih. Otvori račun u njihovoj banci sperme.
Sarajevo, grad na margini crvenog tepiha, dobilo je, dakle, još jednu filmsku ložu, leđima okrenutu ekranu – departman Imperijal.
Ovih dana, nekako uz SFF, osvanulo je na Titovoj ulici obnovljeno pročelje nekadašnjeg kina Imperijal (Romanija). Ulaz je imobiliziran i pretvoren u kafansku nišu, sa sećijom i par stolova s pikslama.
Tako se pred Sarajlije dokotrljao još jedan kamen iz odrona zvanog festivalska kultura.
Kino Sutjeska je ruševina iz koje već petnaest godina memla vuče prolaznike za nogavice. Kino Radnik je pretvoreno u magacin. Kino Kumrovac je srušeno da bi umjesto njega iznikao neboder već dvije godine prazan. Kino Arena je srušeno da bi grad dobio još jedno divlje parkiralište. Kinoteka će umrijeti kao videoteka. Kino Prvi maj je pretvoreno u kafanu planinarskog doma. Ne izlazi ni Sineast.
Ali zato Sarajevo ima festival. Filmski.
D. je učiteljica u penziji. Odgojila je osam generacija ljudi. Naučila ih pisati, čitati, računati, neke i misliti da je ne biti loš čovjek odličan uspjeh, baren isto onoliko koliko i biti dobar đak.
Ustajala bi u pet, pila kafu i pisala pripreme, onda vadila veš iz mašine i kačila ga na štrik, ili bi peglala, ili slagala rublje u ormare, kuhala čaj i kakao i ostavljala na stolu namazane kriške, ili skuhane hrenovke, budila djecu i žurila na posao. Pa bi se oko podne vraćala s posla, išla na pijacu, teglila cekere i pismene zadaće uz stepenice, podgrijavala ručak, prala kupatilo, pospremala sobe, brisala prašinu, čitala lektire, rješavale zadatke, odmrzavala zamrzivač, ribala rernu, pekla kolače, kuhala ručak za sutra… Vadila bi iz koverti novce a u njih vraćala potvrde o računima, gledala dnevnik i seriju, planirala godišnji odmor, dizala kredite za odjeću i namještaj, išla na sastanke odjeljenskih vijeća, nosila voće u bolnice, kupovala poklone za babine, slala telegrame saučešća i propadala na kraju dana kroz tanak dušek u plitak san.
Djeca su pozavršavala škole, poženila se i otišla. Iste godine ispratila je ona njih u Kanadu i kolege nju u penziju. Onda se muž jedno jutro probudio mrtav; kad je došla hitna pomoć otkrilo se da je ipak imao srce.
Šta poručuje maneken-maturant sa plakata konfekcijske kuće?
Oj, tudi stoj! Ta stvoren jesi čitav,
Da nosiš elegantno matursko odijelo;
Ne kloni dušom, nemoj biti mlitav,
Knjige pod noge! Zajebi načelo!
Prošli su danci bubanja i muka,
Kravatom se veži za viši sloj.
Znanje za život nosi ispod struka,
I tudi stoj!
Marokanski čudotvorac u sarajevskoj Zetri
Ovih dana u sarajevskim trolejbusima koji sa Zetre kloparaju prema Otoci i Dobrinji neupućeni kolumnista i nastavnik književnosti začudiće se jednoj neobičnoj pojavi: većina putnika grli u krilima ili stišće među koljenima boce i čitava pakovanja flaširane vode patriotsko-hemijskog naziva BH2O, proizvođača Sarajevske pivare.
Kad svoje čuđenje podijeli s prijateljima, izazove smijeh: vjerovatno je posljednji u glavnom gradu Bosne i Hercegovine koji ne zna za Marokanca Mekija Torabija (valjda se tako izgovara).
Navodno, ali teško je razumnom čovjeku (i prosvjetnom radniku pritom), povjerovati u to – hiljade oboljelih ljudi svakog dana čeka od jutra do sutra da im Torabi energijom koju prima s pet planeta istjera bolest iz njihovih namučenih tijela. (Namučenih, između ostalog, i čekanjem pred Zetrom, i borbom za bolje mjesto, i požurivanjem organizatora da što više molilaca prođe ekspresnu terapiju.) A vodu BH2O, navodno, kupuju građani BiH nakon audijencije, penju se s njom na tribine Zetre, i dižu svi na određeni znak iznad glave da je čudotvorac opčara, ozrači, blagoslovi (teško je školovanom naći riječi za taj energetski transfer) i učini ljekovitom.
