Prva od pet razglednica iz Njujorka, 2008. godine
Dragi Uredniče,
I dalje mislim da precjenjuješ moj dar za pisanje reportaža i da par stranica Tvoje novine možeš potrošiti na pametniji način, ali, budući da sam, kako bi rekao Corleone, dobio ponudu koju ne mogu odbiti, ipak evo šaljem nekoliko redova o Njujorku.
Prvo što mi u vezi s mojim boravkom u tom gradu pada na um jesu ćurke iz Velike Gorice. Kad pada kiša, one se toliko tome začude da dignu glave i zablenu se u nebo, otvorenih kljunova, zbog čega se, ako su kapi veće a kiša jača, zagrcnu. I uguše. Gazda, ako ne želi ostati bez žive živine, mora ih silom utjerivati u tukošinjac. Ćuretarnik. Ili kako se već ta zgrada zove.
Otprilike tako ćurkasto izgledaju i turisti u Njujorku. Samo što se ne čude kiši nego neboderima. Ponuditi čitaocima impresije jednog takvog svjedoči šta Ti zapravo misliš o ljudima kojima prodaješ magazin.
Jer, za ono bitno što bi ljudi jedni drugima imali reći o sebi (a svako je pisanje pisanje o sebi) ne treba letjeti preko okeana. Možeš otići, recimo, u Jablanicu. To bi čak bilo mudrije. Jer onda ti Sarajevo dođe grad. Iz Jablanice se vratiš ne misleći ništa, samo podriguješ od luka i janjetine, i siguran si da nema boljeg mjesta za život na svijetu od Širokače. A kad se vratiš iz Njujorka, i skontaš da su Bosmal i Avaz plafon, počneš sam sebi postavljati preteška pitanja. Naprimjer, kako se onoliki grad mogao izgraditi za 150-ak godina (a da pri tom nije niti glavni), a naša prestonica za 600-injak ne može da iskorači iz obruča bespravne gradnje. Kako tamo ljudi za godinu dana izgrade Empire State Building, a ovdje za petnaest ne mogu da obnove Vijećnicu? Možda to ima veze sa imenima ulica? Tamo (ovdje, u Njujorku) ne troše vrijeme na smišljanje imena, sve su poređane po brojevima, prva, druga… sto pedeseta, milion i osamsto deseta; a ovdje (tu, u Bosni) kako koja vlast zasjedne, pola mandata i budžeta potroši na skidanje i postavljanje tabli. A biće da ima veze i sa obrazovanjem, sa načinom kako Feudalno ministarstvo obrazovanja bira recenzente i udžbenike i planove i programe…
Kad sam polazio dobronamjernici su me savjetovali da je takvo hodanje New Yorkom, a la tuka, opasno; da će lopovi prepoznati turistu i da će me kadli-tadli izbunariti. Većina dobronamjernika, naravno, nikad nije bila u Njujorku, inače bi s više respekta govorila o tamošnjim džeparošima. To su fini i ozbiljni poslovni ljudi, koji nisu dužni traćiti vrijeme na buraniju s neupotrebljivim debitnim karticama, kao što neljubazni, nervozni, spori, nezainteresovani, pospani, smotani, jednom riječju nadrkani prodavači jesu. Koje se, međutim, isplati trpiti, jer šoping u New Yorku ipak je u nekim nijansama različit od kupovine na Siranu. Ali o šopingu kasnije. Još gledamo uvis.
Gore svako malo zuje helikopteri, s pravom i probranom džeparoškom klijentelom, s turistima koji ne žale platiti 800 bamova za 20 minuta gledanja na New York odozgo. Po mom skromnom i racionalnom sudu, kome je strah od recesije ulio novu sigurnost, više se isplati za 20 bamova gledati 800 minuta. Također New York. Također odozgo. Način da se to učini jeste popeti se na Empire State Building. Možda je osamsto minuta previše, jer za sve što treba vidjeti, i što se isplati vidjeti, dovoljno je 15. Da, zemlja je okrugla; da, New York je velik; da, ljudi su mali… Ali, priznaćeš, glupo je čekati u redovima pola sata (jedan red za kartu, drugi red za sigurnost, dva reda za liftove) da bi se onda ostalo 15 minuta. To je otprilike kao s all-inclusive ljetovanjem u Turskoj. Pošalješ ženu i djecu na plažu, a ti se petnaest dana ne mičeš od švedskog šanka (osim do toaleta). Plaža će se lako naći i na Jablaničkom, ali džaba pića teško. Popeli smo se na ESB, sad nam valja gledat. Ispočetka vidiš samo potiljke ljudi, jer se svi guraju da su što bliže ogradi iza koje je NY.
Kad se ipak probiješ, šta ugledaš? – goluba većeg od zgrade Ujedinjenih nacija! Naravno, to je tzv. optička varka, ali kako ipak nečim moraš prekratiti vrijeme, a pošto su ti manje-više sve oduzeli na sigurnosnim pultovima pa ti nije preostalo ništa drugo osim razmišljanja, razmišljaš malo o simbolici te slike: od ptice koja je simbol mira ne vidiš zgradu organizacije koja je garant mira. Ptica je ugojena i lijena, baš kao Organizacija, a to nekako ipak nije u skladu sa slikama svih onih napaćenih, izgladnjelih, protjeranih, izmasakriranih, zakopanih pa otkopanih tijela.
Ali onda se sjetiš da si turista, tj. da si na krovu Najvećeg da bi gledao a ne da bi mislio, pa kažeš iš, iš… i niš. Ne jebe te, da izviniš, ptičurina ni tri posto, kako bi se u Jablanici i za konobare ponekad moglo reći. Pa onda isučeš laktove i kreneš u smjeru kazaljke na satu. Koja se u Njujorku okreće na istu stranu kao i u Sarajevu…
Evo, dragi Uredniče, vidiš da već gubim nit i da počinjem brbljati koješta. To može biti od gripe koja nije svinjska nego hinjska, ne guši jako, ali ne pušta nikako. A može biti i od moje iskrene sumnje da će ovo pisanje nekoga zanimati. Međutim, ispadne li da ja Tvoje čitaoce precjenjujem, pa ih bude da im se ovo svidi, pa izvrše pritisak da s “reportažom” nastavimo, u narednom broju čeka ih MoMA.
(Prvi put objavljeno u magazinu Start, Sarajevo, 2008.)
