Dva plakata, stradanje i marketing
1.
Fotografija iskorištena u kampanji za memorijalni centar Potočari jedna je od najpotresnijih i istovremeno najnježnijih fotografija na temu ljudskog stradanja viđenih u Sarajevu. Blagost s kojom šaka u bijeloj rukavici drži mrtvu tamnu ruku, kao dječiju, zaštitnički, s beskrajnim poštovanjem za patnju, kao “malo vode na dlanu”, razoružava i najtvrdokorniju neosjetljivost.
Kao dokument, ova fotografija bilježi trenutak iz svakodnevnog rada na otkrivenim masovnim grobnicama, ali njena je snaga manje u dokumentarnosti a više u poetičnosti. Pokret kojim (istina, u rukavici!) živa bijela ruka podiže i čuva mrtve prste, pocrnjele u zemlji, inspirisan je brigom da se ubijanje slabih, nevinih i nezaštićenih ne sakrije, ne zaboravi i ne oprosti.
Poruka je univerzalna: potamnjela ruka može pripadati dječaku iz Srebrenice jednako kao i djevojčici iz Somalije.
2.
I fotografija iskorištena u kamanji za polzela čarape djelo je vrhunskog majstora, ali pred njom ne ostajemo ravnodušni iz sasvim drugih razloga: manekenka na bilbordu, naime, nudi seks a ne čarape. Umjesto fabrike “nogavica” ovo njeno puzanje s jednakim ponosom mogli bi potpisati i proizvođači cipela, haljina, nakita ili šampona. Da nije kose, sukladno pornografskim standardima sklonjene u drugi plan, možda bi njenu natrćenost opravdavala puzajuća potraga za izgubljenim sočivima. Ovako, sa zavodljivim pogledom uprtim u nas, i sa gostoljubivo odškrinutim bedrima, ona nas nadražuje iz čiste obijesti i zabave.
3.
Oba savršena u tehničkom pogledu, oba nepogrešivi u pogađanju cilja, ova dva plakata, jedan pored drugog, školski su primjer za prepoznavanje i razlikovanje prave i lažne umjetnosti.
Lažna umjetnost je uvijek jedno prazno obećanje našim zakržljalim nagonima.
Lažna umjetnost je saveznik malograđanske potrebe za brzim, lakim i jeftinim rješenjima.
Lažna umjetnost je djelo moralno potkupljivih autora.
Lažna umjetnost podstiče strast za posjedovanje stvari.
I ljudi.
4.
Fotografija iz Srebrenice izražava stav. Izražava vjeru. Izražava nadu. Izražava stid. Izražava poštovanje. Izražava tugu. Izražava brigu. Izražava ljubav…
Fotografija polzele izražava samo guzicu.
I treba biti slijep, ili imati prostatu umjesto mozga u glavi, pa tu guzicu ne vidjeti na svakom koraku ove nezavisne i suverene postkomunističke kaldrme. Ne samo na bilbordima koji se razmnožavaju poput pacova zaraženih kugom, nego u novinama, na televiziji, u školi…
Guzica je simbol tranzicije.
Jedan pored drugog, ova dva plakata su dokument o odsustvu građanske mjere i pristojnosti.
Primicanje učarapljenih bataka otvorenoj grobnici očekivana je i logična posljedica jednog opšteg gubitka osjećaja za lična prava i odgovornosti, jedne nove stvarnosti i kojoj se ljudskost i profesionalnost uzajamno isključuju.
