Literarni ekspres 2000, prva priča iz zbirke
Iznad Sredozemlja
U Swissairovom avionu koji prelijeće Azurnu obalu pisac iz Bosne hipnotisan je monitorom s podacima o brzini, visini, temperaturi i nazivima gradova pod pazuhom letjelice. Daleko na istoku rastvorilo se u tinti noći Sarajevo odakle je tog podneva krenuo na četrdeset i dva dana dugo putovanje sa stotinu i sedam evropskih pisaca željeznicom kroz Evropu.
Zar nije, pita se nagnut nad kartu starog kontinenta, anahrona ideja putovati vozom, od Lisabona do Berlina, preko Petrograda i Moskve? Šest sedmica, trinaest zemalja, dvadeset jedan grad. Šta je to uzbudljivo i inspirativno u putovanju trasom davno otpisanog expressa za Moskvu? Zar vrijedi spiskati 14 miliona maraka na mahanje literaturom u slavu ujedinjenja Evrope?
Linija kojom se na karti starog kontinenta povežu Lisabon, Madrid, Bordo, Pariz, Lil, Brisel, Dortmund, Hanover, Malbork, Kalinjingrad, Vilnus, Riga, Talin, Petrograd, Moskva, Minsk, Brest, Varšava i Berlin ne dotiče Mediteran. Za san o novoj Evropi sunce juga je prejako, bijelo rublje siromašnih suviše podsjeća na zastavu gubitnika.
Nos u jastuku
Avion sa piscem iz Bosne nekoliko minuta leti nad širokom rijekom, zatim sasvim nisko nadlijeće zamak na brdu, stare trgove i moderne poslovne zgrade, da napokon sleti na Aeroporto da Portela.
Aerodromska zgrada blista iznutra, putnici nečujno vuku svoje kofere na točkićima po gumiranim podovima, poslovni ljudi ninaju otvorene laptope na svojim koljenima, ili ćućore u mobitele.
Pridošlica s pasošem nabuhlim od viza ostaje posljednji i izlazi u hol kad hostese s kartonom na kojem je pogrešno ispisano njegovo ime već gube nadu da je stigao.
Na kraju tog velikog dana u njegovom malom životu on leži na ogromnom mirisavom mekanom krevetu, na sedamnaestom spratu hotela (kao da nije ni izašao iz aviona). Soba oko njega veća je od dnevnog boravka u većini sarajevskih vrtića.
Uspavljuje se mirisima:
soka dinje, u kojem se dave ose na terasi iznad Gruža; ruža, u vrtu džamije na obali Bosfora čije talase siječe ruka prebačena preko naslona klupe; buđi, oko prozora s pogledom na stabla maslina u vrtovima iznad Formije; lavande, u rasušenim praznim ormarima; smole u borama borova s čijih krošanja vjetar otresa šišarke pune cvrčaka i pinjola…
Isidora, oficirka za vezu
Vrijeme predviđeno za doručak u luksuznim hotelima mudro je rastegnuto na četiri sata. Taman toliko potrebno je piscu iz Bosne da omiriše izloženu ponudu, raspita se o jelima koja prvi put vidi i metodom imitiranja otkrije način uključivanja i (još važnije!) isključivanja pipa i česmi na buradima đuseva i čajeva. Onda u rog izobilja ušetava žena s iskaznicom na tregeru farmerica. Nasmiješi mu se kad ga ugleda i priđe njegovom švedskom stolu. On ustaje, s težinom u trbuhu dovoljnom da nahrani razred gladne djece iz Bijafre.
– Ako se ne varam, mi smo se već sreli – kaže ona. – Pre dve godine u junu, ispred pulske Arene u Splitu na otvaranju zimske olimpijade.
– Sjećam se, vi ste skakali s motkom preko prepona – prihvati on igru.
– Prepone preskačem samo kad brijem bikini-zonu. Možda ste me pobrkali s Isidorom Sekulić?
– Nisam, razlikujem crnke od brineta ako nisu izrazite plavuše.
– Čekala sam vas sinoć, htela sam doći u vašu sobu kad ste stigli, ali me bilo strah da se ne probudim.
– Šteta. Ali sljedeći put ne zaboravite da je jutro kasnije od večeri.
– Srećom, dolari vrede isto i jutros. Ovde je vaš fii za prvu nedelju. Smatrajte me oficirkom za vezu sa nemačkim štabom.
Riba koja grize svoj rep
Pod pretpostavkom da honorar od 1000 dolara razmijeni u Portugalu, ne kupuje ništa, i u svakoj sljedećoj zemlji zamijeni novac u drugu valutu (eškudose u pezete, pezete u franke, franke u belgijske franke, belgijske franke u njemačke marke itd.), svakom piscu na kraju putovanja Literarnim ekspresom ostaće 228.7679245496 dolara. Sve ostalo, uz proviziju od deset posto, ostaviće u mjenjačnicama na željezničkim stanicama velikih gradova monetarno neujedinjene Evrope.
Fizički bol za novcem koji kopni kao glečer pod ozonskom rupom navodi čovjeka od pera i matematike da tu Evropu vidi kao ribu koja sama grize svoj rep. Takvom ribom, nesvjesni njenog simboličkog potencijala, hrane portugalski ugostitelji gladne turiste u centru Lisabona.
Lisabon…
Fasade kao posuvraćena kupatila, pročelja oslikana pločicama, milionima pločica, kuće kao kaljeve peći isijavaju toplinu i uljuljkuju u san; ali boje, milioni boja s okamenjenih ćilima, hoće da plešu i zvoni njihov smijeh strmim ulicama. Pisac iz Bosne sjeti se sivih sarajevskih fasada, rošavih kao lica izrešetana boginjama i sneveseli ga njegova kljasta sloboda koja tegli za sobom rat kao sužanj gvozdeno đule na zahrđalom lancu.
… i Kaškaiš
Sto sedam gulivera putuju kroz mondensko ljetovalište natisnuti u liliputanskom voziću. Vrtić podjetinjenih pisaca na nagradnoj ekskurziji. Optička varka uvećava salo, celulit, vene, fleke znoja, otromboljene trbuhe, skupa zubala, sijede izraske. Kipi duh literature iz kvarljivog mesa kao nakvasala tjelesa iz šarenih vagončića.
U atriju centra za kulturu vrabac rasprskava vodu koja se preliva niz oble rubove mramorne fontane. Žubor šadrvana, miris kafe, nostalgija: djevojčica rastegnuta između roditelja, raširenih ruku kao krila nadlijeće jato golubova. Žmiri od straha i ciči od sreće usred oblaka uznemirenih ptica. Tata i mama se ne smiju. Brak: let djeteta iznad mokre kaldrme klizave od ptičijeg izmeta.
Na šinama
Voz klizi kroz nepreglednu ravnicu Ekstremadure. Pisci razgovaraju, pokazuju jedni drugima svoje knjige i časopise. Čitaju se novine, pišu članci, vode bilješke, započinju reportaže, skiciraju putopisi, štancaju kolumne, bilježe stihovi… Herba volant, scripta manent! Za bocu porta kupuju se i prodaju prava na prevode. Prognozira se ko je od putnika sljedeći nobelovac. Vrućina je, prekrajaju se časopisi u lepeze, ali prozori ostaju zatvoreni, pušačima smeta propuh jer im nije dozvoljeno pušenje u kupeima. Kapric je so u čorbi demokratije.
Kao na filmskom platnu u Cinema Paradiso smjenjuju se u kadru usamljene hacijende i rijetka daleka naselja. Pisac iz Bosne broji nepregledan niz telegrafskih stubova s raščupanim frizurama iz kojih kao ukosnice strše kljunovi roda.
Dremež osvaja vitezove pera. Porto fermentira u mudrost. Ona se pojavljuje iza knjige i njene riječi mirišu na cimet.
Orvel, marš za obou i Lobačevskog
– Jeste li vi statirali u filmu Valcer brani Sarajevo?
– Ne, ali sam u Trećem čovjeku plesao tango na lijepom plavom Ist Riveru.
– Bili ste u Njujorku?
– Više puta, oba puta za prestupnu novu četrdeset devetu.
– Svirali ste obou na uglu četrdeset druge i trinaeste.
– To je bio moj tata. Ja sam četrdeset druge na četrnaestoj čitao osamdeset četvrtu.
– Sreća da su avenije u Njujorku paralelne, inače se nikad ne bi presjekle.
– Geometrija je učiteljica života.
U Madridu, rekla je, treba se čuvati džeparoša. Put od stanice do hotela je Kalvarija rustikana, dodala je. Popunite ovaj formular, da ne gubimo vrijeme na recepciji, zamolila je. Ostavlja ga s kartonom u rukama, kao pruskog regruta s pismom koje mu se vratilo.
Madrid
Hotel je okružen prostitutkama i sex-shopovima. Uskličnici na recepciji, u liftu, u sobi, na nekoliko jezika upozoravaju gosta da ne drži prozor otvoren, da ne dovodi nepoznate, da ne ostavlja prtljag bez nadzora. Njemački štab se izvinjava, nijedan drugi hotel nije bio toliko prazan da primi cijeli voz odjednom.
Grupice pisaca prepuštene su milosti mladića koji ubijanju bikova pretpostavljaju čerupanje turista. Placa Major: privremeni spas iz lavirinta uskih ulica zakrčenih saobra-ćajem.
čke ekskurzije leže na osunčanom popločanom tlu, džeparoši koji glume strance škljocaju praznim fotoaparatima, miris kafe iz slabo opranih šoljica mami pod reklamne suncobrane osvježavajućih pića i sladoleda.
Kad se nađe u nepoznatoj metropoli u kojoj nema prijatelja ni poznanika da mu otključa dušu grada, strancu ostaje samo jedno: da retardira u turistu. Pisac iz Bosne premješta lisnicu iz zadnjeg u prednji džep. Krv koja puni klijetke zelene je boje, i miriše na dolare. Lažu bajke da junaci imaju slavuje u srcima.
Naša srca su naši novčanici.
Prado
Za šest ili sedam konvertibilnih maraka (nakon što je dolare pretvorio u eškudose, a eškudose u pezete, pisac iz Bosne pogubio se u računici) raskriljuju se vrata Prada. Stopalo estete stupa u raj. Pod masivnim pozlaćenim okvirima (za Goju su kritičari govorili da je mazalo koje nema pojma o crtanju, a za Velaskeza da je dvorska ulizica i slikar po narudžbi; nedužan, jer je ljubljenje prstiju koji drže novac umjetnicima prirodan refleks!) klecaju koljena hodočasnika. Pružaju se ruke s dlanovima prema gore, zabadaju se kičice u nabrekle vene, na paleti genija krv sirotinje sazrijeva u purpur kraljeva.
Tek kad zaluta u podrum tražeći izlaz i kad slučajno se osvrnuvši duboko ispod naslaga dvorskog kiča ugleda Bošov Vrt uživanja, pisac iz Bosne prestane žaliti za novcem bačenim u ralje patriotizma. Isto veče stoji pred izlogom sex-shopa i pokušava na odraz svog lica umjesto nosa montirati ljubičasti dildo.
Bordo
Francuska je osmijeh Evrope – ljubazan koliko je korisno, širok koliko je neophodno. Ispod skupe šminke krije se izborano lice preplašene škrte gospođice.
Njena vina i sirevi su nadaleko čuveni, zato se voz sa stotinu pisaca zaustavlja u Bordou. Borovi u međama, šišarke ispod čokota, dvorci među vinogradima – slike iz američkih sapunica. Ljubazna domaćica šatoa pozdravlja goste. Njeno lice osmjehuje se iz kolaža novinskih isječaka. Najveća među njima: fotografija boce s etiketom njenog zamka na stolu između bračnih parova Klinton i Širak.
Treba preživjeti rat ili doći iz male evropske kolonije, pa hrabro zaključiti da je više duha u dimu iznad šanka sarajevske birtije Rafaelo nego u barelima vina koje će se na usnama pjesnika pretvoriti u poeziju. Ima nečeg komičnog u slici kreme evropske literature koja nakon obilnog ručka, napojenog duha, izlazi da prošeta stazama kroz lozje. Iz daleka, pogledom koji obuhvata i parkirane autobuse visoke klase, slučajni prolaznik mogao bi se zakleti da vidi grupu skandinavskih penzionera zadovoljnih načinom na koji turistička agencija oplemenjuje njihovu ušteđevinu.
Kinotel
Nesanica je trijumf samoće. Pisac iz Bosne uključuje televizor. Pornografski kanali su blokirani, uputstva na ekranu nude ključ u zamjenu za broj sobe. Radije ostaje u anonimnosti i gleda neku ženu u toplesu koja okreće rulet i čavrlja s gledaocima u devet zemalja. Svaka zastava ispod njenih sisa ima drugu cijenu izraženu u drugoj valuti i s drugom taksom u zagradi. Dojilja noćnih očajnika.
Vruće, sparno, zagušljivo. Lažni prozor nemoguće je otvoriti. Pokvarena klima ne ispunjava želje. Za klokot u zidovima ne postoji daljinski. Davljenik na dnu hotelske sobe pali sijalicu, guta svjetlo umjesto zraka. Otvara bilježnicu. Kezi mu se noć iz ponora prazne stranice. Da zove recepciju upomoć? Možda imaju ponudu ispod tezge. Neku hitnu službu noćnih sobarica. Neke bolničarke s reklama za najlon i čipku. Neke časne sestre s lakiranim noktima.
Ustaje, pušta najvreliju vodu iz tuša i česme. Kad se ogledala zamagle ulazi u oblak pare, izbrizgava otrov iz sebe.
TGV
Sljedećeg jutra pisci se rastaju od svojih kofera i zavaljuju u udobna široka sjedišta superbrzog voza, sa čudnim osje-ćajem da su stigli kući.
Negdje sa druge strane prozora koji se ne može otvoriti ostaje Žironda kakvu ovaj put pisac iz Bosne neće upoznati. U njoj iza hrane koja hipnotiše bojama i oblicima ne stoji bijeli kamionet sa firmom radionice za ketering. U njoj linija osmijeha nije proračunata džepnim kalkulatorom. U njoj domaćini ne cupkaju stopalima ispod stola na kojem su hljeb i so.
U teževeu naciljanom ka srcu Monparnasa, članovi PEN-a potpisuju peticiju protiv rata u Čečeniji. Jeftin pacifizam i skupa nalivpera škripe glasnije od kloparanja skretnica.
Zuje ventilatori u laptopima, prsti suču dokolicu u teksturu.
Lorka, ciganski bombonjer
– Jeste li vi bacali sitan novac na venčanju mog muža u Pirotu prvog maja sedamdeset šeste? – razmišlja ona glasno iza neke dosadne knjige.
– Ne, lijepio sam bombone Ciganima na čelo – prihvati on ne otvarajući oči.
– Onda ste vi napisali Ciganski bombonjer?
– Ne, ja sam napisao sonetni manifest.
– Je li autobiografski?
– Jeste, ali nije o meni.
– Zato jer govori o ljubavi koja ucenjuje cvrkutom?
– Ne, nego jer govori o ljubavi koja leti na krilima vlasničkih listova.
– Pospimo se pepelom koji se rađa iz ptice.
Neko vrijeme šute. Kad otvori oči, na sjedištu preko puta, krila raširenih kao u mrtvog albatrosa, ugleda svoju knjigu.
Luvr
Evropa kroz koju jezdi sto sedam pisaca puna je spomenika generalima i vojskovođama. Neki su stekli slavu odvodeći u herojsku smrt hiljade tuđih sinova, muževa i očeva, a neki pljačkajući grobnice drevnih vladara. Luvr je pun ratnog plijena, i svaki dan čete đaka i studenata silaze u staklenu piramidu da nauče prve lekcije iz jednakosti, bratstva i slobode. Kad odrastu, držaće duge govore protiv rata i miriti male zavađene narode kad zakrve oko tuđeg plijena, da bi im u miru prodavali staklene perle i zastarjelo oružje. Ili će u nekoj mirovnoj misiji bacati s bijelih transportera crnoj djeci čokolade iz lanč-paketa.
U staklenoj piramidi ogleda se grad sa šarmom kurtizane. Kasirke ne kriju prezir prema strancima i ljubav prema njihovom novcu.
Marš poezije
Uokrug oko ugašene fontane podignuti su štandovi sa knjigama. Plakati na zavjesama i šperpločama obavještavaju prolaznike da su na poprištu Marša poezije i da su večeras počasni gosti pisci iz Literarnog ekspresa 2000.
Recituje se i čita na trideset jezika, publika aplaudira riječima koje ne razumije i vještini koju prepoznaje. Sat, dva, tri, četiri. I konje ubijaju, zar ne…
Iz književnog ekspresa kao iz cirkuskih vagona izlaze gutač magle i pljuvačke, dreser vinskih mušica, akrobata na trpezama, šaptač konjima, artist na žlici, olovni klovn, tješitelj krokodila, žongler s čačkalicama, librist ekvilibrist, pola čovjek – pola bure, sirena u soknicama, balanser na pilotini, jarac s lažnom bradom, bacač lasa i krotitelji stolica.
Glad
Nebo svedeno u staklenu fasadu banke. Šiljci i kamena čipka plove kroz oblake.
Ispod crvenog ljiljana na zidu gradske vijećnice pisce dočekuje palestinski dječiji hor. Putnici prekrcani autobusima iz Literarnog ekspresa u banket salu raznježeno tapšu u ritmu stihova koje ne razumiju. Ali kad dvije djevojčice počnu čitati tužne sastave na dobro uvježbanom francuskom, o snu da će se jednom vratiti u svoju zemlju, pisci okreću leđa izvođačima i stvaraju gužvu oko gondola napunjenih đakonijama. Sloboda govora melje tuđu hranu strašću kojom mljacka vlastite stihove.
Sa grudi djevojaka i mladića u horu, preko njihovih nošnji, vise i svjetlucaju plastične akreditacije, kao naljepnice na ocarinjenoj robi. U Prustovim nasljednicima kuca mišje srce vojvotkinje s crvenim cipelicama važnijim od umirućeg prijatelja.
Pisac polako nestaje u kavijaru sa limunom, u avokado–pasti sa račićima u kori grejpfruta, u bešamel-kroketu, u peršunovim listovima zabodenim u zrna grožđa, u goveđim butovima, u srnećim paštetama, u vinima koja se piju iz tri čaše, pod kristalnim lusterima i u pozlaćenim ogledalima. Najzad, nema ga da pročita odlomak iz svoje priče, na jeziku, poput palestinskog, publici nerazumljivom.
Citadela
Preko kanala i iza nasipa neke srednjovjekovne utvrde je park. Nestali pisac ne traži puno: tek mjesto s kojeg se ne vide šiljci katedrala i antene poslovnih tornjeva i odakle se ne čuje huk grada i vreva saobraćaja. Tek mali isječak u vremenu, površine groba. Zaista ne mnogo: slušati zuj buba, mirisati koru stabala, svući sve sa sebe i leći raširenih ruku i nogu u travu, zaboraviti vucaranje vozom u čast novom milenijumu, zaključiti u miru božjem opus sazdan na traumi Sarajeva, ućutati blaženo mudrošću biljke.
Ali na prašnjavom putu presreće ga kampanjola NATO-a i ljubazna patrola obavještava ga da je zašao na teren vojne baze. Kandit kamera, kaže, ali to nikome osim njemu nije smiješno.
Rembo, pijani autobus
– Gotovo sam sigurna da smo se prvi put sreli na gej-prajdu u Šidu ’68 – kaže ona nakon što je izbrojala putnike u autobusu.
– To nije bilo na prajdu nego u galeriji Save Šumanovića – ispravi je on i zaklopi moleskin.
– Prepoznali ste me na mrtvoj prirodi?
– Ne, stajali ste ispred Pijane lađe, s mužem i sinom.
– Sretni brakovi vas rastužuju?
– Čini vam se, tako se ja veselim u zavjetrini lica.
– Mislite da je hrabrost priznati kukavičluk?
– Priznanje je teklič lukavosti.
– Kako zaspite sami sa sobom?
– Zagrljen.
Ona odlazi na komandni most, među oficire zemaljske plovidbe. U potpalublju je zagušljivo kao u drogeriji. More je ravna ploča na amortizerima.
Brisel
Ali nema krvi na ulicama. Samo gomile potvrda iz mjenjačnica i hrpe zgnječenih plastičnih čaša koje engleski navijači bacaju podrigujući. Pripreme za večerašnji meč s Njemačkom u završnoj su fazi. TV-ekipe krstare gradom sa kamerama na gotovs. Na svakoj metro-stanici dežura po nekoliko specijalnih policijskih automobila. Grupe Arapa stražare na granicama svojih kvartova.
Vikend je, subota popodne, nebo bez oblaka, grad prepušten strancima, vrijeme i teren idealni za rat. Hiljade Engleza rođenih stotinu godina prekasno, bez prave šanse da izgube oko, ruku ili život za otadžbinu, kao gordi lavovi hranjeni odrescima soje, šire nozdrve na miris krvi. Neko će večeras platiti za sva poniženja i nepravdu, za dosadan život bez medalje na grudima i drvene štule pod koljenom.
Sutra će krotki kao poslije napada padavice sjediti na podu željezničke stanice, sretni zbog svakog penija potrošenog na aute, kuće, odijela i žene svojih fudbalskih heroja.
Gorlic
Sto ljudi koji pljeskom pozdravljaju ulazak praznog voza na briselsku stanicu nisu engleski navijači sa kriškama limuna u ustima, mamurni nakon pobjede nad Njemačkom, nego literarni vrtić ushićen novom igračkom. Kompozicija od pet narandžastih vagona, sa crno-bijelim amblemom projekta Literaturexpress Europa 2000, četrdeset godina star njemački voz Gorlitz, osvijetlio je tračkom optimizma zbunjena lica putujućih pisaca: najzad nešto uvjerljivo, najzad dostojna kulisa za fotografije bez fusnota na poleđini.
Keln i Ahen, poput San Sebastijana, odbili su da prime pisce: francuska željeznica zaključala je vagon-restoran; španska se nije udostojila odvojiti posebnu kompoziciju; sad, u šarenom voziću koji napušta Brisel, pisac iz Bosne nema više dilema da je njemačka upornost sinonim za evropsko jedinstvo. Dok bocom vina iz Bordoa plaća prava za objavljivanje bugarskih tekstova, počinje osjećati radost – neka mu oprosti polovina predaka, ima osjećaj da stiže kući. Cifre na cijenama govore maternjim jezikom.
Žene
Javlja se hirovito i buja polako. Rastvori hormon u krvi, zategne mišiće, uveća zjenice, raširi nozdrve. Vidokrug ispuni tijelima žena.
Jedna se drži za remen svoje tašne kao za konopac u zvoniku. Jedna pretrčava ulicu kao da se prikrada. Jedna ljubi mala jastučasta stopala koja se praćakaju u kolicima. Jedna bira sunčane naočare ispred ogledalca na uličnoj tezgi. Jednoj sijevaju bedra ispod zarozane haljine, dok okreće pedale bicikla. Jednu vuče doga preko travnjaka kao gliser skijaša na vodi. Jedna žvače ručak na klupi i malim prstom miče mrvice s usana. Jedna pozdravlja sunce. Jedna prodaje srećke. Jedna čita Cosmopolitan. Jednoj svijetle ruke na koroti. Jednoj se topi sladoled na štapiću u ruci, čokolada curi niz bradu i prste. Jedna pod burkom zaustavlja se pred izlogom, vise mošnje s potpisima snobovskih firmi na peteljci crne rukavice. Za jednom liftboj gura kolica s koferima. Jedna hrani mladića koji se plazi na oblake i miluje daleka brda, rukom sa šest prstiju.
Pisac iz Bosne napušta osmatračnicu Floriana. Nema razlike između Dortmunda i Sarajeva, sabijenih u vidokrug snajpera.
Homo homini lupus in fabula
– Halo, naručili ste buđenje?
– Pogrešili ste. Naručila sam spavanje.
– Šta sanjate kad ne spavate?
– Buđenje.
– Poslije buđenja nema kajanja.
– Ko ljubi kajaće se, a ko ne ljubi kajaće se još i više.
– Čovjek je čovjeku Vuk Karadžić.
– Dopao mi se njegov prevod Mojsijevih tablica dijeljenja.
– Onda riješite ovaj zadatak: koliko ruku treba za zagrljaj ako je jedna previše a dvije su malo?
Tišina, u slušalici, u sobi, u zidovima. Iza teških zavjesa dan se s mukom presvlači u novu košuljicu.
EXPO Hanover 2000
Vašarska hanza prenapuhala je cirkuske šatre u sajamske hale, česme unaprijedila u vještačke vodopade, blatnjave lokve izlila u betonska jezera, kartonske megafone prespojila na moćna ozvučenja.
Na temu izložbe, čovjek, piščeva domovina odgovora mobilijarom sindikalne kafane i staklenom vitrinom u kojoj kao teleportirano iz pripovjedačke Bosne mamura šest lutaka u folklornim kostimima. Bježeći iz zasjede, pripovjedač se prijavljuje za let u kosmos.
Nakon dva sata cupkanja u redu najzad stoji tačno ispod trbuha letećeg tanjira. Sa stropa se zujeći spušta prazna a nakon ukrcaja podiže puna platforma. Glas stjuardese upozorava svemirske putnike da ne koriste fotoaparate.
Na Planetu M putuje se sjedeći, naslonjen na metalnu ogradu sa podmetačima za stražnjicu. Putnici iskrivljenih vratova gledaju u strop kao kroz vjetrobran međuplanetarnog broda. Uspješno putovanje uzvodno kroz rijeku meteora završava osvježenjem u kafe-biblioteci budu-ćnosti: dvadeset monitora sa elektronskim knjigama za elektronske čitaoce, u prostoriji ozidanoj papirnim izdanjima. Njih, u toj budućnosti, iako su beskorisne, ne treba paliti, jer su dobar dizajnerski materijal.
Goran, fabrike radnicima
– Jeste li vi u Šapcu na vašaru osamdeset šeste motali duvan-čvarke? – pita ona mršteći se na dim.
– Ne, tada sam žvakao lulu – odgovori on i vrati sendvič u pelene.
– Nikad nije kasno da se ljubi masno.
– Konjuh-slaninom, vjetar šumi, huji…
– Recitujte mi Ivana Gorana Bregovića?
– Sve će to narod povaliti, ruzmarin, snjegovi i haš.
Ona odlazi s njegovim pasošem. On odmota dopola pojeden sendvič. Zagleda se u isplaženu šunku i razmišlja o sebi kao o fabrici kobasica.
Teutonski patuljci
Pisac iz Bosne stoji s plastičnim tanjirom u jednoj i plastičnom čašom u drugoj ruci među probranim literarnim odličnicima koji prate turnir teutonskih vitezova. U pauzama za presvlačenje oklopa i istresanje pijeska iz kaciga na travnjaku pored rijeke pleše pet djevojčica u starinskim dvorskim haljinama i taj dio ostaje kao jedini vrijedan pamćenja.
Noć ranije, nakon dvanaest sati putovanja, uz kratak predah u Berlinu, narandžasti Gorlic zaustavio se na slabo osvijetljenoj stanici Malbork. Zadatak je golobradih vojnika NATO-pakta sa poljskim zastavama na rukavima uniformi (zaista, bezbrojne su mogućnosti služenja svojoj domovini, neograničena je sloboda lokalnih moćnika da štede novac trošeći ljude!) evakuacija prtljaga izmrcvarenih evropskih pisaca od voza do hotela.
Bivši Istok dočekuje napaćene putnike plastičnom lamperijom, komarcima na plafonu i korištenim sapunom. Jutro će pokazati da su smješteni u bivšu rusku kasarnu, preuređenu u kamp, vjerovatno u zgradu bivše komande, daleko od centra, uz samu aut-liniju fudbalskog stadiona.
Krleža, kišobranska novela
– Da li je možda moguće da smo se sreli na koncertu Pidžamapartibrejkera? – pita ga ona budeći se iz dremeža na sjedištu kraj prozora.
– Vi ste bili u spavaćici s mačkama! – obraduje se on i pritisne ctrl+s.
– Nije bila spavaćica nego kišobran.
– Sigurni ste?
– Da. Uvijek spavam gola osim ako ne zaspim naga.
– Jednom sam bio zaljubljen u djevojku koja je spavala s kišobranom.
– Ima li ta ljubav sretan kraj?
– Udala se za kišobran.
– Koje boje?
– Prozirne.
– Ne volim priče sa prozirnim likovima.
– Krleža je govorio da ne padaju likovi daleko od pisca.
– Drago mi je da vas nisam upoznala.
Ona navuče burku zavjese na lice i vrati ga u nepostojanje.
Jantarni kraj Rusije
Kalinjingrad srcem od ćilibara rastjeruje tamu na paučini briselskih betmena. Po crno-bijeloj mapi Evrope prosuo je bukete poljskog cvijeća i šarenilo narodnih nošnji. Sivi, zapušteni peron osvojile su žute majice na studenticama s lošom šminkom i odličnim engleskim.
Željezna zavjesa izatkana je od krmelja u stisnutim očima zapadnjaka.
Sa čudnim smislom da ne razlikuju pristojnost od ljubaznosti i prijateljstvo od protokola, domaćini za književnu delegaciju organizuju izlet na ostrvo ptica, posjetu baltičkoj floti, obilazak Krjasnagorska, susrete s izdavačima, razgovore s čitaocima.
Pisac iz Sarajeva sjedi na maloj stolici, u dnevnom boravku kuće za napuštenu djecu i trudeći se da ne zaplače gleda osam sićušnih pitomica koje su izabrane da za njega, kao da je on cijela Evropa, otpjevaju i otplešu nekoliko pjesmica i pokažu koliko su sretne. Nove mašne u frizurama veće su od dječijih glavica.
Minut prije toga vidio je dva frižidera omotana lancem i zaključana katancem, vidio je zid prepun dječijih goblena i slika, vidio je, na odjelu za starije, u učionici sa jednom utičnicom, tri neuključena kompjutera. Zbog njih je teško povjerovati da će djeca jesti ono što se iznijelo pred uvaženog gosta: piroške, boršč, šniclu, krompir, peljmene, salatu, pavlaku i jagode iz upravničinog vrta. Trpeza je prepuna, ali mnogo više ostaće i baciće se nakon svečane večere koju će gubernator prirediti u čast evropskih pisaca.
Kafka, metamorfoza
– Vama sam opalila dva šamara jednim udarcem na Sinjskoj alci u Čortanovcima? – pita ga iznenada, dok čekaju kofere ispred recepcije.
– Ne, opržili ste me ledenim čajem – odgovori joj hladno.
– Nemoguće, ja od toplih napitaka pijem samo kafku s dve kocke leda.
– Međutim, to se moglo desiti i u dirižablu za Novi Pazar.
– Vetar visine ga je njiho, vetar visine razneo ga.
– Ne bismo preživjeli pad da smo ostali u vazduhu.
– Ja bih svejedno još bila u komi da nisu isključili aparate za održavanje smrti.
– Kažu da je jedan dan u komi kao godinu dana u Komiži.
– Možda se onda nismo sreli na trajektu za Biševo?
– Ili je to bio trajekt za Drvar?
Ona slegne ramenima i rastvori se u akvarelu crne tinte koju tijela lakša od kofera luče na pomen KGB-a.
Predgrađe Sibira
Litvanska kompozicija satima klanca kroz nepreglednu brezovu šumu. Od sedam vagona dva su restorani, tri putnička prvog razreda, jedan poštanski (za prtljag) i jedan predsjednički, za koji se vodi hladni rat: pruski štab ne izgovara da salon s kožnim namještajem, televizorom, muzičkom linijom i dvije spavaće sobe s kupatilom, kadom i tušem pripada njemu, ali mrko gleda na uljeze. Pisac iz Bosne pravi se lud i evo ga zavaljenog pored prozora, s kafom, konjakom i laptopom na stolu, zadovoljnog osvojenim vrhuncem književne karijere.
Ekran, ispod naslova 7000 kilometara u vozu, bijel je kao minsko polje pod snijegom na ničijoj zemlji oko opsjednutog Sarajeva. Razmažen njegovanom patnjom, slijepi putnik u književnom vozu uživljava se u ulogu kozera s mjesta zločina.
Veličković, šlagvort za minutu šutnje. Trubadur traume. Dokaz da jedan ožiljak vrijedi više od hiljadu riječi. Svračiji izmet na grbu Sarajeva.
Hemingvej, porodinska bitka
– Možda smo se sreli na izložbi morskih pasa u Floridi mi dođi mi? – upita ga sa svežnjem papira u naručju.
– Mislim da se ipak radilo o izložbi morskih specijaliteta – odgovori, zatvorivši laptop kao kutiju s čokoladnim bombonama.
– Hemingvej je ukrao celu hajdučku sabljarku i pobegao surfajući.
– Srećom nije bio izmišljen laptop pa je morao surfati na dasci za peglanje.
– A vi se ne odvajate bez svog laptopa?
– Omnia mea culpa porto.
– Govorite latinski kao da ste rođeni tamo.
– Kad sam se rodio svi su zaplakali osim mene.
– Mora da je bio težak porođaj.
– Nisam dao da mi presijeku pupak.
Ona se nasmije i ode, ostavivši ga s laptopom na koljenima i kopijama članaka iz dnevnih novina na laptopu. Na precrnim fotografijama lica su nerazgovjetna, teško je razlikovati ministre od književnika.
Vilnus…
Ispred 400 godina starog univerziteta pisce pozdravlja ergela limuzina. Iza nje je berza na kojoj akcije arheoloških iskopina vrijede više od naftnih bušotina. Akademska elita dalekosežno je zagledana u prošlost. Teleskopi proniču kroz kaldrmu u potrazi za korijenjem nacije. Spretni prsti drže svirale od zove, ali u uskim grudima nema daha za istinu. Tim plastičnih hirurga pretvara studente u kastrate, gaudeamus zaglušuje grcaje razuma. Ćirilicu je lingvistička inkvizicija poštedjela samo na šahtovima kanalizacije. Čiste i uske ulice su u sumrak prazne. Na podšišanim travnjacima nema ni pasa ni pijanaca. Mlada demokracija u starim livrejama klanja se skandinavskom kapitalu. Svodnici u parlamentu zgražavaju se zbog kurvi na ulicama. Domaća ognjišta titraju sjajem malih ekrana.
Čehov, umoreska
– Jeste li vi oborili rekord u skoku u dalj na Visu osamdeset druge?
– Ne, te godine sam oborio rekord u skoku uvis u Dalju.
– Znala sam da vas odnekud ne poznajem.
– I vi meni izgledate jako nepoznato.
– Mislim da ste preniski za svoju visinu.
– To je zato što cvrkućem iz žablje perspektive.
– Znam, čitala sam vaš zadnji roman. Sviđa mi se što je autor mrtav.
– Nadam se da su likovi življi.
– Sviđaju mi se vesele tragedije s početkom na kraju.
– Čehov je rekao da ako gledalac na početku prvog čina vidi zavjesu onda ona mora da se spusti do kraja petog.
– Čehov je napisao moju autobiografiju.
… Riga…
Hangari za cepeline preuređeni u najveći evropski market; kavijar (crni i bijeli, skup i skuplji), riba (sušena, usoljena, kuhana, salatirana, presovana, svježa, konzervirana, teglirana), voće i povrće, med i vosak, kafa i čajevi, začini i slatkiši, tone različitih sireva i mesa i kobasica i narezaka, sve to plaća se sićušnim kovanim novčićima (vrijednosti dva dolara) koji izluđuju turiste.
Izložba savremene umjetnosti u napuštenoj bazi baltičke flote. Bunkeri na obali, betonska crvotočina u talasima pijeska, u art permutiran rat. Kič, kičma učmalog uma.
Neki pisci drže u svakoj ruci po čašu. Neki se ne odmiču od švedskog stola i nikad mu ne okreću leđa. Jedni mljackaju dok govore, drugi govore dok mljackaju. Neki duže gutaju nego što žvaču. Nekima lijepo stoji salveta ispod podvaljka. Nekima je nos začepljen pa dišu kroz puna usta. Neki birkaju, a neki trpaju odreda. Nekima su svi tanjiri mali. Jedni prinose hranu nosu, drugi nos hrani. Nekima znoj izbija na čelu, nekima ispod pazuha. Jednima su sva vina dobra, drugima nijedno. Neki se nadimaju, a neki rumene. Jednima su masne brade, drugima prsti. Svi se slažu da poezija mora od nečega da živi.
Vitezovi švedskog stola plove koktel-lađom uzvodno ka usnuloj Rigi.
… i Talin
Rijetki prozori u visokom bedemu, grožđice u šampiti. Kuće od marcipana i kule kao šahovske figure, strmi krovovi i uske ulice; stari Talin pozira na uzvišenju iznad močvare koju je progutao progres. Pisac iz Bosne s mapom u ruci izbija u srce grada, na trg okupiran folklornim atrakcijama. Bjelokapice u šarenim nošnjama mame djecu mehaničkim igračkama od drveta, razmahuju lanenim rubaškama i stolnjacima, čipkom i zavjesama. Pletu se korpe i tokare činije, delju kašike, oblače se krpene lutke u filcana odijela, uvezuju se snopići slamčica u mala strašila, ovce i magarce.
Na kraju slijepe ulice presječene željeznom ogradom tik uz rub bedema iznio je domišljat netko pred vrata stana na kaldrmu plastičnu vrtnu garnituru, klimavi stol i četiri pihtijaste stolice, i tu poslužuje iz kuhinje kroz prozor hladno pivo. U daljini trajekti viking-lajna ukrštaju svoje putanje s teretnjacima za Petrograd. Finskim zalivom teški brodovi tegle debele bijele repove za sobom.
Pisac iz Bosne ispija ledeni saku i čerupa magarca od slame. Voli me, ne voli me, voli me, ne voli me…
Petrograd
Treba skrenuti u sporedne kvartove, na potklobučene ulice popločane kamenom, pored iskrivljenih tramvajskih pruga, kroz mlade drvorede, između zapuštenih trospratnica. U njihovim podrumima i prizemljima još postoje stare prodavnice sa mirisom socijalizma koji pisca iz Sarajeva podsjeća na djetinjstvo. Tamo, iza izgrebanih pultova, stoje niske žene u bijelim mantilima, ispred njih stare oljuštene vage sa givihtima, iza njih u drvenim rafama teški crni hljebovi i đerdani tvrdih bublika, na daščanom podu dopola posuvraćene vreće sa heljdom, ječmom, žitom, rižom, makaronima, iz kojih vire repovi limenih lopata.
Ono što na Zapadu ulazi u modu, što se teško nalazi, vaga na grame i plaća zlatom, ovdje se kupuje na kilograme i za kopjejke. Uskoro, kad duh promjena siđe i niz ove tri betonske stepenice, kvas i kefir zamijeniće fanta i bioaktivni jogurt, žuti puter zvaće se Rama, piroške kroasan a peljmeni tortelini.
Na grbavim trotoarima miješaju se mirisi parfema ekskluzivnih butika i memle trulih unutrašnjih dvorišta zgrada iz sna Petra Velikog. Nevskim prospektom tandrču zahrđale lade, crne volge i bijeli jaguari sa jednakom bahatošću psujući pješake. Stopama junaka Dostojevskog i Tolstoja koračaju pijani tinejdžeri s flašama u rukama. Na socijalističke utičnice prikopčane su svijetleće reklame Coca-Cole i McDonaldsa.
Nema neba u prljavim masnim prozorima oronulih zgrada. Zrak smrdi po lošem benzinu. Na Nevskom prospektu teško je pronaći kafane sa baštom, a ako ih ima, onda su bez toaleta. Uz turističke koridore šepure se WC-kabine zaključane katancima čije ključeve čuvaju babasere u kioscima s toplim pivom i mlakom kafom.
Hotel Oktjabarskaja
Jeftini itisoni i ofucani ćilimi smrde na mačju mokraću,zadrigli muškarci sa oznakama ohrane drže gard surovih makroa, u liftovima leci i vizit-karte nude gostima kontakte prostitutki. Naslijeđene iz Sovjetskog Saveza, tetkice zadužene za prijem, ispraćaj i nadzor gostiju raspoređene po spratovima i krilima zgrade prave se slijepe i gluhe.
Ponoć je u sobi pisca iz Bosne. Iza spuštenih roletni sunce satima bezuspješno zalazi. S druge strane vrata klepeću štiklice i cvili truli parket ispod linoleuma.
Nije 100 $ mnogo za noć sa Sonjom Marmeladovom. Samo, kako etažnoj madam opisati kurvu iz snova? Je li previše zatražiti iskustvo u radu s početnicima i skromnost u nastupu? Uzdržanost u tumačenju uloge, bez vrištećih boja i lažnih trepavica. Ne još jedan očaj sapet rebrima, ne strah učahuren u grlu, ne ožiljci umjesto krila sprženih pikavcima. Nego stepu u grudima i praporce u smijehu. Tatjana, Lara, Lavinija, Nataša, sve u jednom pogledu. Zagrljaj i ništa više, do jutra. Ali šta je jebeno jutro u bijeloj noći u hotelu Oktobarskaja!
Jonesko, ćelava snevačica
– Jeste li vi onaj pisac iz Sarajeva koji se lažno predstavlja pravim imenom? – pita ne pitajući je li slobodno.
– Kako da poreknem a da ne priznam? – slegne on ramenima i spusti sparušenu jabuku na tanjir.
– Sanjala sam vas u mojoj kujni i plakala jer ste seckali luk nožem za otvaranje e-mailova.
– Nema hljeba bez erotike.
– Mislila sam od vas da je moj muž. Stražnjice vam liče kao jaje jajetu.
– Vjerovatno smo jednojajčane stražnjice.
– I onda sam vam zabila sekiru u potiljak.
– Mora da je bilo mozga do koljena.
– Ne, samo peruti do plafona.
– Šteta što ljudi ne koriste sjekire umjesto šampona bez holesterola.
– Tvrd je mozak voćka čudnovata.
– Tvrdoća je pola zdravlja.
– Po zdravlju se bolest poznaje.
– Tako je govorio Kamasutra.
– Možda smo se sreli na njegovim predavanjima?
– Ja sam išao samo na vježbe.
– Sećam se kako ste vodili ljubav s ćelavom pevačicom na naduvavanje.
– Nije bila pevačica nego automatska sekretarica.
– I šta vam je poručila?
– Da ću se zaljubiti do ušica.
Zadovoljan dosjetkom, ode po još peciva i putera. Kad se vrati, sto je prazan. Ne sjeća se je li zagrizao jabuku i vjeruje da su tragovi zuba u mesu voća njeni.
Krasnaja strela
U vozu koji od Petrograda do Moskve juri 190 km na sat pisac iz Bosne piše razglednice:
tespih od kraljevskog ćilibara – 150 rubalja,
razglednica sa markom – 10 rubalja,
kafa lavazza, odlična – 70 rubalja,
irska kafa – 160,
boršč – 90 rubalja,
piroška – 6 rubalja,
Ermitaž – 250 rubalja,
Metro – 3 rublje (popust: deset žetona – 30 rubalja),
CD – 50 do 80 rubalja,
Marlboro – 20 rubalja,
djevojke – 50 do 100 dolara,
sat vožnje brodom po Nevi – 100 rubalja,
mala (50 gr) konzerva kavijara – 450 rubalja,
1 USD – 27,8 rubalja.
ck
Izvježbanom mediju javljaju se duhovi socijalizma: telefonska kartica iz Petrograda ne vrijedi u Moskvi; ko telefonira u Sarajevo iz hotela mora okrenuti 21 cifru; ko je stranac, muzejsku ulaznicu plaća duplo; ko hoće u WC, mora prvo popiti kafu. Novac se ne može zamijeniti bez pasoša, pasoš se ne može uzeti sa recepcije.
Na Crvenom trgu niko slova CK ne čita kao Centralni komitet. Calvin Klein i Lenjinova mumija sada su prve komšije. Iza kulisa za bajku drema dugme koje može raznijeti planetu.
Pisac iz Bosne na buvljaku kupuje bušlat. Na krpici ušivenoj u unutrašnji džep piše Velikoluksnaja fabrika, 176 116 93, Art. 4420 god izg 91. Rukavi su kratki, ramena široka, bušlat je očigledno loša kopija, čak su mesingana dugmad plastična, ali Korčagin trećeg milenijuma investira dnevni džeparac u idealni look za korice svojih hipsterskih samizdata.
– Mislim da smo se poljubili na prvomajskoj paradi u čast Vidovdana – kaže ona uvjereno.
– Moguće. Ja sam bio na tenku s rudarima iz Košutnjaka – složi se on.
– Ja sam defilovala u ešalonu lovaca na amfore.
– Kako ste stupali u perajama?
– Unazad, pomoću retroperiskopa.
– Vi ste onda žena-žaba koju sam pretvorio u princezu na zrnu graška!
– Ne, s njom ste me prevarili. Mene ste pretvorili u Snežanu i sedam samuraja s Petrovaradina.
– Ko ljubi taj i griješi.
– A ko ne ljubi greši još i više.
– Bolje žena u ruci nego čovjek na grani.
– Ko ne ljubi kajaće se.
– Ko ljubi kajaće se još i više.
– Dežavi!
– Dežavi. Ovo smo već govorili na buvljaku u Moskvi.
– Sećam se. Rekli ste da ćete napisati priču o piscima koji su kao babuške.
– Prazni, puni sebe.
Puškin
Koliko je velikih književnih junaka ovim vozom odlazilo u dobrovoljna progonstva, u zavodljivost daljine, preko oblaka u modroj Leti, u banje na čarobnim bregovima, u kockarnice bez nade u dobitak? Koliko ih je grijalo sparušene dlanove na staklenim čašama u korpicama od srebrne čipke? I koliko ih je među 107 večerašnjih putnika u Puškinu takvih?
– Dosadno je putovati ljeti, ne može se škrabati po staklu – kaže on.
– A sećate se kad smo u Orijent espressu napisali priču u dvadeset osam prozora? – živne ona.
– Nisam putovao tim vozom. Jesam avionom, ali su tada svi prozori bili otvoreni.
– Onda se čude što turisti hodaju s promajom u glavama.
– Imate li neke tablete protiv glavobolje vrata?
– Ne, samo kapi za širenje zenica na kurjim očima.
– Ja sve teže razlikujem ljude od dijagnoza.
– A ja se češće odazivam na persepan nego na Persepona, iako me tako niko ne zove.
– Mogu li vas ja tako zvati?
– Samo ako ćete ćutati.
Minsk!
Na devetom spratu hotela Bjelorusija pisac iz Bosne sklupčan oko trbuha klanja se božanstvu samoće. U ledenoj postelji natopljenoj znojem zgrčeno tijelo cvokoće i gori. Tope se ligamenti volje u vaseljenskom vrtlogu prestravljenog krvotoka. Košmar mu podiže glavu, majka prinosi čaj ispucalim usnama, stari oboista ga masira rakijom, navlače mu čarape natopljene u sirće, otac ga zamotanog u ćebe kroz mračnu šumu trčeći nosi u bolnicu. Soba se puni vodom i brižna lica krevelje se nad njim. Bol je svjetionik u halapljivoj tami. Halo.
– Halo. Mislim da znam gdje se nismo sreli; u robnoj kući, na odjelu za lan.
– Ko je to?
– Silvija Plat, plivačica grčko-rimskim stilom.
– Spašavate li davljenike?
– Samo one koji razlikuju veštačko disanje od ljubljenja.
– Onda mi nema pomoći.
– Ne brinite, unećete radost u prosekturu.
– Zbogom do jutra.
– Doručak je pametniji od večere.
Ukratko, pisac iz Sarajeva otrovan je u hotelu sa tri zvjezdice, prahom protiv buha u madracima i posteljini. To je razlog da interkulturalnim slavističkim studijima i internacionalnom PEN-u može ponuditi, umjesto putopisa iz zemlje zgaženih ljudskih prava, samo sljedeći zapis o izdavaštvu: papir turb 0028146.006-97, koji odgovara udostvoreniu gigieničeskoi registracije 08-33-0.73603, načinjen je od nepoznatog materijala mekšeg od šmirgl-papira ali tvrđeg od labudovog vrata. Lako se probija, teško cijepa i brzo troši. Sive je boje.
Brest
U staničnoj palati za ugledne putnike pripremljen je skroman ručak. Prekomandovane iz neke radničke menze, kuharice kostimirane u narodne nošnje poslužuju folklorne specijalitete. Piscu iz Bosne blizak je izraz njihovih lica, uplašen i zabrinut. Nesigurne u vlastitu važnost, nespretno nude peciva, salate i kolačiće.
Lagano im je da su svi ljudi jednaki, da će svi raditi prema mogućnostima i dobijati prema potrebama, da je sreća na dohvat ruke, da je ropstvo pobijeđeno, da je pravda u rukama bez nevidljivih okova. Na kraju su im prećutali Černobilj, danima su punim plućima udisale radijaciju. Koliko je širom svijeta ljudskih pačića nadahnutih nadom da će krotkim životom zaslužiti u raju labuđa krila i vratove?
Gosti prolaznici prazne poslužavnike. Na lanenim salvetama ostaju samo mali bijeli labudovi od bjelanca i še-ćera, u koje niko nema srca zagristi.
Bovoar, drugi keks
– A da se nismo sreli na matematičkoj olimpijadi u Istanbulu sedamdeset osme? – pita nudeći ga čajnim kolutićima.
– Je li te godine pitanje bilo koliko dugačku nit od jedne muhe može ispresti pauk za ljetnu noć do podne – prihvata, iznuren od crevobolje.
– Ne, nego koliko uholaža može stati u raspuklu košticu prezrele breskve?
– Čudno da se sjećam zadataka a vas ne.
– Bila sam neprimetna jer sam imala četrdeset kila više.
– O vama je pisala Simon de Budoar u Uspomenama dobro ugojene devojke?
– Zar to nije knjiga o sartritisu?
– Ne znam, operisan sam od uma na srcu.
Dolaze po nju iz štaba i ona odlazi da pripremi spiskove za granicu. On gleda za njom kroz dva keksa, kao kroz okulare dvogleda.
Varšava
Grad neobjašnjivo posvađan sa rijekom. Nema terasa nad Vislom, nema pješačkih mostova, nema pristaništa, samo jedna obala zarasla u šiprag i druga autoputem odvojena od grada. Zapad se ovdje skrasio: blješte reklame, prolaze skupa kola, dobro obučeni bivši pioniri i harceri srču milkšejkove.
Ničim nije pokazala da je u njegovom vajkanju prepoznala poziv. On, dok je čeka, leži u mraku i osluškuje šumove u hodnicima i sobama. Slavine, televizijski kanali, brave, ponekad koraci zbog kojih zadržava dah. Bezbrižan je, minute se otvaraju kao lokvanji, kao kineski kolačići, kao pasijans, kao čahure maslačka. Kad mu se prikunja, otvara minibar i uzima prvo što mu dođe pod ruku. Ujutru, kad se probudi u fotelji, broji bočice na podu i računa je li mu bilo jeftinije platiti prostitutku.
Berliner ensamble
Aplauz, prijateljski osmijesi nepoznatih, kamere, fleševi, novinari, narandžasti baloni, ulični glumci, djeca sa nevenima od krep-papira, prevodioci, kritičari, fotografi, prijatelji, prolaznici, direktori biblioteka, kolege pisci, džez orkestar, ukratko: doček na peronu Friedrichstrasse, posljednjoj stanici Literaturexpressa 2000. Akrobate na štulama izvode šarenu povorku na ulicu i vode je preko rijeke u zgradu Berlinskog ansambla. Vazduh unutra je gust i težak. Iz sale, do koje se nemoguće probiti, dopire dijalog glumaca na nekom nepostojećem jeziku, smijeh i aplauzi. Stepenište zakrčeno zvanicama i grebatorima bazdi po pivu, znoju i dimu. Vani, u dvorištu, s dlanovima na butinama, uspravnih leđa sjedi bronzani Breht.
Umjetnost treba da se bori protiv zla a ne protiv dosade, izvuče citat kao legitimaciju hodočasnik iz Bosne, spuštajući se na slobodan kraj klupe.
(Zajednička fotografija, međutim, ne svjedoči o sličnosti.)
Potsdamer Platz
Poezija, sponzoruša Dajmler Krajzlera, ori se iz središta Potsdamplaca, bivšeg centra Berlina, budućeg centra Evrope. Snažno, sebično, bešćutno, tim riječima treba na male jezike prevesti egalite, fraternite, liberte. Ešaloni optimista marširaju u novi milenijum preobuvši vojničke čizme lakovanim cipelama. Zagledani u budućnost, gaze sve pred sobom.
Literatura se rasipa u konfete.
Putnicima književnog voza vezuju oko zapešća trakice s olovnim pečatima u zamjenu za pokazanu pozivnicu. U mramornom toaletu, većem od hotelske sobe u Rossiji, kao u nekoj dekadentnoj grobnici, stub bijelih frotirnih ručnika preuzeo je ingerencije toaletnog papira. Kućni duhovi s vremena na vrijeme donose nove stubove i prazne polupune korpe.
Krajzler i Dajmler, obojica kostimirani u tuce lakeja, poslužuju euforične goste sirom, kavijarom i šampanjcem u anoreksičnim epruvetama. Pisac iz Bosne probija se sporo kroz mirise u kojima nema njenog.
U-banović Strahinja
Na recepciji ga obavijeste da se raspitivala za Ček Point Čarli. Požuri niz Fridrihštrase za njom, ali je među turistima u redu pred muzejom ne zatiče. Pojavi se prvi put u jedanaest, u KDW-u, na penjućim stepenicama. On se sjuri niz čunjeve kupaca, progura kroz neku ekskurziju, prebaci na drugi elevator, ali joj među igračkama gubi trag. Onda malo iza podne ugleda je iza ograde na stanici U2, Witenbergplatz. Dok se prebacuje na drugi peron kroz lavirint stepenica ona nestaje u tutnju vozova. Neko vrijeme vozi se U-banom i dijeli sitan novac podzemnim muzičarima. Ona se ponovo pojavljuje pod staklenom kupolom Rajhstaga oko tri, na spiralnoj stazi, ali on kreće pogrešnim smjerom i ponovo je gubi iz vida. Najzad u šest ugleda je u Karl Marks aleji, na drugoj strani ulice, ali je izbriše prolazak dvospratnog city-tour autobusa s reklamom za neku sapunicu.
Tako je, igrajući se, proveo dan u Berlinu.
Makijaveličković
– Hoćemo li se zagrliti?
– Ne grlim se s nepoznatima.
– Nisam nepoznat. Putovali smo zajedno 7000 kilometara.
– Ne želim da me prepoznaju u vašim pričama.
– Obećavam da neću nikada pisati o tebi.
– Ali ja želim da pišete. Vi drugačije ne umete voleti.
Zagrli ga i poljubi u obraz, a onda, ne osvrnuvši se više, sjedne u taksi iza vozača pružajući vaučer za aerodrom.
Pisac iz Sarajeva ostaje sam ispod reklame central und gestlih u izlogu hotela.
Za njegov grad nedjeljom nema jeftinih letova.
