Utopis iz prijestonice afričke nezavisne republike N'Tumb
1.
N'Tumba Žimembe – jedan i jedini
Pustinja Tufabe nalazi se oko 500 km južno od puta koji povezuje Donju Voltu i Butande. Najveći dio pustinje pripada nezavisnoj državi Tufabe N'Tutu, koju naseljavaju tri plemena: Bentuti, Mutumbe, i Fatutsi.
Za stranca nema vidljive razlike između pripadnika ovih plemena, naročito u oazama koje naseljava mješovito stanovništvo. Međutim, razlika ipak ima, i pažljivo uho može ih otkriti u izgovoru nekih riječi, u načinu na koji se oblače i u različitim danima kada praznuju i svetkuju.
Iako tri naroda vjeruju u Bibingu Žimembu, pri čemu Žimembe na sva tri jezika, i na bentskom, i na mutumbskom, i na fatutskom znači jedan jedini, mole se okrenuti na različite starne svijeta, i u različito vrijeme.
Zajedničko im je samo to da molitvu izgovaraju sa glavom u pijesku. Na samom ulasku u selo N'Tumbi prošao sam pored trojice Bentutija za koje sam mislio da su u nekoj plemenskoj kazni. Ljubazna domaćica, o kojoj ću svog čitaoca upoznati kasnije, objasnila mi je da su to kandidati za gadanbe – vračeve.
Nezavisnom državicom N'Tumbom upravlja troglavica, tj. savjet od tri poglavice (kumbe) svake od tri plemenske skupine. Način na koji oni donose odluke Evropljanima se može učiniti vulgaran, ali je u skladu sa klimom i načinom njihovog odijevanja. (Ne nose na sebi ništa osim nakita.) Nijedna odluka, naime, nije punovažna ako se samo jedan od kumba uhvati za ho.
Kumba je poglavica plemena, a ho je penis. Zanimljivo je da se u sva tri dijalekta gradacija postiže dužinom vokala. Hoje penis normalne dužine, hooveliki, hooojaaako veliki (a hehe najmanji). Sva tri dijalekta imaju, osim pozitiva, komparativa i superlativa, i četvrti stepen gradacije, hiperlativ, koji se tvori prebacivanjem posljednjeg vokala na prefiksnu poziciju. Ohooooje najveći, a oho-hoje troglavicin ho. Fraza Kumba-drmba-oho-ho mogla bi se prevesti kao veto.
Oho-ho je očigledno važna poluga u donošenju odluka, i to je razlog da je njegova dužina bila preovladavajući faktor u izboru kumbe. Od sticanja nezavisnosti i pod uticajem primjera iz evropske demokracije, danas kumba može biti i muškarac sa jako malom šakom, u kojoj i prosječan ho izgleda kao hooo.
Za Evropljane je svakako u najmanju ruku čudno posmatrati tri gola muškarca koji sjede u krugu jedan naspram drugog i jedan drugom svaki čas prijete penisima. Izgleda sa strane kao da bacaju jedan na drugoga neke kletve. Ali njihovi saplemenici na to ne obraćaju pažnju.
Istina, ni na došljaka, u ovom slučaju mene, nisu trošili posljednje trenutke dnevne svjetlosti. Da nije bilo sanduka za kojim se dizala prašina, moj dolazak vjerovatno bi ostao sasvim nezamijećen. Zajedno sa mnom u selo je, naime, stigao i paket, i moja već spomenuta ljubazna domaćica, sestra Monika, uistinu je čekala taj sanduk a ne mene.
Jedina bjelkinja ovdje, i osoba od koje ću zavisiti nekoliko narednih dana, sestra Monika privukla je moju pažnju ne toliko tijelom u oskudnoj odjeći koliko sjajem u očima od kojeg bi svakog normalnog muškarca podišli žmarci.
Pretpostavio sam da se radi o posljedici nekog lokalnog opijata i odlučio da svakako prvi razgovor iskoristim za istraživanje u tom smijeru. Iako umoran od dugog puta i velike žege, opčinjen tim pogledom pomogao sam joj da sanduk odvuče do njene kolibe.
U tom trenutku nisam mogao znati da će sadržaj kovčega izazvati velike promjene u pustinji Tufabe.
2.
Njneje – pogled u budućnost
U sanduku nije bilo ničega za jelo, a sve zalihe dvopeka i sušenog voća već sam bio pojeo. Sestra Monika je obećala da ćemo sutra zajedno potražiti hranu.
Osnovna namirnica u N'Tumbi su podzemne larve koje se hrane korijenjem nekih pustinjskih trava. Nema dokaza da je molitva sa glavom u pijesku povezana sa ovim larvama, ali Mutumbe ne dozvoljavaju Bentutijima da se mole u njihovom pijesku.
Larve (njuma) su najvažniji ali ne i jedini izvor vitamina, minerala, bjelančevina, masnoća i šećera. Obitavaoci pustinje Tufabe hrane se i sočnim korijenjam (hnbunge), i samo ponekad, izuzetno rijetko, ptičijim jajima (ojo), čiju poluljusku koriste u obredima. Bez obzira ko pronađe jaje, isključivo je pravo gadanbe (vrača) da ga otvori, koji to čini noktom domalog prsta. Taj nokat uvijek mora biti dug i oštar, i zato gadanbe kopaju pijesak u potrazi za crvima samo jednom rukom – onom kojom ne otvaraju jaja. Vjerujem da su zbog toga mršaviji od ostalih saplemenika, a sigurno je da njihova isposnička figura pojačava duhovni autoritet.
Samo uz izuzetnu sreću, jer N'tumbijci nisu vješti lovci, na jelovniku se može naći i meso nekih ptica (čuču). Bentutiji jedu meso ptica koje trče a ne lete, a Mutumbi meso ptica koje lete a ne trče. Fatutui jedu jaja i jednih i drugih, ali ne jedu meso ni jednih ni drugih.
U većem dijelu godine N'Tumbijci se snabdijevaju vodom iz izvora u oazi, a u doba suše cijede korijenje nekih pustinjskih trava.
Evropljanin koji kao gost boravi u N'Tumbi ima pravo podići svoj šator bilo gdje. Za strance ne važe lokalni zakoni, i po tome N'Tumba podsjeća na Bosnu. Svaki stranac uživa neku vrstu diplomatskog imuniteta, ali pošto u N'Tumbi nema PX prodavnica (nema trgovina uopšte) i nema automobila, od tog imuniteta praktično nema neke koristi.
Važnije od novca i bižuterije je da se ponašate ljubazno i da ne zračite negativnu i podmuklu energiju. Ako u vama prepoznaju prijatelja, N'Tumbijci će vam otvoriti najskrivenije kutke svojih koliba.
G'Dudu, star 68 godina, uveo me u svoj dom i pokazao mi gipsanu glavicu Josipa Broza koja mu služi za tucanje sjemenki baobaba. Glavicu je iz Jugoslavije donio njegov brat, koji je studirao u Beogradu, a koji sada radi na Ist-riveru.
N'Tumbijci ne poznaju umjetnost. Predmeti za njih mogu imati samo upotrebnu vrijednost. Nakit koji izrađuju i nose služi razlikovanju plemena i pokazuju status, i to mu je jedina funkcija. Ni za jednu ogrlicu i alku neće reći da je fufu, što znači lijepa.
Istine radi, fufuje bentutska riječ, Mutumbe je izgovaraju feufu, a Futututiji fiufu. U svom djelu Afrikati u sanskritskoj transkripciji, norveški lingvista Olaf Lingvist zaključuje da Matumbe dugoizlazno u mijenjaju sa eu, a Fututi sa iu, ali ima izuzetaka. Imenicu njenje sva tri naroda izgovaraju isto.
Njenjeje produkt velike nužde. Svaki stranac se iznenadi kad otkrije da N'Tumbijci prave njenje jednom sedmično. Zaključak koji se nameće nakon pogleda u njihove malo do umjereno izbuljene oči je da svi pate od zatvora. Međutim, zaključak je, kao svi ishitreni zaključci o kulturama koje ne poznajemo – pogrešan.
Oskudna ishrana je svakako važan razlog, ali ne i presudan.
Naime, budući da sva tri naroda vjeruju u Bibingu Žimembu, moleći se sa glavom u pijesku, u kojem traže i jestive crve, njenjese ne može zakopati, jer bi to bilo tsts-fufu (nelijepo), i zbog vjernika i zbog crva.
Ostaviti njenjena vrelom pijesku da dehidrira u roku od nekoliko sati i da ga potom vjetar odnese daleko od sela je u pustinjskim uslovima jedino prirodno rješenje. Naravno, pod uslovom da njenjeaima što manje.
Sva tri N'Tumbijska naroda spuštaju njenjene sakrivajući se od ostalih. Pojedinac koji je upravo zadovoljio tu potrebu uspravi se na jednu nogu, uhvati se palčevima ispod pazuha i ispusti uzvik koji podsjeća na kukurijekanje. To je znak ostalima da se se svi okupe oko njenjeta i da ga pažljivo pogledaju. Pri tome klimaju glavama, šire i skupljaju nozdrve, obilaze njenje i tapšu sretnog vlasnika po ramenima.
Po ozbiljnosti i usredsređenosti, podsjećaju na kritičare i poklonike konceptualne umjetnosti, ili, na izvjestan način, na gledaoce TV dnevnika.
U kompaktnoj masi, njenom mirisu, obliku, boji, pa i sastavu njenjeta, N'Tumbijci čitaju podatke o zdravlju, raspoloženju, potenciji svog rođaka ili prijatelja. G'Dudu pamti njenjeeee svog oca oko kojeg su posmatrači ostali tri sata.
To je bilo dva dana prije nego što je G'Duduov pokojni otac bježeći ispred gladnog lava nagazio na škorpiju. Sve to, tvrdi G'Dudu, pisalo je u očevoj stolici.
Posebnu važnost u životu N'Tumbijaca ima k'mba-njenje, odnosno stolica troglavica. Najvažnije državne odluke ne mogu se donijeti bez gledanja u k'mba-njenje. Balkanske službenice teško će povjerovati da postoji zamjena za grah i fildžan, ali zašto se budućnost jednog naroda podijeljenog u tri plemena kojim upravlja jedan troglavica ne bi mogla vidjeti i u običnom govnetu. U ovom slučaju, u tri govneta.
Kumbe (predstavnici svakog od tri plemena u vrhovnom upravnom tijelu – troglavici) s vremena na vrijeme moraju donositi odluke o selidbama zbog suše, o objavama rata, o odbrani od divljih životinja i sl. Takve odluke ne donose bez gledanja u k'mba-njenje. Problem je usaglašavanje, tj. postizanje istovremenog polaganja njihovih njenjeta. Primjer: ako poglavica Bentu polaže njenjeu utorak, poglavica Mutumbe u petak, a poglavica Fatuti u nedjelju, u koji dan će to sva trojica uraditi istovremeno. Hoće li Kumba-Bentu zadržati svoj njenje, može li Kumba-Fatuti požuriti sa svojim, i zašto bi obojica trpili i naprezali se u korist Kumba-Mutumbe?
Samo ovom naoko banalnom problemu mogu zahvaliti da je sestra Monika produžila svoj boravak u pustinji Tufabe, i da sam u njoj dobio vodiča i tumača.
Nemalo sam se iznenadio kada sam ispod poklopca sanduka ugledao nekoliko kutija kondoma i veliki broj štampanih brošura sa programom kontracepcijske edukacije.
Kumbe su pravilno shvatili revolucionarnost korištenja kondoma, ali su htjeli da o tome svoju riječ kaže injenje. Tako sam već prvog dana, zajedno sa ostatkom sela, imao priliku prisustvovati nečemu što bi se košarkaškim žargonom moglo nazvati polaganje trice.
Trojice Kumba čučali su jedan naspram drugog. Njihova lica odavala su veliku sabranost. Trenutak polaganja k'mba-njenjetaje izuzetno važan politički momenat (pada nam na um poređenje sa Dejtonom), a na svakom od plemenskih lidera je da to učini u pravom trenutku, ni prije ni poslije.
Iz tih razloga polaganje je trajalo nekoliko sati. Kumbe su sve vrijeme gledali jedan drugog u oči, znojili se, puhtali, čučeći se prebacivali sa stopala na stopalo. Tu vrstu duboke koncentracije posmatrač može vidjeti samo za pokeraškim stolom. Najzad su u istom trenutku sva tri njenjeta spuštena u pijesak i lj'kmba je kukurikanjem objavio da su, metaforično rečeno, karte na stolu. Lj'kmbaje veoma visok i skladno građen mladić, kojem je zadatak da polaganje k'mba-njenjeta objavi cijelom selu. Prije nego što me znatiželjna masa istisnula iz prvog reda, uspio sam da vidim dva fufu k'mba njenjetaa, i jedno tsts-fufu Mutumba hehe-njenje.
To je značilo da će kondomi još nekoliko dana ostati u škrinji sestre Monike.
Protivno mojim očekivanjima, ona je to prihvatila gotovo sa radošću. Našao sam se u procijepu: kao antropolog imao sam zadatak proniknuti u život i običaje tufabijskih plemena, ali kao muškarac, želio sam otkriti izvor sjaja u Monikinim očima.
3.
Pfugege – pustinjske ruže vjetrova
Morao sam odmah odbaciti sumnju da taj sjaj dolazi od pušenja narkotičnih sredstava, jer narodi koji naseljavaju pustinju Tufabe ne poznaju užitak u uvlačenju dima na usta. Dimni štapići (umfe ntete) kod njih izazivaju geđenje i provociraju dugotrajno pljuckanje. Oni pristaju udisati dim da bi se u hladnim noćima ogrijali pored vatre, ali sisati cigarete na način bijelaca im je neshvatljivo. To, međutim, nipošto ne znači da im je hedonizam stran.
Uživanje koje mi nalazimo u cigaretama N'Tumbijci postižu puštanjem vjetrova.
Za tu, kod nas ozloglašenu i društveno prezrenu tjelesnu aktivnost, ovi ljudi imaju desetine naziva. U svojoj knjizi Fiktivna sinonimija linvistica Truda Gepupst ukazuje na tvorbeni model koji naziva prefiksiranje glagolskog korijena. Od pfugege (puštati vjetar) tako su nastali:
ž'njofu-pfugege(Mokri vjetar. Ž'njofu-pfugege treba razlikovati od njenje-gege, što se može prevesti kao monsun, ili vjetar iz močvare.);
v'fefe-pfugege (Preveli bismo kao let leptira.);
Bibinga-pfugege(Bibinga je bog, Žimembe, jedan jedini, pa bi se Bibinga-pfugege moglo prevesti kao božanska grmljavina.);
Iz preko pedeset naziva izdvojimo još samo neke: Ljelje-pfugege, (Uzdah umirućeg slona), frfr-pfugege(Slobodan prijevod: Pjesma cvrčka iz čvora crne mrče).
Naravno, komparacija se i ovdje postiže produžavanjem vokala. Kumba-pfugegeeee je dugi poglavicin vjetar, a hehe-kumba-ž'njofu-pfugegebio bi mali poglavicin mokri vjetar.
Veliki istraživač i antropolog G.H.Breezy u poglavlju svoje čuvene knjige Jezik tijela napravio je sistematizaciju vjetrova. Uz tri parametra poznata Evropljanima – jačina zvuka, trajanje zvuka i miris, on je otkrio i ustanovio još pet: frekfenciju, volumen, jačinu, vlažnost i ultrazvučnost (npr. vjetrovi koji se ne mogu čuti golim uhom). Uzeti zajedno, svi ovi parametri kodifikuju jedan složen sistem znakova i društvenih odnosa.
O tom sistemu nisam mogao saznati mnogo od sestre Monike, jer, kao što ću uskoro otkriti, njen istraživački interes bio je druge vrste. Jedina osoba sa kojom sam mogao razgovarati, divno građenog, preplanulog tijela, u godinama koje ženu čine superiornom, međutim, nije za moju pojavu trošila više vremena nego što je to pretpostavljala kolegijalna pristojnost.
U komplikovani sistem pfugege-znakova uveo me G'Dudu, rukama, pantomimom i kombinacijom nekoliko naših i engleskih riječi. Zato je moguće da su neke stvari ostale nedorečene.
Kao što u našem svijetu ne može svako biti pozvan na diplomatske prijeme, ne može ni u pustinji Tufabe svako pustiti bilo koji vjetar. Vjetrovi se puštaju strogo prema prilikama, a za neke se mora posebno i školovati. Bibingu-pfugege mogu puštati, recimo, samo gadanbe (vračevi), i samo uoči molitve koja slavi Bibingin silazak sa baobaba.
G'Dudu mi je objasnio da se po vjerovanju plemena iz pustinje Tufabe Bibinga Ž'Membe nije rodio u štali, nego je sletio sa neba na baobab gdje je proveo šest dana praveći ljude i životinje od drveta, da bi sedmi dan sišao i nestao u pijesku. Molitva sa glavom u pijesku bila bi, dakle, po mom tumačenju, simbolično dozivanje Bibinge, a vračevo puštanje gadanbe-bibinga-pfugege neka vrsta orijentira vjerinicima koji kasne ili čak i simbolizacija Bibinginog glasa na zemlji. Činjenica je da vjernici ne mogu znati čijeg je vrača gadanbe-ogege (vračeva stražnjica) koja strši u nebo iz pijeska, i sigurno je da njena zvučna dimenzija ima funkciju prepoznavanja. Tim prije što nema drugih distinktivnih obilježja, poput naših zvonika i munara, ili svećeničke odjeće, ili obrednih rekvizita.
G'Dudu naravno nije znao da mi pokaže kako zvuči gadanbe-bibinga-pfugege, ali me već drugog dana mog boravka ovdje pokušao naučiti frfr-pfugegeu.
Frfr-pfugege je narodski vjetar kojim se iskazuje odobravanje, i u kulturi plemena pustinje Tufabe on je neka vrsta bezručnog aplauza. Iako sam uspio dovesti tijelo u odgovarajući položaj (blago savijena i razmaknuta koljena, ispupčen stomak, lijevo rame spušteno ka naprijed, desno malo dignuto unazad, brada isturena, oči žmirkave) rezultat je izostao.
Ali nije izostao osmijeh na Monikinom licu kada me zatekla u tom položaju. Željela me povesti na nastavak rasprave o onome što je ona nazivala Projekat:etui, a lokalno stanovništvo tsts-ho.
Iako je jučerašnje polaganje trice (u međuvremenu sam naučio da se taj događaj naziva enje njenje) završilo prolongiranjem, k'mbesu nastavile da razmatraju Monikin zahtjev.
Monika je sa onim sjajem u očima od koga sam već počinjao gubiti koncentraciju otpakavala tri kondoma i objasnila K'mbama da bi njihovi k'mba hoi mogli biti različite boje, i šta više, da bi mogli sijati u mraku, i da bi, također, mogli neobično i mirisati.
Kumba Futute je taj prijedlog pozdravio sa h'krhe-pfugege (žablja pjesma).
K'mba Bentutu tražio je da svako pleme dobije različito obojene kondome, ili kako ih je on nazvao – kini-tsts-rmba (koža mrtvog ratnika,) svi posmatrači su to složno popratili sa frfr-pfugegeeeeom. Jedino je Kumba Mutumba reagovao sa v'fefe-pfugege. On je upitao hoće li K'mba-kini-s'ske (Poglavicina koža zmije) imati posebnu boju, ili će svaki Kumba imati boju svog plemena.
Mora da je mojim licem prošla sjena sjećanja da domovinu, jer me G'Dudu upitao zašto ja ne odobravam riječi Troglavice. Pokušao sam zaobići objašnjenje i pohvalio običaj da Troglavice o svemu raspravljaju javno.
G'Dudu nije razumio šta znači javno. Objašnjenje ga je samo još više zbunilo. Nije mu bilo jasno zašto se bijele k'mbe kriju od svog naroda. Pitao je da li se oni nečeg stide.
Ja sam mu rekao da mi za svoje k'mbe uglavnom biramo one koji se ničeg ne stide.
On je onda pitao da li barem moj narod može vidjeti njenje od njegovo bijelo poglavica.
Htio sam odgovoriti da mi njihovo njenjene gledamo, mi u njihovom njenjetu živimo, ali sam odustao. Umjesto objašnjenja, dao sam sve od sebe i pustio vjetar za koji sam se nadao da će proći kao frfr-pfugege.
G'Dudu se sagnuo, pomirisao, i namrštio. Rekao je: tsts-fufu-pfugege. Ali jedan drugi pripadnik plemena okrenuo se i pitao, slobodno prevedeno, Zašto Tito Jugoslavija (moj nadimak u Tufabeu) daviti svoj pfugege? Tačnije, rekao je tsts-omo-pfugege. (Bez krila vjetar, vjetar podrezanih krila).
4.
Jomba-jomba – spaljivanje zlih duhova
Već sam napisao da N'Tumbijci ne nose odjeću, ništa osim nakita. Zbog toga su u prilici da svoju okolinu impresioniraju na načine kakvi su nositeljima bossa, armanija ili roleksa nezamislivi. Jedan od tih načina je jomba-jomba.
Jomba-jombaje za pustinju Tufabe ono što je su za Balkan seminari, okrugli stolovi, simpozijumi: mjesto okupljanja intelektualaca i estetičara.
Naravno, Fututiji, Mutumbe i Bentutsi ne pripremaju izlaganja, govore, uvode, ekspozee i rasprave. Plemena pustinje Tufabe inače govore malo. Njima jezik služi za imenovanje stvari i pojava a ne za demonstriranje inteligencije ili gluposti. Dugo govorenje smatraju gubljenjem vremena. Mislim da bi za njih mnogo veći šok bio vidjeti jednog ostarjelog političara za skupštinskom govornicom nego što je za mene bilo gledanje jomba-jombe.
Monika se iskreno trudila da mi olakša razumijevanje čudnih N'tumbijskih običaja. Šta bi moj prijatelj G'Dudu mislio, pitala me, da vidi zapadnog političara (ili, još gore, istočnog) iza govornice? Čovjeka svezanog krpom oko vrata, najčešće sijedog ili bez kose, koji živi dva sasvim odvojena života. U jednom rješava sudbinu stotina hiljada ljudi, a u drugom ima njenje kao svaki drugi, davi u sebi svoje pfugege, pere čašu u kojoj drži zube i guta razne pilule.
Bio je to trenutak da je upitam kakve ona pilule guta za tako sjajne oči i za tako smiren i baršunast glas, zašto joj odlaganje povratka u civilizaciju ne pada teško, kuda nestaje preko dana i kakvim se to istraživanjima ovdje zaista bavi.
Ali u kolibu je iznenada upao G'Dudu (zapravo nije iznenada, bio sam mu obećao da ću mu pokazati šta imam u koferu) i Monika nije imala priliku odgovoriti na pitanje koje joj nisam uspio postaviti.
Stanovnici pustinje Tufabe ničemu se kod bijelaca ne čude kao njihovim kutijicama sa lijekovima.
Moj prijadelj G'Dudu bio je radoznao: šta mi nosimo sa sobom na put. Pokazao sam mu pasoš, kreditnu karticu, foto-aparat, aspirine, vitamine i, to ga je izuzetno uznemirilo, čepiće za onostranu upotrebu.
G'Dudu, naravno, nikada nije imao problema sa hemoroidima, iako mu izraz lica upućuje na suprotno. Užasnut, nije htio da uzme njumu (njuma znači larva, ili crv), na šta ga je čepić veličinom i oblikom podsjetio.
Morao sam da mu pokažem kako se čepić upotrebljava.
G'Dudu se umalo onesvijestio kad je vidio da guram njumu u ufu-ljigege. Gurnuo je glavu u pijesak i pomolio se za mene.
“Ofa Ks'toto hama pfugege njuma?” pitao me, što bi se prevelo kao Zašto bijeli ljudi hrane zle vjetrove crvima?
Onaj ko zna kakvu ulogu u kulturi N'Tumbijaca imaju vjetrovi, biće mu jasno G'Dudino čuđenje i zgražavanje nad našim čepićima i zašto je, kad sam završio, prinio nos mojim ustima i pomirisao. Za njega je bilo logično da će zli duhovi potražiti drugi izlaz ako im se blokira uobičajeni.
N'Tumbijci vjeruju da pfugege, isto kao i njenje, ne može lagati. Zato svoj najniži i jedini stražnji tjelesni otvor nazivaju ufu-ljigege (usta istine). Naprimjer, njihov saplemenik može reći da u pijesku oko njega nema crva i da taj dan nije ništa jeo (da bi nalazište sačuvao samo za sebe!) ali njegov pfugege ili njegov njenje bojom, zvukom, oblikom, dužinom i na razne druge načine ukazaće na činjenice. Oni svoje k'mbe biraju gledajući u njihov njenje – mi svoje slušajući predizborne govore.
Oni neće izabrati onoga koji laže, mi biramo onoga koji laže bolje.
Mi, Zapadnjaci, ostvarujemo se kupovinom. Ono smo što možemo kupiti a ne ono što znamo uraditi. Na obično kampovanje više ne idemo bez šatora ili prikolice, lampi, spreja protiv komaraca, roštilja, priručnog frižidera, paketa hrane, rasklopivih kreveta, mobitela, automobila, stolova i stolica, kockica za potpalu, drvenog uglja, detredženta za suđe, tranzistora i televizora na akumulator. Povratak prirodi pretvorili smo u povraćanje na prirodu. Kako onda možemo razumijeti duboki magijski smisao jomba-jombe?
Pretpostavimo da novogodišnje veče provodite pred televizorom koji nema tona. Vidite lica koja se krevelje i tijela koja prave nepristojne pokrete, svi su veseli bez vidljivog razloga. Boraviti u jednoj drugačijoj kulturi je kao biti gluhonijem u svojoj.
Jomba-jomba se obavlja u sumrak i noću, oko vatre. U svetkovini (ili bi bolji naziv bio festival? Ili okrugli sto? Ili krug nezavisnih crnaca?) učestvuju muškarci, žene i djeca za koje se zna da će sutra polagati njenje. Zbog toga se za pfugege ponekad kaže i tsts-njenje.
Svako od učesnika donese jedno drvo, ili suho njenje antilope ili neke druge životinje, ili svoje, na kraju krajeva. Vatra bukne svom snagom, a onda se umiri. Tada počinje oficijelni dio. Prvo jombaju djeca, potom žene i najzad muškarci. Svaki učesnik u diskusiji, ili svaki izvođač u programu okreneufu-ljigege (usta istine) plamenu i pusti pfugege. Dječiji pfugege u pravilu blago zatalasa plamen. Ženski pfugegeuglavnom promijeni boju plamena, rijetko poveća njegov obim. Žene i djeca su samo istrument u dramatizaciji. Publika sa zanimanjem i velikom pažnjom prati ovaj dio, i pozdravlja svaku uspjelu jombu. Plamen pred našim očima raste, mijenja boju, rasipa se. Jedan za drugim, zli duhovi nestaju u plamenu.
Čitalac će svakako teško povjerovati u ovu sliku: stotinu Afrikanaca sjedi oko vatre i jedan za drugim prilaze joj i prde u nju, a svaki put vatra se rasplamsa i u njoj se pojavi slika zlog duha koji najčešće ima oblik nekog od njihovih predaka.
Ni meni G'Dudu nije vjerovao kad sam mu opisao kako 20.000 ljudi sjedi oko jedne livade na kojoj 20 muškaraca trči za napuhanom loptom. Čitalac koji sumnja da pfugege može rasplamsati vatru neka nekoliko dana jede crve i neka jednu sedmicu ne ide u wc. Iznenadiće se kad običan upaljač pretvori u bacač plamena. A ako se pri tome i brzo okrene, možda će u tom plamenu ugledati lice svoje punice ili čak tri glave svog kolektivnog šefa.
Djeca i žene iza ponoći odlaze na spavanje. Muškarci nastavljaju. Napetost raste zajedno sa gomilom pepela. Više niko ne dodaje drvo ili balegu u ognjište. Vatra živi samo od uzdaha usta istine. Ljudi iznureni borbom sa zlim duhovima jedan po jedan ostaju da leže na toploj zemlji. Ostaju najjači.
Kome će pepeo uzvratiti oblakom bez vatre?
Ko će završiti uzbudljivu noć sa hehe-ž'njofu-luluge umjesto sa ljelje-pfugege (sa malim mokrim lugom umjesto sa uzdahom umirućeg slona)?
Prvi zraci sunca zatiču najupornije. Jutarnji vjetar raznosi pramenove dima. Vatra je mrtva, i više joj nikakvo umjetno disanje ne može probuditi.
Do sljedeće večeri.
5.
Bgigi-jojo – šipak se okreće
Površan posmatrač može brzo, lako i pogrešno zaključiti da djeca N'Tumbijaca ne idu u školu. U pustinji Tufabe, naime, nećete vidjeti ni jednu kolibu u kojoj roditelji ostavljaju svoju djecu da bi se odmorili od njih.
N'Tumbijci ne poznaju slova i ne koriste matematiku. Ne broje više od tri. (Afa, hubu, lele – jedan, dva, tri. Poslije tri dolazi ufi – puno.) Njihove vrijednosti ne izražavaju se brojčano, jer ne poznaju pojam vlasništva. Tako se odnose i prema djeci: kao prema zajedničkom dobru a ne kao privatnoj svojini.
Iz pustinje Tufabe i meni se učinilo besmislenim finansirati školstvo u kojem djeca umjesto fudbala uče periodni sistem, dok u isto vrijeme njihovi očevi znaju nabrojati više fudbalera lige šampiona nego hemijskih elemenata.
Torbu punu udžbenika, sveski i bojica u pustinji Tufabe zamjenjuje priroda.
Učenje počinje traženjem vode, potom potragom za larvama u pijesku. Na te dvije lekcije zadrže se nekoliko godina. Ko ne nauči po boji trave i obliku pijeska prepoznati korijen pun larvi, ostaje gladan. Ko je gladan ima malo i neugledno njenje. Ko ima neugledno njenje, nema iz čega učiti gradivo srednje škole. (Za razliku od našeg programa, koji se ponavlja na sva tri nivoa obrazovanja, N'Tumbijci se nikad ne vraćaju na već jednom naučeno.)
“Čitanje” njenjeta je neophodno za aktivan život u zajednici. Devedeset posto bosanskih pijanaca ne zna hemijsku formulu za alkohol, a pijanci su možda upravo i postali isfrustrirani svojom nesposobnošću da zapamte i ponove veliki broj teorema, definicija, datuma ili imena. Bilo bi zanimljivo u jednoj televizijskoj emisiji ministre obrazovanja i prosvjetne inspektore ispitati srednjoškolsko gradivo.
U Tufabeu svi znaju čitati njenje. Iz njenjeta jednog običnog N'Tumbijca može se o životu i prilikama saznati više važnih stvari nego u Evropi iz intervjua premijera. Dok našim političarima više niko ne vjeruje, u N'Tumbi imaju poslovicu: Njenje tsts drgube, čiji bukvalan prevod glasi: Govno ne laže. U primjeru s premijerom, moralo bi se reći Njenje drgube – Govno laže.
Šokantno je, nakon ovakvih činjenica, saznanje da se po njenjetune može otkriti kojem plemenu pripada njegov vlasnik. Njenje Mutumbi, Fututua i Bentutija se ne razlikuje! (Razlikuju se, po nekim nijansama u mirisu, vjetrovi koje ispuštaju vračevi, ali to je posljedica vjeronauke a ne biološka razlika.)
Zamislite da možete vidjeti šta je i kako vaš lider jeo, da li je i kada posljednji put imao seks, osjeća li se dobro i zdravo, ima li snage, radi li mu mozak… G'Duduu je neshvatljivo da jednim plemenom može upravljati star i bolestan čovjek. Stari i bolesni u pustinji Tufabe napuštaju vlast i pleme i odlaze u pustinju da poginu u borbi sa lavovima. Kod nas je obrnuto: stari i bolesni dolaze na vlast da naprave pustinju.
Tokom osam ili dvanaest godina školovanja izdresiraju nas da slušamo i ne mislimo. Naučna istina da smo postali od majmuna u školi se dokazuje tako da se učenici nauče ponašati kao majmuni. Cilj obrazovanja je razvijanje vještine oponašanja.
Moj N'Tumbijski prijatelj G'Dudu pitao me u šta gledaju djeca koja uče u mojoj zemlji. Opisao sam mu tablu i kredu. Pokušao sam mu opisati da naša djeca svijet oko sebe otkrivaju gledajući slike i crteže. A njenje, pitao je?
Kad sam mu opisao kako mi njenje puštamo niz vodu i kako činimo da ga voda odnese, G'Dudu se izdreljio i nekoliko minuta nije rekao ništa. Trošiti vodu koja se može piti da bi se odbacilo njenjekoje se može gledati!?!?!?
Nisam objasnio svom domaćinu da smo mi gledanje u njenje zamijenili gledanjem u mali ekran, i da je za nas televizija ono što je za njih k'mba-njenje. N'Tumbijac ne zna za bakterije, ali čim pogleda u njenje, vidi da li je bolestan i kakav mu lijek treba. Naša omladina može pola sata recitovati o Kohu i stafilokokama, malariji i koleri, ali nije u stanju pomoći sebi. Za ono što stanovnici Tufabea vide u jednom njenjetu nama su potrebni laboratoriji, mikroskopi, gomila zaposlenih i tone papira.
G'Dudu me pitao zašto roditelji u mojoj zemlji odgovornost za zdravlje i obrazovanje svoje djece prebacuju na druge. Pitanje me zateklo. Valjda zato što je vjeronauka dio školskog programa, a zdravlje u porodici ne postoji kao predmet. U našoj školi ne uče se najvažnije stvari. U nju ulazimo kao djeca a iz nje izlazimo kao pacijenti.
Rekao sam G'Duduu da je u Evropi školovanje obavezno. Po zakonu. U mojoj zemlji desetine ozbiljnih ljudi već godinama dobija novac izbacujući i ubacujući pisce u čitanke. G'Dudu naravno ne zna ni šta je pisac ni šta čitanka, ali je shvatio poentu. To bi bilo, rekao je, kao kad bi u njegovom plemenu uvijek jedni te isti jomba-jombali (prdili u vatru da je razbuktaju a ne ugase), a svi ostali im donosili larve i jaja.
Naša djeca, kao ni mi, uostalom, ne znaju razlikovati jestive trave od otrovnih, boje se bezopasnih buba, alergična su na polen, piju coca-colu umjesto vode, ne znaju jasno izreći ono što misle, a najčešće ih i mrzi da misle; ukratko, ispunjavaju sve uslove za prijem u Vijeće Evrope.
N'Tumbijci ne poznaju privatno vlasništvo pa im je brak kao institucija nepotreban. Brigu o djeci osjećaju svi, i svako smatra za cilj i smisao obrazovanja i kulture naučiti djecu onome što i sami znaju. Ideju da je zemlja okrugla i da se okreće oko Sunca i oko sebe ne razumiju. G'Dudu je, nakon mog predavanja uzeo jedan pustinjski nar i rekao okupljenoj djeci: bgigi-jojo. (Šipak se okreće.)
Na trenutak, djeca su imala glup pogled ponavljača iz zadnjih klupa. A onda se provalio smijeh.
Djeca u pustinji Tufabe dan provode sa odraslima, od njih uče kako da žive i prežive. Koja je larva zrela, a koja može još narasti; kako prepoznati jednom otkkopano pa zakopano mjesto; kako praviti pfugege na stotinu različitih načina (zgodno je poređenje sa radionicama kreativnog pisanja ili studijem žurnalistike); kako u njenjetu djevojke prepoznati dan za vođenje ljubavi.
6.
Rmba-mufu – u carstvu čula
Plemena u pustinji Tufabe ne poznaju instituciju braka, tako da njima vođenje ljubavi donosi više radosti a manje obaveza i problema. I uopšte, gotovo da i nema sličnosti između između N'Tumbijskog i zapadnjačkog seksa.
Mi od naših djevojaka, recimo, očekujemo da sačuvaju nevinost prije braka, ali ih ne upozorovamo da penis osim za seks služi i za mokrenje pored šolje. Brak iz ljubavi brzo se pretvori u vezu iz nužde.
N'Tumbijke, međutim, ne koriste mirise i šminku, ne nose odjeću, ne kvarcaju se, ne liposukcišu se, nemaju niti jedno pomoćno sredstvo za prilagođavanje svog lika i tijela ukusima i potrebama muškaraca. Za seks su im dovoljni njenje i mufu.
(Mufuje izraz za vulvu, ali znači i žena. N'Tumbijski jezici su bogati sinonimima. Tako pfugege, vjetar, može označavati i dim.)
Ovdašnjim muškarcima svakako je neuporedivo lakše nego nama. Ne moraju kao mi dešifrovati tajne i vrlo često konfuzne signale boljih polovica, ne moraju trošiti sate, dane i mjesece na prikrivanje (mi to nazivamo udvaranje) pravih razloga svog interesa za suprotni pol. Sve, naime, piše u njenjetu.
U ženskom njenjetu muškarac može pročitati da li je djevojka u danima i godinama kad je slobodna i raspoložena za seks, tj. kada je mrhrhe (na raspolaganju). Ukoliko doji, ili je premlada, ili prestara, ili ima menzes, ili je bolesna, njenje upozorava muškarca da je mufu tsts-mrhrhe.
U muškom njenjetu žene vide slične stvari. Recimo, što je njenje duže, interes za njegovog vlasnika je manji. Veliko njenje ukazuje na muškarca sebičnog, samoživog, egoistu, ukratko muškarca koji je svoj libido već preusmjerio na političku karijeru. Već smo pisali o tome kako je njenje jedna od najvažnijih izbornih preporuka za buduće k'mbe. Također, suho ili izmučeno njenje otkriva umornog i zabrinutog muškarca, od koga se ne može očekivati šezdeset minuta rmba-mufu.
Rmba-mufuje glagol kojim se označava koitus. N'Tumbijski jezik ima 90% glagola koji se tvore tzv. imenskom glagolizacijom, tj. prostim sparivanjem dvije imenice. Omo-n'demde (doslovno: ruke-pijesak), naprimjer, znači kopati.
Zapadnjaku se može učiniti strašnim da posmatranje njenjeta može zamijeniti udvaranje, čežnju, zaljubljenost, neizvjesnost.
Kad bi pisali pjesme, N'Tumbijski pjesnici, dakle, ne bi pisali o očima svoje drage, nego o njihovom njenjetu. Nešto poput:
“volim kad nosiš krpice
u boji tvoje hrpice.” ili
“Taj drugi što Te grdi
On ne voli Te više
Jer to što njemu smrdi
Meni, ah, evo, miriše.”
Ali oni ne pišu, oni čak ne znaju ni šta je to draga, oni, usuđujem se pomisliti, ne poznaju ni osjećaj zaljubljenosti. Uzdisanje prije seksa vjerovatno smatraju gubljenjem vremena i energije. I sama predigra traje nekoliko minuta, koliko im treba da se uzajamno izmirišu. Mirisi ih uzbuđuju, a njihov intenzitet pojačavaju vlaženjem jezikom, koje samo izvana liči na naše poljupce.
Sam rmba-mufu, napokon, počinje nakon popodneva provedenog u čitanju njenjeta. Oni koji su mufu-tsts-mrhre ili rmba-tsts-mrhrhe odlaze da jomba-jombaju, a mrhrhe-mufui rmba-mrhrhe povlače se u parovima u mrak ili u kolibe. Parovi se biraju po pravilima koja su komplikovanija od bergerovih tablica za šahovske turnire. Mislim da se izbjegava ponavljanje rmba-mufe sa istim partnerom.
Pošto imaju veliku slobodu u izboru partenera, ljubavnici u Tufabeu nemaju potrebu za slobodom u položajima. Zapravo, koriste samo jedan, za koji nemaju ime. Mi bismo ga nazvali otpozadi. (Zato se nipošto ne može umjesto rmba-mufu reći mufu-rmba.) I uopšte, za cijelu ovu radosnu aktivnost mi imamo mnogo više riječi, N'Tumbijci mnogo više vremena.
Našu seksualnost društvo potiskuje, guši i odbacuje jer tako ogromnu pozitivnu energiju svakog pojedinca najlakše preusmjerava u ratoborni nacionalizam, vjersku zatucanost i potrošački mentalitet.
N'Tumbijci, koji nikad ne ratuju i koji ne poznaju novac, mnogo više snage troše na seks. Jedan prosječan rmba-mufu traje 90 minuta. Detalji mi, naravno, nisu poznati, a i ovih nekoliko statističkih činjenica iznosim zahvaljujući ispitivanjima i posmatranjima sestre Monike.
O tome je započela razgovor sa mnom kada sam već izgubio nadu da ću otkriti tajnu njenog dugog boravka ovdje, tajnu sjaja u očima i baršuna u glasu.
Njen zaključak je da ovako dugim odnosom partneri iscrpljuju demone potomaka. (N'Tumbijci vjeruju ne samo da u njima žive duhovi njihovih predaka, koji im se javljaju tokom jomba-jombe, nego i da u njima žive duhovi njihovih potomaka, koji se bore za svoj opstanak.) Iscrpljivanje demona završava se padanjem na pijesak, i spavanjem partnera u dugom zajedničkom zagrljaju, koji nije izraz dostignute bliskosti nego način grijanja u hladnoj pustinjskoj noći.
Mi ćemo ovakav seks nazvati primitivnim i nemaštovitim, divljim i vulgarnim, ali činjenice nisu na našoj strani: iako svi uživamo u seksu, zadovoljavamo se guranjem kolica u hipermarketima. Žudnja za posjedovanjem stvari proširuje nam zjenice i sužava vidik, a potpisi pred matičarem poljubac dvoje zaljubljenih svode na ugovor dvije firme. Zato put iz bračne postelje često vodi na psihijatrijski kauč.
U pustinji Tufabe otkrićete da se do zadovoljstva, sreće i ispunjenja ne stiže trošenjem novca, i ne mora se bez novca biti nesretan, prazan i nezadovoljan. U pustinji Tufabe srešćete ljude kojima nisu odumrla čula.
Nasuprot njima, mi šaljemo sve više SMS-ova, jer se sve manje dodirujemo. Slušamo MP3-je jer ritamom muzike zaglušujemo ritam srca. Ponosimo se kupljenim parfemima jer se stidimo mirisa vlastitih žlijezda. Rođeni za glavne uloge, postali smo statisti.
Naša kultura je pfugege-mufu.
Na Zapadu je nemoguće pronaći dobar ženski magazin bez savjeta za bolji seks: Kako iz njega izvući najviše; Tajne dobrog orgazma; Mali trikovi za veliko zadovoljstvo; Pronađite njegove erogene zone…
O svemu tome N'Tumbijci ne govore, jer za većinu seksualnih pojmova nemaju odgovarajuće riječi. Ne postoji riječ za ni erogene zone, iako u anatomskom smislu razlikuju nekoliko specifičnih organa.
Ogegeje, naprimjer, stražnjica, ali u apstraktnom smislu. U konkretnom, mora se naglasiti čija: žužu-ogege (ženska), čomba-ogege (muška), k'mba-ogege (troglavicina). N'Tumbijci ne smatraju ogege lošijim ili na bilo koji način vulgarnim dijelom tijela. Naprotiv, ako neki dio tijela smatraju prljavijim od ostalih onda su to usta. (Zato se ne ljube!) Naš narod je nakada u prošlosti gajio sličan odnos vrijednosti, čuvajući poslovicu jezik parla, a guzica plaća.
Ogegenije predmet N'Tumbijske estetike. Ne može se reći fufu-žužu-ogege, u smislu u kojem na sarajevskim ulicama čujemo dobra guza. N'Tumbijac nikada neće reći fufu-mufu. Jednostavno, evropska stilistika, koja rado cjelinu zamjenjuje dijelom, nepoznata je u pustinji Tufabe. Mi ćemo ne trepnuvši za komšiju reći šupak, za prijatelja pička, za političara govno. G'Dudu, međutim, nikada ne bi umjesto k'mba rekao njenje. Ne zato što cijeni svog poglavicu, već zato što cijeni svoje njenje.
Fufumože biti i fefe, ali ne u smislu dobra sisa, već samo kao dojka sa dosta mlijeka. Dojka bez mlijeka nije fefe, pa tako djevojčice imaju fufifi, a starije žene pljefe.
Na vrhu fefenalazi se bibi. Bibije bradavica, i bibiimaju i žene i muškarci. Pretpostavio sam da bi mufu-bibi bio klitoris, ali me Monika upozorila da je zbog uobičajenog seksualnog položaja taj organ u pustinji Tufabe još neotkriven. I da ona zna zašto.
Naslutio sam da je u toku svojih istraživanja, u okviru kojih je “intervjuisala” preko stotinu N'Tumbijaca, ova žena otkrila neku sasvim novu tehniku u postizanju užitka.
N'Tumbijski muškarci ne stimulišu ni fefe, ni bibi, ni mufu-bibi. Pošto se danju svi kreću goli, želja za ispitivanjem i otkrivanjem, kakvu imaju Zapadnjaci, ovdje nije dio predigre. Uzajamno uzbuđivanje ima za cilj da mufu postane dovoljno žnjofu, a rmba dovoljno n'demde. (Dakle, da organi postanu vlažni odnosno kruti, drveni.)
“Muškarci u našem svijetu”, započela je Monika, “polaze od potpuno pogrešnih pretpostavki. Nisu važni ni snaga ni dužina. Kad bi samo…”
Prekinuo nas je lj'kmba, sa pozivom za Moniku. Više iz opreza da ne propustim nastavak priče, nego zbog znatiželje da vidim zašto je zovu, pošao sam za njom.
Zatekli smo K'mbe kako sa ponosom i vrlo pažljivo proučavaju gumeni bibi na završetku kini-s'ske.
7.
Pljng tsts omo – daske nisu krila
U društvu k'mba sjedio je, prepoznao sam ga, gospodin Horhe Antonio Fernando Miguel i Amarildo de Huberito, izvršni sekretar centralnog olimpijskog komiteta. Huberito je, ubrzo smo saznali, došao u pustinju tufabe sa zadatkom da barem jednog N'Tumbijca dovede na zimske olimpijske igre u Salt Lake City.
Olimpijska tijela pojela su olimpijski duh, i samo više simpatičnih Afrikanaca može pribaviti alibi ofucanom de Kubertenovom geslu.
MOK bi platio sve troškove za jednog N'Tumbijskog skijaša i tri člana delegacije.
Stalno sam mislio na prekinuti razgovor sa Monikom. Bio sam nervozan i pratio sam njeno prevođenje s mukom. Potrajalo je čitav dan, jer u pustinji Tufabe niko nema predstavu o tome šta su snijeg, led, planina ili skije. Nema šume koja bi se posjekla za staze i ski liftove, nema automobila kojima bi se vozilo na čisti zrak, nema novca kojim bi se kupovale skije, vezovi, štapovi, odijela, brile, rukavice, dnevne i poludnevne karte, kreme za lice i daske.
Kako objasniti šta je zdravo nekome ko nikad nije bio bolestan?
Pregovore je prekinula noć. Bilo je vrijeme za jomba-jombu. Ponovo sam imao priliku da razgovaram sa Monikom. Ali morao sam napustiti selo. Zakon da u Tufabeu ne mogu boraviti više od dva stranca odveo me iz sela.
Gospodin Horhe Antonio Fernando Miguel i Amarildo de Huberito, izvršni sekretar centralnog olimpijskog komiteta potrošio je dva moja dana i zaradio dvije svoje dnevnice ubjeđujući k'mbe da pošalju jednog predstavnika na zimsku olimpijadu.
Slušao sam Moniku kako o tome govori vrebajući priliku da promijenim temu razgovora.
Naravno, uz jednog sportistu pozvana je i delegacija od tri člana. (Još jedan dokaz o odnosu sporta i politike.) K'mbe su tražile da MOK ubaci neke nove discipline. Naprimjer, držanje glave u snijegu.
Huberito je odbio prijedlog pohvalivši ideju uvođenja religije u sport, navodeći mogućnost da se onda uvedu i trke na koljenima, uzbrdo i nizbrdo. Ali da to nije razlog njegovog dolaska. (Tek drugog dana otkrio je pravi cilj svog dolaska.)
K'mbe nisu pristale da se N'Tumbi takmiči u skijaškim skokovima. Kad im je objasnio prirodu te discipline, K'mba Mutumbe je primjetio da se ne radi o skakanju nego o padanju. Daske nisu krila, rekao je. (Pljng tsts omo.)
N'Tumbijci nemaju izraz za dasku, jer je nikada nisu ni vidjeli ni koristili. Englesko plankizgovaraju kao pljng, što na n'tumbijskom znači jezik i vrlo je nepristojna riječ. Otprilike kao kad mi u Pragu čitamo prkno (što znači također daska) ili kad Kinezi u naslovu filma Valter brani Sarajevo Sarajevo izgovaraju kao Ž Pi Vo, što znači topla loga u krevetu u kojoj je neko upravo vodio ljubav.
K'mbe su vrlo pažljivo pregledale sve slike svih olipijskih disciplina, i strpljivo saslušale sva tumačenja pravila. Uzbudila ih je jedino slika olimpijskog plamena. Kad su čuli da se taj plamen nikada ne gasi, pitali su ko ga hrani.
(Grubo rečeno, ko prdi u njega da se ne ugasi? Naravno, nisu mislili na coca-colu ili nike ili cnn, niti su imali neku antiglobalizacijsku primisao.)
Gospodin Huberito je objasnio da bi potpirivanje olimpijskog plamena pfugegeom bilo svetogrđe. Ja sam zamislio staru Sandu u novoj ulozi i morao sam se složiti sa gospodinom generalnim sekretarom.
Najzad je postignut kompromis. Omga Mntutu, mladić iz plemena Fututu, izabran je da nastupi u skijaškom trčanju, jer se to može trenirati i na pijesku. K'mbe su bile zadovoljne: K'mba Fututi zato jer je izabran njegov mladić, Kumba Mutumbe jer misli da je dobro uvalio K'mba Fututiju, a K'mba Bentu jer je sačuvao svoje mladiće. Po svemu sudeći, za uspješne dogovore utroje potrebno je da jedan pergovarač bude glup, drugi zao a treći sebičan.
Gospodin Horhe Antonio Fernando Miguel i Amarildo de Huberito, izvršni sekretar centralnog olimpijskog komiteta, izašao je tada sa pravim razlogom svog dolaska. MOK ima namjeru u pustinji Tufabe organizovati jedne od narednih ZOI.
Investicija bi bila velika, ali olimpijski duh je svemoguć. Snježni topovi proizveli bi dovoljno snijega, NATO bi pomogao u formiranju pješčanih kratera i uzvišenja (Možda će do tada biti u stanju brže uticati na klimu.) Ideja MOK-a je da se Olimpijada, kao posao koji donosi dobru zaradu, održava svake druge prestupne godine. (Da li će NATO do tada osim klime moći mijenjati i kalendar?)
Uporedio je taj plan sa XIV ZOI u Sarajevu. Ideja da se Olimpijada organizuje u centru jedne zimske periferije, u umirućoj socijalističkoj državi, svojevremeno nije bila ništa manje revolucionarna. Sarajlije, kao ni N'Tumbijci, nisu ni prije ni poslije Olimpijade igrali hokej, vozili bob ili valjali karling. (Svog heroja nisu poredili sa Heraklom ili Zevsom ili nekim drugim olimpijskim božanstvom, nego sa burekom.)
Poslije Olimpijade u pustinji bi ostala oaza, razvio bi se zimski turizam i N'Tumbijci više ne bi morali da hodaju goli i bosi, jeli bi hamburgere umjesto crva iz pijeska i bili bi civilizovani.
K'mba Mutumbu je odjednom zainteresovan pitao šta jedu naše kamile. Opet se radilo o nesporazumu. K'mba je hamburger razumio kao hmbunga, što znači kamila, pa je Monika morala da opiše hamburger, i mcdonalds, i čiiz, i kečap, i paradajz, i ulje, i onda je K'mba prekinuo, raširio ruke kao ribar na Boračkom jezeru i rekao da onda bijeli čovjek mora imati jako veliko njenje. (On je to izgovorio njeeenjeeeee.) Takav zaključak je logičan, ako ga izvede neko ko se prazni samo jednom sedmično.
K'mbama se ideja o potapanju crva otopljenim snijegom učinila neprihvatljiva. Prema olimpijskim krugovima (da li su ih u podsvijesti podsjećali na okove u kojima su im odvođeni preci?) imali su mnogo više rezerve od Sarajlija.
Sarajlije će vjerovatno izgraditi još jednu veliku ledenu dvoranu u kojoj će se trenirati mali fudbal. Nabaviće i ono kamenje sa drškom, kad se Neretva pretvori u baru i zaledi imaće gdje trenirati. Zimski sport u kome su najbolji na svijetu, gađanje grudvama, nikada neće biti olimpijska disciplina.
Goodbye Tufabe.
Welcome Sarajevo.
8.
Demfe Bibingi – praznik u tufabeu
Jedva sam dočekao da Horhe Antonio Fernando Miguel i Amarildo de Huberito nakon dva dana provedena u selu napusti Tufabe i da se vratim Moniki sa punom glavom pitanja: u čemu je ta čudesna jednostavnost rmba-mufu? U drugačijim pokretima? Ili u nekom posebnom uglu? Ili u specifičnom ritmu?
Ali, moj povratak poklopio se sa praznikom.
Dva puta godišnje nad pustinju Tufabe sjate se oblaci i nekoliko dana bez prestanka lije kiša. To je vrijeme praznika demfe-Bibingi (sjeme Bibinge), kada umjesto troglavice vladaju gadanbe – tri plemenska vrača.
Urbani i civilizovani vračevi vremenom su zapostavili svoj iskonski poziv, istjerivanje zlih duhova iz tijela svojih saplemenika, i sada gaje ambicije estradnih zvijezda. Uživaju u javnim nastupima, kinđure se više od ostalih saplemenika, i govore uglavnom ono što ne misle i ne razumiju.
Međutim, gadanbe iz pustinje Tufabe razlikuju se od svojih sjevernijih kolega u nekoliko sitnijih detalja. Praznik Zemze-ng'mo oni provode radno, uglavnom goli, svako od njih sa ptičijim gnijezdom na glavi. U gnijezdo, koje je običnim danima prazno, i lagano, u ove kišne dane puni sa za svečanu priliku balegom nosoroga (džudžu-njenje). Nosorog je sveta životinja, jer se vjeruje da ga je Bibinga Žimembe napravio prvog dana svog dolaska na Zemlju. Sirovo džudžu-njenje je teško preko dvadeset kilograma, tako da se prije ceremnonije mora osušiti. Dehidrirano teži svega dva kilograma, i gadanba ga može nositi uspravne glave.
Sa gnijezdom (ugebe) na glavi, i sa polovinom ljuske jajeta na vrhu oho-hoa, gadanbe idu od kolibe do kolibe i pjevaju, s vremena na vrijeme prekidajući obilazak radi molitve. Za vrijeme dok im je glava u pijesku, gnijezdo premiještaju na stražnjicu (Gadanba-ogege – stražnjica vrača) i paze da im sa nje niz mokru kožu ne sklizne na tlo, jer bi za pleme to bio znak velike nesreće. Samo se po sebi razumije da poziv na molitvu (gadanba-pfugege) izostaje, jedno zbog straha da ne otpuše gnijezdo, a drugo jer saplenici ne smiju izlaziti iz koliba dok kiša ne stane.
Kiša, naravno, predstavlja blagodet. Iako pada samo nekoliko dana, i zadrži se na površini ne više od jedne sedmice, donese dovoljno vode da se napije žedno korijenje i da crvi kojima se N'Tumbijci hrane izađu na površinu. Nakon sedmica i sedmica mukotrpnog kopanja i do jedan metar u dubinu, gdje su se crvi povukli pred toplotom i sušom, sada ih može sakupljati i malo dijete. Ali, ne sakuplja ih – vrijeme praznika je i vrijeme razmnožavanja crva. Cijelo pleme zato se i povlači u svoje kolibe ostavljajući crvima dovoljno intime.
Kišni period bio je idealno vrijeme za razgovor sa Monikom:
“Rekla si da mi polazimo od potpuno pogrešnih pretpostavki.”
“Da. Nije u pitanju nikakav kvantitet. Uopšte nije bitna veličina.”
(Ovome će se obradovati intelektualci!)
“Nego šta.”
“Mislim da to ima veze sa… Ne znam kako da to opišem. Bilo bi mi lakše da ti pokažem.”
“Kada?”
“Možda večeras.”
Ali, pred veče je kiša prestala, dolina se pretvorila u jezero, i mi smo morali izaći iz kolibe.
Počinjala je svečanost. N'Tumbijsci su zakoračili iz svojih koliba. Bentuti prvo lijevom nogom, Mutumbe prvo desnom, a Fututi unazad. Svako pleme okuplja se oko svoga gadanbei u procesiji kreće prema jezeru.
Na jezeru razlike među obredima postaju vidljivije:
Gadanba Bentuti pušta da ugebe–džudžu-njenjesklizne u vodu. Ako potone, godina će biti dobra. Potom on nastavlja da udara svojim oho-hoompo vodi, sve dok poluljuska jajeta ne spadne. On je svečano podiže, zahvata njome vodu i pije. Taj obredni čin (gutanja Bibinginog sjemena) ponavlja sa svakim muškarcem iz plemena.
Za to vrijeme gadanba Mutumba raskvašeno džudžu-njenje miješa sa muljem. Kad je smjesa ujednačena i prilično žitka, u nju umače svoj oho-ho, i onda njegovim vrhom udara po čelu svojih saplemenika. Mutumbe vjeruju da će Bibingin znak zle duhove otjerati od glave prema ogegeu. Podrigivanje, naime, oni smatraju ozbiljnom bolešću koju su spremni liječiti i protjerivanjem iz plemena. (Na način na koji mi duševne bolesnike stavljamo iza katanca.)
Gadanba Fututi, koji je na jezero stigao prvi, u njemu ostaje zadnji, jer nakon nekoliko dana muke i posta, njegov zadatak uopšte nije lagan On stoji u vodi do grla sa rukama iznad glave, dok ostale Gadanbe sjede na obali i iščekuju da iz jezera oko njega počnu izlaziti mjehurići. Onda svi kreću na sakupljanje parenjem iscrpljenih crva, koji će im poslužiti za spravljanje pfljota.
9.
Uhefe – posljednji dan u Tufabeu
Praznici su uvijek prilika da nakon ispiranja duše zamastimo bradu, slaveći Stvoritelja i njegovo djelo puno raznih pitomih životinja i slatkih biljaka. U pustinji Tufabe najveći praznik ne završava se praznog pogleda i punih usta.
Vrijeme kiša je vrijeme razmnožavanja crva kojima se oni hrane. U to doba njumanisu posebno ukusni i šire neugodan zadah (N'Tumbijci taj zadah zovu memfe) i kao takvi upotrebljivi su samo za pfljoto.
Kad nakon kiše sine jako sunce, ovi crvi, sakupljeni u velika zemljana korita, nemaju snage za bježanje i brzo i lako se suše.
Osušeni crvi izgube neugodan miris. (Njuma-tsts-memfe.)
Pljufotonije samo hrana za post, to je i namirnica kojom se tokom cijele godine hrane ostarjeli i onemoćali pripadnici plemena. Njih ćemo ovdje zvati penzioneri, jer je to adekvatan prijevod N'Tumbijske riječ uhefe. Uhefeje svaka starija osoba koja više nije u stanju sama pronalaziti njumaili ih sama krckati zubima, i koja zato zavisi od milosti plemena.
Zajedno sa crvima suše se i mali zemljani avani, načinjeni od svježeg blata, u kojima će se osušeni crvi istucati. Dobijeni prah kasnije se miješa sa pljuvačkom ili vodom iz korijenja i jede prstima, kao kaša.
U posljednje vrijeme, međutim, pljufotom se ne hrane samo uhefe. K'mbe, zbog čestih dolazaka bijelih ljudi sve više vremena provode u sjedenje a sve manje u traženju crva. Veliki dio pljufota namijenjen penzionerima oni pojedu mnogo prije nove sezone kiša. Izgleda čudno da tri muškarca (i sami uskoro uhefe!) pojedu tako brzo zalihe za cijelu godinu namijenjene desetinama svojih saplemenika. Tajna je u tome da se od pljufota njenje pravi mnogo sporije.
Kad su Kumbe počele da se hrane pljufotom, polaganje njenjeta prorijedilo se na jedanput u pola mjeseca.
Osim što dolazi sporije i što nakon polaganja jako smrdi (memfe-njenje), ono je tamno i zakržljalo, ukratko – nečitko. Tamno i zakržljalo njenje jednog običnog penzionera nikoga ne zabrinjava, jer u takvo njenje niko ne gleda. Zašto bi gledali u njenje, kad ne vidite ni ljude?
Naprotiv, u k'mba-njenje svi vole pogledati, jer svi vjeruju da u tome mogu vidjeti svoju budućnost. Bojim se da će uskoro, zabrinuti za budućnost, gadanbe početi plesati oko koliba i bez kiše, a oko baobaba i vatre svaki drugi, umjesto svaki sedmi dan. Tako će i oni imati manje vremena da traže njumai sav višak pljufota ponovo neće stići do uhefe.
Monika me zarazila tom sumornom perspektivom, nakon što je u svojim zabilješkama našla potvrdu za nju. Ni činjenica da su iste noći k'mbe navukle kondome u boji i priredile svom plemenu pravi mali lightshow u mraku nije je razveselila. U svjetlosti kondoma ni spaljivanje zlih duhova iznad ognjišta nije više izgledalo moćno i svečano. Tek reda radi, jer sam i sam bio svjestan sopstvene sebičnosti, podsjetio sam je na obećanje da će mi odati tajnu rmba-mufu.
“Rekla si da naši muškarci polaze od potpuno pogrešnih pretpostavki. Nisu važni ni snaga ni dužina.
“Tačno. Važno je da znaš kako da… Mi radimo potpuno pogrešne stvari. Razumiješ? Ne mogu da vjerujem da se ja sama nisam toga nikada ranije sjetila. Da ni jednom mom partneru to nikada nije palo na pamet. Da baš niko NI SLUČAJNO nije TO uradio.”
“Koje!!!??”
Monika je ućutala. K'mbe i gadanbe, zajedno, oko vatre, razmatrali su mogućnost da se manjak pfljota nadoknađuje sakupljanjem više jaja. Čulo se da k'mba-njenje-tsts-memfe, a postane i čitkije, ako se jaje pomiješa sa prahom crva. Bio sam umoran, i postiđen, i zabrinut, i povukao sam se u svoju kolibu. Sutra je dan kada napuštam pustinju, i ako zaista želi da mi oda tajnu rmba-mufu, Monika će doći na moj tipu-bedede (ležaj). Tako sam i zaspao, iščekujući je.
A ona je, ipak, došla.
Da se pozdravimo, ujutru, dok sam na uzvisini iznad sela čekao karavan i vodiča. Po prvi put bez sjaja u očima saopštila mi je da će sve uhefe poslati u pustinju u potrazi za jajima, ili pticama, ili, prije ili kasnije, lavovima.
“Ako se neki uhefe vrati sa jajima, nekoliko punih stomaka više. Ako se uhefene vrati, jedna gladna usta manje.”
Šta je prema prema ovakvom pragmatičnom rješenju blijeda politika bosanskih domaćih i uvoznih vlasti, koji okruženi vozačima, bodigardima, konobarima i sekretaricama troše na sebe novac kojeg ima da bi dijelili penzionerima i invalidima novac kojeg nema?
Nastaviće se…
10.
Prvi priručni rječnik bentufutimutumbskog jezika
Afa – broj: jedan. U pustinji Tufabe broji se samo do tri: afa, hubu, enje, b'gigi – jedan, dva, tri, puno.
Bedede – im. mjesto, lokacija, ograničen prostor.
Bentu – vl. im. Pleme iz pustinje Tufabe. Bentutsi, ili Bentuti; pripadnici jednog od tri plemena koja naseljavaju pustinju Tufabe, u državi N'Tumbe. (skr. B.)
B'gigi – 1. imenica – plod nalik na naš šipak 2. prilog za količinu – puno (“puno ko šipak”)
Bibi – gl. Sisati, najčešće korijen. Bibibi, dijete koje sisa. Bibi-fefe, bradavica.
Bibinga – vl. im. Bog u kojeg vjeruju plemena u pustinji Tufabe. Ima atribut Žimembe, jedan jedini.
Demfe – im. sjeme, kiša
Drgube – im. istina; tsts drgube– laž.
Čomba – im. muškarac.
Čuču – im. ptica
Enje – broj: tri. U pustinji Tufabe broji se samo do tri: afa, hubu, lele, ufi – jedan, dva, tri, puno.
Egeljege – dodatak na kraju rečenice, koji izjavni oblik mijen ja u upitni. Primjer: Čomba bibi lele – čovjek siše korijen; Čobma bibi lele egeljege – hoćete li da sišete korijen? N'tumbijski ne poznaje apstraktna pitanja, tipa: da li čovjek siše korijen, jer nema potrebe odgovarati na nešto što je očigledno. Drugim riječima, pitanja se postavljaju sagovorniku, i provociraju ga uvijek na neki izbor.
Fefe – dojka. Fufifikod djevojke; pljefe, kod starijih žena.
Frfr– žaba
Fututu – pripadnici tri plemena koja naseljavaju pustinju Tufabe, u državi N'Tumbe. (Skr. F.)
Fufu – pridjev: dobro, lijepo, fino.
Gadanba – vrač, ili sveštenik u plemenima pustinje Tufabe. Izgovara se različito: g'danba (B.), gadn'ba (M.) i gadanba (F.). Nepravilno gadamba.
Hehe – prilog za veličinu i količinu: malo, maleno
Hmbunga – kamila
Ho – 1. penis 2. glas u političkom odlučivanju; hooo– uticajan glas, oho-hooo, poglavicin glas, hehe– nebitan glas.) ne može se reći bibi ho, jer N'tumbijci ne poznaju takvu aktivnost.
Hrkeke –noć, tama.
Hubu – broj: dva. U pustinji Tufabe broji se samo do tri: afa, hubu, enje, b'gigi – jedan, dva, tri, puno.
Jojo – gl. okretati se.
Kini – im. koža. Kini s'ske– zmijska kožica, odnedavno i kondom.
K'mba – im. 1. jedan od trojice poglavica. 2. vrhovno upravno tijelo, predsjedništvo, vijeće poglavica, troglavica.
Lele – korijen.
Ljelje – slon. Ljelje-njenje, govno slona, u prenesenom značenju: veliki poslovni uspjeh.
Lj'kmba – im. Glasnik troglavice. Iako N'tumbijci nemaju takva zanimanja, mi bismo to mogli prvesti i kao: portparol, posilni, činovnik, sluga.
Mufu – im. vulva; Mufu-njenje – menstruacija. Nije uobičajneo da se mufukoristi u prenesenom smislu za djevojka, ili žena, kao u našem jeziku, tj. ne može se reći fufu-mufuu smislu: dobra koka.
Mutumbe – vl. im.Pleme iz pustinje Tufabe, takođe i pripadnici istog plemena. (Skr. M.)
Mrh'he – pril. Na raspolaganju. Slobodno. Ničije.
N'demde – im. Pijesak.
Njenje – im. Stolica, produkt velike nužde (k'mba njenje– stolica troglavice). U prenesenom značenju: zakon, običaj.
Njuma – 1. im. crv, larva, u prensenom značenju hrana. 2. gl. (ali morase ponoviti: njuma-njuma.)
Ogege – im. Stražnjica. Lele ogege – stražnjica velika kao tri normalne stražnjice; hehe ogege – mala stražnjica, dječija guza; tsts ogege – ravna stražnjica; b'gigi ogege (u smislu: puna mi je stražnjica) – fraza: ukakiću se.
Omo – im. Krila, ruke
Ožeže – im.Dan, sunce
Pfugege – 1. glagol: puštati vjetar. 2. imenica: zli duh. U pustinji Tufabe puštanje vjetrova i oslobađanje od zlih duhova su sinonimi.
Popo – 1. gl. Letjeti. 2. im. Krila. Poslovicu Čomba-utete tsts popo preveli bismo nije ptica sve što leti. (Doslovno: Majmun nema krila.)
Rmba – uspravan, jak, tvrd, u prenesenom značenju ratnik; rmba-mufu– koitus. Tsts-rmba – mekan, savijen. Međutim, rmba-njenje ne znači tvrda stolica, ili stolica ratnika, nego kukavica. Rmba-tsts– jako ne, odlučno ne, neopozivo ne.
Sske – zmija. Žužu-sske– rospija.
Tete – im. Jezik
Tipu – im. Koliba.Tipu-bedede– ležaj.
Tsts – član za označavanje suprotnosti, negacija. Ne. Titovo odlučno ne, o kojem se u Tufabeu zna sve, kaže se Tito rmba-tsts.
Ugebe – gnijezdo, ali i koliba. Žužu-ugebe, domaćica. Čomba-ugebe, domaćin. Sske-ugebe – “zmija u njedrima”.
Umfe – im.Dim.Umfe-mufu – glupost, glupa priča.
Utete – im. Grana. Čomba-utete– majmun.
Zuzuke – gl. Trčati.
Žnjofu – 1. im. Voda, vlaga. 2. prid. Mokro, vlažno. Zanimljivo je da ne postoji riječ za suho (tsts-žnjofu ne znači ništa!) jer je suša pretpostavljeno stanje, koje nema potrebe imenovati.
Žužu – žena. Žužu-bibibi, majka; žužu-fefe, dojilja; žužu-tsts-mufu-njenje – trudnica.
