(Povodom dana poezije, 21. marta 2009, za internet portal DW)
Generacija đaka iz učionica s Titovom slikom iznad školske ploče ne pamte Svjetski dan poezije. Pamte da je bilo manje stranka nego danas, ali da je poezije bilo više; u školama su postojale literarne sekcije, književna omladina je izdavala časopise, pjesničke večeri imale su vjernu i mnogobrojnu publiku. UNESCO se brinuo za Plitvice i Postojnu, i nikome nije padalo na pamet da bi i poeziju trebalo zaštititi poput tigrova i pandi.
A onda je televizija zamijenila prozore; vijesti, serije i sportski prenosi odgurnuli su kućne biblioteke pod paučinu i prašinu; izdavačke kuće postale su dio medijskih koncerna podređujući slobodu stvaralaštva ukusu tržišta. Duh palanke (onaj koji viri kroz prozor iza zavjese), kljukan sapunicama, bigbraderima, karaokama i tokšouima, ispunio je i zamaglio vidik. Poezija je, obasjana zracima iz katodnih cijevi, postala smiješna, jadna, suvišna, skoro pa leprozna; bolest, porok, defekt, poremaćaj…
Lirske slike ustuknule su pred magapikselima.
I UNESCO, 1999. se umiješao. Mart je dobio još jedan svjetski dan, poput dana žena, još jednu priliku za paradu pijanstva i kiča. Nije teško razumjeti paniku nekog pariskog polupjesnika-polubirokrate, podjedanko zabirnutog i za produkciju svojih projekata i za budućnost poezije. Jer, danas je generaciji koja više uči s ekrana i monitora nego od roditelja i učitelja teško razumjeti zašto je i koliko poezija važna; kako, naprimjer, fanovima Hari Potera objasniti vezu između Miljkovićeve smrti i njegovih stihova Kad mastilo sazre u krv, svi će znati / Da isto je pevati i umirati..? Srednjoškolcima koji sate provode na fejsbuku smiješan je i naivan Edmon Rostan, s njegovim Siranom; kao da ljubav stvarno može stihove pretpostaviti fizičkoj ljepoti. Mobitel je veće čudo od 365 varijacija na jedan Vijonov katren Kolje Mićevića; četiri stiha prepjevati na 365 načina, to je trijumf dokonosti, nikako genijalnosti.
Kakve koristi od Majakovskog, Jesenjina, Virdžinije Vulf, Silvije Plat? Na kladionicama puno više kotiraju imena Klosea, Del Pjera, Mesija, Drogbe, Ronalda, Džerara… Život je muška igra, kome je još do prenemaganja? U vodu se ulazi sa zaštitnim faktorom na koži a ne s kamenjem u džepovima. Zašto bi se stavljala glava u pećnicu kad može frizura pod haubu? Poezija je đavolja rabota. Nije li prije sto godina Bogdan Popović posumnjao u nju: Pesništvo u stihu i sliku – malo je čudan zanat, u svojoj celini, ceni se više no što zaslužuje. Sterija bi dodao: da se ne trudi biti spisateljem koga su muze u gnjevu jarosti svoje poljubile. A Matoš da su stihovi najbolji oblik za poluobrazovane ljude?
Nije li se Andrić, u priči Most na Žepi, narugao pjesničenju? Nije li Kiš u romanu Bašta, pepeoismijao poetski trans, svršavajući usklikom: Napisao sam pesmu!
Nije li, u najkraćem, UNESCO proćerdao ovaj datum na unaprijed izgubljenu stvar? Na današnji dan 1826. u požaru u Kairu izgorjelo je 4000 konja. Mogao je 21. mart biti i Svjetski dan konja. I njih je, kao i poeziju, istorija pregazila, zar ne?
Ali praviti performanse s konjima puno je skuplje nego s pjesnicima. Pjesnici su, prostije rečeno, jeftiniji od konja. Lakše ih je opravdati u projektu. Mobilniji su, jednostavije ih je transportovati avionom. Kad su u grupi, šire zarazni optimizam. Kao bezopasni ludaci. Živjelo bratstvo-jedinstvo pjesnika u svemiru!
Ali, poeziju neće spasiti njihove netrenke-terevenke. Jednodnevna svjetska medijska pompa neće učiniti da stihovi iz e-mailova prognaju emotikone. Poezija nije Ples sa zvjezdama.
Ona je hladna soba u opkoljenom gradu i Kavafijeva pjesma Gradu ruci. Ona je glasno čitanje Šimićeve Smrt i jastudentima, sat nakon što si saznao da ti majka umire od raka. Poezija je ono što mrmljaš u sebi, dok stojiš u redu ispred glasačke kutije unaprijed i do kraja života nadglasan: Razvilo se crno vreme opadanja, / Nabujao šljam i razvrat i poroci, /Podigao se truli zadah propadanja, / Razvilo se crno vreme opadanja. // Progledale sve jazbine i kanali, / Na visoko podigli se sutereni, / Svi podmukli, svi prokleti i svi mali / Postali su danas naši suvereni…
Poezija je ona poema koju iz savremenih čitanki ne znaju kako da izbace, pa je zato čitaju stisnutih usana (Na današnji dan, 21. marta 1913. u Lukovdolu u Gorskome kotaru rodio se Ivan Goran Kovačić.): Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem / Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim, / Da sad tek živim, makar možda mrijem. / Svetu Slobodu i Osvetu slutim… / Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka, / Ko narod silna, ko sunce visoka.
Poezija je način da se preživi; pišući je, ili čitajući, svejedno. Svaka sličnost s ovom našminkanom mumijom na čelu sofre, kojoj danas nazdravljaju na svih pet uneskontineta, slučajna je.
