uvod
Ukoliko je moguć antifenomenološki pristup gramatologiji koja logocentrički kontekst hipertekstualizira, savremena EROTSKA NARODNA POEZIJA nameće se kao habitus unutar hermeneutičke kritike de(kon)struktivnog diskursa.
U tom smislu poezija nastala u narodu, kao hipertekstualan generativ metalepsike aktivira iterabilnost u negacijskoj afirmaciji performativa lišenih ilokucijske snage.
Pjevana u arhetipskom niskomimetičkom modusu, najčešće sa jednim dlanom na uhu a drugim na flaši, ili sa obje ruke na oklagiji, ona predstavlja diseminaciju kritike povijesne zbiljnosti.
postmarksistički ključ
Esencijalističko-mehanički model koji shvata samorefleksiju kao autoironijsko gibanje svodi umjetnosti postsocijalističkih sistema na karnevalizaciju revolucije. Subjekt se deložira u teologijski kontekst, čime se aktualizira hipersenzibilnost njegovog socijalnog bića. Demokratizacija u društvu proizvodi postklasnu integralnu metodologemu po kojoj diseminacija nasuprot izotopiji reinstalira Gadamerovo tumačenje Šlajermaherovog teorema o diltajevsko-haserlovskom neposrednom simpatetičnom i kongenijalnom razumijevanju poezije:
U krevetu došlo nam do stanke,
Čovjeka mi preotele stranke.
Zanemarujući ambivalentnost modusa intermetatekstualnosti i orbitskog modela komunikativne, modalne i sintaktičke pozicije, libidalna ekonomija uspostavlja dijalogicitet poetskog diskursa sa političkim kontekstom dovodeći u sumnju otuđenu drugost. (Za političara će erotski pjesnik reći: Narod kara, ženi prigovara.)
Aktivna pozicija drugosti implicira bujanje metastaze metaforike:
Kad mi cura do Izbora stasa
Diće noge da za mene glasa.
Hoće cure sa izbornim pravom
Kandidata sa crvenom glavom.
Sam sam sebi razrezao porez
Kad sam kuglu gurnuo u prorez.
Narodni lirski subjekt alterira Lakanovo mišljenje da je drugi “obilježen trajno neutaživim manjkom žudnje za falusom kao predmetom majčine žudnje”. Oslobođen političkog diskursa, dvostih Sam sam sebi razrezao porez / Kad sam kuglu gurnuo u prorez, glasio bi ovako:
Nek je burma stoputa od zlata –
Mom je pijevcu omča oko vrata.
Partikularno naspram globalno dovodi lirskog subjekta u poziciju transgredijenta svijetu lirskog objekta. Zbog njegove inkarniranosti reinstalacija razlika stiče autoreferencijalnost. U seoskim sredinama, gdje se intertekstualnost bazira na narodnim vjerovanjima, genealogija generičkog pamćenja dovodi nas do afrodizijaka.
Kad pojedem oraha i meda
prevrnuću sve cure od reda.
Slatko vino i purica
Al najslađa curica.
Daj da srknem, Jelice,
Iz tvoje marelice.
Vidi, curo, krastavac u bate
daj rajčicu i eto salate.
Moja mala voli slatku hranu
a najviše u lole bananu
žena kao objekt u intersubjektnoj situaciji
Diskursna analiza strategije dehijerarhizacije koja polazi iz komunikacijske situacije umjesto iz tekstne konfiguracije pokazuje da žena kao objekt u intersubjektivnoj situaciji nastoji izaći iz lirskog teksta u povijesni kontekst. Vukova partikulacija diskursa narodne poezije na muške i ženske pjesme aktantno implicira Borhesa kao paradigmu intertekstualne enciklopedije u kojoj prostor nije heterotopijski projiciran.
Iskaz je usljed generičke ustrojenosti jezičke prakse nositelj ilokucijske snage:
Svila roda gnijezdo na banderi
Dođi dragi pa me odaderi.
Dođi dragi, sama sam u stanu
Probaćemo od gume membranu.
Alaj-čauš otiš'o da spava
Dragi doš'o da se pripetava.
Erotska subjektica ima veličanstven dar da pronađe pravu i najbolju riječ. U glagolu pripetavatisadržana je slika cijele Sinjske alke. Djevojka koju otac čuva zapjevaće
Moj alkaru, imaj me u vidu
U nedilju dođi mi u sridu.
Arheološkom analizom geneološkog preslikavanja oblika diskurziviteta potkopavaju se neutralnost interpretativnih motrišta i polistiličnost destrukcije diskurzivnog:
Jadan babo zadever'o glavu
Ko mu noću povaljiva travu.
Čim je otac napustio stražu
Dragi mi je ušo u garažu.
Mom se dragom pokvarila klima
Dole gori a gore mu zima.
Lezi, dragi, i puhni u svijeću.
Štogođ pitaš, neću reći neću.
androginija u afirmaciji kolažnih tehnika
Androginija odražava spolnu dihotomiju premoći muškog nad ženskim. Iako stereotipizacija apelativne strukture iskaza reducira anticipaciju analogijske konsktrukcije, heterogiziranje policentričnosti metajezičkom refleksijom kodirani pojam simboličnog poistovjećuje se sa inteligibilnim sustavom:
Nisam Marko, ime mi je Jovan
Nemam šarca al imam buzdovan.
Od udarca moga buzdovana
Ne treba ti ni voda ni hrana.
Ili varijanta:
Kojoj curi nije fina
moja ašik-topuzina?
Lirski subjekt, kao jezički entitet, sustavno se dezidentifikuje dozivanjem drugog u interpretativni položaj. Tako se održava kontinuitet sa radikalnim antiemancipacijskim aspektima androginije:
Svaka cura voli da se popne
Na riđana, kad se dobro propne.
Svaka cura voli da se čupa
Gdje joj noge izlaze iz trupa.
Kad se cure briju oko gnijezda,
Valja nama kroz trnje do zvijezda
Stilistički performans manijakalno-depresivnog kompleksa u introjekciji materinskog objekta gasi libidalnu vezu falocentrične kulture sa subjektom konkordacije ekstrema.
Nema auto-stoperke kraj ceste
Koja ne bi pokazala krijeste
Dođi curo u moju kabinu
Ja ću vintat, ti mjenjaj brzinu.
Ovakva je meni cura draga
Sprijeda auspuh, karambol ozada.
Života mi, ovako je bilo
u okuci sjela mi u krilo.
Kritička refleksija poststrukturalističkog dijalogizma svodi hermeneutičko prezaposjedanje generativno-naratološke šeme na strukturiranje gramatologijski afirmiranih kolažnih tehnika, prije svega na hipogramatski upis autorefleksivnog koda. Ostvarivanjem eksplozija i inplozija smisla tekst živi u svojim kontekstima:
Vole cure da su generali
Kad nišanim da mi viču “pali”!
Ti na golu, a ja rasni strijelac
Eto mene u tvoj šesnesterac.
Smjena imperijalnih kolonijalnih obrazaca donosi i smjenu poetika. Interferencijama se naglašavaju višeglasni interdiskurzivni dispozitivi naglašeno konotativne strukture.
Žedan vitez zmijuga kroz travu
Traži izvor da pokvasi glavu.
Grmi, sjeva, munja nebo prži
Mene cura za gromobran drži.
Svake noći na tavanu
Trljam tučak u avanu.
dvostih kao niskomimetični modus
Diskurs, prema Benvenistu, utiskuje jezičkim jedinicama događajnost odn. vremensko-prostornu punktualnost. Temporalnost tekstualnosti indirektno promovira dispozitiv volje za polnom moći. Manipulativni represivni subjekt dekodiraju nediskurzivnost u ono što Lakan naziva “niskomimetični modus”:
Male gaće, čipkane
Nema u njih šta ne stane.
Volim, curo, tvoje gaće roze,
Nego bure iz Čitluka loze.
Daj mi malo da opipam, bona,
Jesu li ti gaće od najlona.
Energija libidalnog investiranja instaurira rekonstruktivni govor o kolektivnom identitetu izmicanjem zapovijedi hegemonijskih mitologika mitopoetskom odronu mitokosmosa.
Najveće su curine
u selu gaćurine.
Na gaćama pokazuje čipka
Dokle smije cura da se pipka.
Mala moja brže gaće svuci,
Od Minenadržim ga u ruci.
Kolke su ti dlačice.
Viška su ti gaćice.
Od deproprijacije vlastitosti, preko rezidiuma neizdiferencirane aksiologije kompleksa tradicije, do konstrukcija identitarnog kontinuiteta, kontingentnost povijesnog toka kodira sintetizirane flukseve pluriperspektivirane spoznaje.
Pastirica sa blagom se vraća.
Dvije suknje a nijednih gaća.
Hajvan legne da se jelo slegne,
Pastirica da je pastir žegne.
Ako se metafora svede na lanac metonimijskih veza ostvaruje se paradigmatski model neograničene semioze. Radikalna drugost generira receptivnost intersubjektivnih odnosa. Imaginarni rep teksta korenspondira sa erotskim otvorom (po Bartu):
Ima jedna brazda,
Oro bi je vazda.
Oj curice dođi amo
Da se malo sikiljamo.
Kombinacijom dijegetske i lingvističke samosvijesti pluriperspektivirane spoznaje reteritorijaliziraju deteritorijalizane kulture.
Kolegica u menzi mi prišla
Ima ribu, al joj fali viršla.
Malo mi je popustila pažnja
Pa mi Aska skliznula sa ražnja
Gazdarica grijač ima
Podstanaru nikad zima.
florifikacija i divinizacija
Konstatiranje značenjske napetosti izvlačenjem logičkih konzekvencija i antinomija u Empsonovoj maniri afirmira dvosmilenost kao uključivi pojam plurisignifikanta isključujući kategorativnu razliku između transparentne teorije i figurativne poezije:
Begovice, nemoj reći mužu
da s’ njegovu meni dala ružu.
Zamolila udovica popa
Pred jutrenje da joj vrt okopa.
Djevojčica, ko pupoljak svježa
Momka zove da joj gladi ježa.
Ili, varijanta:
Ispod grma začulo se uf!
Momak curu zgrabio za muf.
Misečina, a ja pitam diku
Jel sazrila šljiva u šljiviku.
Postuliranjem homologijskih odnosa između stiha i diskursa iskaz postavlja kontingentne uvjete mogućnosti pojavljivanja restrukturiranja pojmova cvijeće – kita cvijeća – kita.
Ima jedna u devojke vazna
Evo kite da ne bude prazna.
Imaginarne generičke strukture proizvode logocentrizam tako da žanrovski hibridi postaju index raznosmjernih determinacija.
Zovem muža da pravimo dijete
A on mene da mu stružem pete.
denaturalizacija
Simbol, prema Kasiereru, nije akcidentalno zaodijevanje misli, već je njezin nužan i bitan organ.
“Iza svake strategije simboličnog načina, bila ona religijska ili estetička, postoji teologija koja je legitimira, makar i ateistička teologija neograničene semioze ili dekonstrukcijske hermeneutike.” (Eko) Svetu životinju, boginju plodnosti,
Pastirice, ti kravu odveži
Evo mene, sa mnom se nateži.
Kolika je snaga u obada
Da istjera šarulju iz hlada.
Često sebe zatičem
Da te u snu natičem.
Brza i nagla urbanizacija fundamentalno antropologizira drugost iz hermeneutičke perspektive anticipirajući osjećaj alteriteta kao diseminaciju postkolonijalne književnosti.
To je nama naša borba dala
Svakoj curi po jedna spirala
Cura momku šapnula na žalu
Pusti gumu, metla sam spirlu
Djevojka je svaka zaostala
Koja ne zna zašta je spirala.
Interdisciplinarni izazov denaturalizacije povijesti ovjerovljuje sociokomunikacijsko intersubjektivno prevladavanje egocentričkog horizonta. Lirski subjekt koji je je do juče pjevao:
Mlađen šumar tvrdijeh mišića
Traži curu da je očekića.
transmutira u:
Volim babu poljubit u gradu
nego curu na njivi u hladu
Najlon vuna i plastika
Daće loli i svastika.
Misao nastaje u presjecištu signifikantne vertikale i aksiološke horizontale na mjestima retoričke eskalacije diskurzivnih figura tropološke maskarade simulakroidnih zamjena anagramatske i oksimoronske strukture.
Mala moja, lezi pored mene,
Da ti čujem otkucaj slezene.
Kad ću leći, kad ću stići,
Kad ću ženi noge dići.
zaključak
Trensgematski redumentum flogiduralno enkomodira alternički iteratorij logotropiran u autopierezičkoj konzergvenciji. Interzalna magmatička entropora paralobira metalogijski transcept mimenzesa. Arhepip fukolema autotautomatski deridira divilogem postkoitoralne ekografije:
Zbogom knjige, zbogom mili faksu
S teorije prelazim na praksu.1
