Deveti stih oktave - Nenad Veličković

Santa Maria della Salute Laze Kostića tumačili su pjesnici, naučnici, akademici, psihoanalitičari, kritičari, studenti, svako iz svoje perspektive i za svoju publiku, često zaobilazeći pitanje zašto je napisana i o čemu govori. S poštovanjem i znanjem o njoj su pisali Isidora Sekulić, Radomir Konstantinović, Stanislav Vinaver, Zoran Mišić, Miodrag Pavlović, Milan Kašanin, Mladen Leskovac, Miodrag Popović, Dragiša Živković, Svetozar Petrović, Petar Milosavljević, Zoran Gluščević…¹

Njihovim, ali i drugim ne manje nadahnutim dosadašnjim tumačenjima zajedničko je da su poentu nalazila na kraju pjesme (kako i jeste normalno, prirodno, uobičajeno), u onostranom, tipično romantičarskom susretu pjesnika sa mrtvom dragom. Kritičari su u tome vidjeli ili dokaz o Kostićevom stvarnom pokajanju, koji bi bio posljedica pjesnikovog straha od smrti i izraz njegove pronađene vjere (antiteza); ili konačni u nizu Kostićev argument da je ukrštaj princip na kome počiva svijet – konkretno: ukrštaj helenizma i hrišćanstva, pozitivizma i misticizma, života i smrti, jave i sna… (sinteza).

Isidora Sekulić:

“Iz toga je iskušenja nikla poslednja Lazina pesma, dugačka romantična, – ne romantična, dionisiska – pesma velike, vrlo velike lepote i punog Lazina maha.

Ima u njoj od helenskog, i od romantičnog duha. Ima od arhitektonske uspravljenosti i čvrstine stuba. Ima od orguljskog bruja. Ima od sukljanja lave i vatre, i ima zato na jednom mestu i izgoretinu.”²

Radomir Konstantinović:

“To nije jedini mistični brak u istoriji srpskih pesnika, ali je, van svake sumnje, najtragičniji i najznačajniji. Delo tog braka je pesma Santa Maria della Salute, od četrnaest strofa, od kojih su prvih trinaest oktave…”³

Zoran Mišić:

“Nije slučajno Laza Kostić svoju najlepšu pesmu krstio imenom Santa Maria della Salute. Kao i u kosovskom ciklusu, njegovo priklonjenje ‘carstvu nebeskome’ nema ničega od religiozne mistike.: crkva je Gospe od Spasa u njegovoj pesmi samo simbol univerzalnog naznačenja poezije, njene službe idealu vrhovne harmonije.”⁴

Miodrag Pavlović:

“(…) Santa Maria della Salute je pesma i zanosa i gorčine, i velike kosmičke nade i nesavladanih telesnih žudnji. To je pesma pomirenja i susreta u kojoj se mire i istorijske i biološke suprotstavljenosti, i susret baroka i ogolelosti pravoslavlja, i susret starosti i mladosti, i smrtnosti sa nadsmrću, i klik najveće radosti iz neograničene patnje.”⁵

Ljubomir Simović:

“Ta pesma i molitva, i ispovedna molitva, i pokajnica, i oproštajnica; ona je i tragedija i himna, i ditiramb i elegija, i razdor i izmirenje, i grč i napon, i odušak.”

Jedan bitan detalj, međutim, ostao je neobjašnjen, a s njim u prvom planu značenje pjesme se mijenja.

Naime, kada kritika tvrdi da je “oktava od početka do kraja strofički oblik ove pesme” (Pavlović) i da se ona sastoji “od četrnaest strofa, od kojih su prvih trinaest oktave, u daktilo-troheju…” (Konstantinović), ona previđa činjenicu da jedna (šesta) strofa ima – devet stihova. Pošto taj stih previdi, kritika onda ni ne postavlja pitanje zašto je tu i zašto je tako izdvojen. A da se ne radi o autorovom propustu, ili nekoj nezavršenoj varijanti pjesme, upućuje dvoje: prvo, pjesma je u tom obliku objavljena u zbirci iz 1909, koju je autor sam pripremio za štampu; drugo, zapažanje Mladena Leskovca u vezi s tri sačuvana polutabaka rukopisa poeme (koji su u njegove ruke došli tek 1948. godine) da je Kostić “naknadno, a što se ne vidi iz ovog sačuvanog autografa, dodao još jedan stih:

– svu večnost za te, divni trenute! –

pa je, ovim umetkom, strofa narasla za jedan stih: to je, u čitavoj pesmi, jedina strofa od devet stihova.”⁶

Leskovac ne objašnjava zašto je taj stih dodan. Ni Petar Milosavljević, koji je pjesmi posvetio više stranica nego i jedan njegov prethodnik, nije ponudio jasan odgovor:

“Onaj umetnuti osmi stih šeste strofe: – Svu večnost za te, divni trenute! – najbolje, mestom i značenjem, karakteriše visinu autentičnosti kao stanovišta sa koga se osvetljava egzistencija. Birajući ljubav u smrti radije nego li život u beznjenici, on je iznad života i iznad smrti stavio ljubav, jer je u njoj video ispunjenje smisla. Taj smisao, međutim, u Kostićevoj pesmi nije unapred dat: on je tokom pesme otkriven kao imanentan egzistenciji, ispostavio se kao smisao same egzistencije.”⁷ (Nije baš najjasnije kako to Kostić “birajući ljubav u smrti radije nego li život u beznjenici” stavio ljubav “iznad života i iznad smrti”.)

Zaista, zašto Laza Kostić narušava pravilnost zamišljene strukture? Zašto upravo ovaj stih, i upravo u ovoj strofi, vidljivo (crtama) ističe i izdvaja? Na šta nam njime želi skrenuti pažnju?

Da li se Laza Kostić pod starost sasvim promijenio, da li se zaista okrenuo religiji i misticizmu? Ovaj rad dokazuje da nije; drugim riječima, da pjesma Santa Marija della Salute nije napisana iz takvog duhovnog stanja. Njeno je razumijevanje nemoguće bez poznavanja pjesnikovog života; ona je svjedočanstvo o tom životu i njegova poenta istovremeno. Interpretaciju koja polazi sa ovakvog stajališta opravdao bi i sam Kostić:

“No, da se objasnimo. Drugo je naučni rad, a drugo je pjevanje, stvaranje umjetničko, pjesničko. U naučnom radu mozak teži da se oslobodi od uticaja ostalih organa; ne da da mu se miješa u posao ni srce, ni želudac, ni pluća; mozak se, tako reći, izoluje. A nije mu ni teško održati se u tome, jer predmeti, kojima se bavi, nijesu taki da se tiču ma kojeg drugog stroja osim jedino mozga, niti draže srca, niti mame želuca, nit’ izazivlju pluću na življi rad, ma kakvu mu drago utakmicu. Naprotiv, pjesnik crpe svoju građu iz živog života, još k tome lirski pjesnik, kao što bijaše Branko, iz događaja iz svog rođenog života. Pri svakome spomenu, pri svakom spoljnom učinku te mu se čini da je vrijedno opjevati ga, ne može biti mozak sam u poslu, u svakom času takom življe zakuca i srce, uzavri krv, živci zatrepte, grudi se dižu, pluća diše življim dahom no obično.”⁸

Kostićev zaključak, da pjesnik crpe građu iz života, a lirski pjesnik iz vlastitog, sigurno ne vrijedi u svim prilikama i za sve pjesnike, ali je značajan u tumačenju Santa Marija della Salute. Prilike u kojima je živio, postupci i djela proizašli iz tih prilika, jesu njena građa, i zaslužuju posebnu pažnju. Ali ne onu psiholoških tumačenja, kojima nije cilj interpretacija književnog djela, nego rekonstrukcija književnikove ličnosti. Iako su Matić, Gluščević i Nastović značajno pomogli razumijevanje Kostićeve magistralne pjesme, njihova su čitanja isto toliko specijalističke dijagnoze koliko i interpretacije teksta.

Umjesto uvoda: Nezaobilazne bizarnosti

Kostić je crkvu Santa Maria della Salute vidio prvi put u jesen 1895. godine, tokom svog bračnog putovanja. (Bizarnost prva: te jeseni umire u Beču, navodno od trbušnog tifusa, Lenka Dunđerski.) Oženio se Julijanom Palanački, koja ga je za muža izabrala dvadeset pet godina ranije, prilikom prvog njihovog susreta. (Bizarnost druga: te godine rodila se Lenka Dunđerski.) Julijana Palanački udala se protiv dobre volje svoje majke, koja Kostića nije poštovala. Odmah nakon povratka s bračnog putovanja, Kostić, posvađan sa taštom, napušta kuću Palanačkih i odlazi da živi u manastiru Krušedol. (Bizarnost treća: svađa pada u vrijeme sahrane Lenke Dunđerski.) Mladen Leskovac navodi kao razlog razmirice oko isplate Kostićevih dugova, koja je, navodno, bila dio bračnog ugovora.⁹
Takav zaključak nadovezuje se na onovremeno palanačko mišljenje da se Kostić na ženidbu odlučio kao na rješenje svoje teške finansijske situacije. (Bizarnost četvrta: vjenčani kum bio mu je Lazar Dunđerski, Lenkin otac, čija je ćerka u tom trenutku još neudata.) U svom Dnevniku, međutim, Kostić će ostaviti svjedočanstvo i za drugačije viđenje – da se udao kako bi Lenku oslobodio:

“Rekoh mu da osećam neodoljivu potrebu da odem da joj izjavim moju neutaživu ljubav i da moj brak ne znači ništa, naprotiv, da je baš on najveći dokaz čistote moje ljubavi.”¹⁰

Na istom mjestu i o istome odnosu piše i sa očiglednom samoironijom:

“U isto vreme hteo sam da joj kažem koliko je volim, što sam jasno dokazao time što sam se oženio radi toga da je oslobodim, da joj dam priliku da nađe mladog čoveka koji bi je mogao učiniti srećnom za celoga Njenog života, da joj pokažem celu liru moje tragedije, svu moju nečuvenu žrtvu. Kako će ona biti zadovoljna i kako će me nagraditi za moju nezainteresovanost, kakav će to biti primer vrline!”¹¹

U trenutku kad prvi put vidi crkvu, Kostić je, dakle, oženjen, materijalno zbrinut, i već četiri godine beznadežno zaljubljen u Lenku Dunđerski. Beznadežno, jer je ta veza, po njegovom mišljenju (i valjda mišljenju sredine) nemoguća.

Ljubav se, sudeći po Dnevniku, javila 1891, nakon Lazinog povratka iz Crne Gore, na početku najtežeg perioda u njegovom životu. Bez sredstava za život, nakon što je proćerdao nasljedstvo, upućen na milost prijatelja a osuđen na nemilost književnih krugova koji odbijaju štampati njegove tekstove, Kostić je gost u dvorcu svog prijatelja i jednog od najbogatijih Srba tog vremena, Lazara Dunđerskog. Ćerka njegova, Lenka, obrazovana je i školovana u Pešti i Beču. Govori nekoliko jezika. S pozamašnim mirazom dočekuje prosce. Miljenica je roditelja. Kostić je od nje stariji trideset godina, na glasu kao boem i kockar – nikakva partija. Zanemariti te okolnosti i započeti vezu značilo bi iznevjeriti i gostoprimstvo i prijateljstvo, a moguće i samu Lenku, ne samo zbog svog jadnog imovnog stanja nego i zbog razlike u godinama. (Možda i zbog homoseksualnosti, koju je psihoanaliza iščitala iz građe.¹²)

Lenka, čini se, osjeća isto. Svetislav Stefanović¹³ svjedoči:

“Kostić mi je pričao o tom svom poznom platonizmu. Sećam se da mi je govorio o jednoj sceni kada je gospođica L.D. imajući da se reši na brak, na njegovo bolno iznenađenje, izjavila mu da bi se mogla udati samo za čoveka takvog kakav je on. Ta ga je ispovest bila nagnala da se ukloni iz kuće, a njena naprasna smrt učinila kraj celoj istoriji i dala inspiraciju njegovoj poslednjoj pesmi Santa Maria della Salute.”

U Dnevniku (snova) Kostić bilježi:

“Gledala si me onim pogledom koji hrabri, zove, skoro provocira, pogledom kojim si me gledala na ovome svetu svega jednom, u trenutku koji se pamti celu večnost, kad si me gledala misleći da Te ne vidim. O, taj nesamrtni pogled. Taj nepresušni izvor želja, koje je sudba osudila da ostanu nezasićene na ovome svetu.”¹⁴

Mogućnost da je Kostiću ljubav mogla biti uzvraćena čini njegovu odluku o napuštanju kuće Dunđerskih još težom. Ali on se ipak povlači u manastir Krušedol, gdje će, vrlo brzo, napisati jednu od svojih najljepših pjesama – Gospođici L.D. u spomenicu. Inicijali upućuju jasno o kome i o čemu Kostić govori. Ali pjesmu ne objavljuje odmah, nego tek nakon Lenkine smrti, i to u Sarajevu, u Nadi. Zašto?

Jer ne želi da je ohrabruje, jer ne želi da bude prepreka njenom vjenčanju. To, a ne finansijski problemi, također može biti razlog da se 1895. najzad vjenča s Julijanom Palanački. Prisustvo Lenkinog oca, kao kuma, tom vjenčanju, moglo je osim poruke podozrivoj tašti biti također i poruka tvrdoglavoj Lenki – da veza s Kostićem nema budućnosti.

Ovako poredani i protumačeni događaji objašnjavaju unekoliko i jedan detalj iz sjećanja Svetislava Stefanovića¹⁵:

“Mlada i lepa kći Dunđerskoga trebalo je da se uda za nekog bogataša; naprasno se razbolela i umrla. Iz moga đačkog doba u N. Sadu sećam se da se govorilo da se otrovala jer se nije htela udati za namenjenog joj mladoženju.”

U tezu o samoubistvu Lenke Dunđerski vjeruje i Ivan Nastović¹⁶. On sumnja u razlog smrti (tifusna groznica), jer “postoji malo verovatnoće da je Lenka mogla biti zaražena njome, s obzirom na ‘dvorske’ uslove u kojima je živela, a da baš niko iz njene bliže okoline nije bio inficiran”. Istovremeno, zapaža da iza pokojnice nije ostala nikakva medicinska dokumentacija. Također mu je sumnjivo da je u uništavanju (spaljivanju) Kostićeve korespondencije, zajedno sa Radivojem Simonovićem, učestvovao Lenkin brat Gedeon.

Međutim, dalje insistiranje na biografskim podacima i drugim sačuvanim dokumentima, blagonaklono prema bizarnostima koje se gomilaju, preobratilo bi ovu književnu interpretaciju u građu za roman, što se ovdje ne želi.

Dovoljno je podvući osnovno: postupci Laze Kostića su moralni i principijelni. On postupa časno, na način na koji se čast shvata u patrijarhalnom kodeksu: podređujući vlastite potrebe kolektivnim. Tako motivisan on na književnom polju, koje je kod njega neraskidivo isprepleteno s političkim, u ime višeg cilja, istine i ljepote, okreće javnost protiv sebe tekstom o Branku i knjigom o Zmaju.

U prvom (Gete i njegova narodna svijest), koji prethodi susretu s Lenkom, pisanom na Cetinju, i objavljenom u Glasu Crnogorca, Kostić pokazuje kako je i koliko Radičevićeva poezija precijenjena, samo zato što je rodoljubna, a i u tome slaba i lažna. Kritikom Radičevića Kostić izaziva reakciju velikog dijela srpske književne javnosti, čije protivnapade počinje da trpi: godine 1890. Vulović ga je nazvao Herostratom, 1891. Zastava piše nepovoljno o Maksimu Crnojeviću.

Kostić ne odustaje. Kritikujući Zmaja on cjelokupnu patriotsku javnost okreće protiv sebe.¹⁷ Sukob, u kojem će na jednoj strani biti sve brojniji mladi pozitivisti i nacionalisti, a na drugoj sve stariji i prkosniji bard, trajaće do kraja Kostićevog života. U nizu polemičkih članaka, eseja i pjesama, za koje je sve karakteristična lucidnost, logičnost, ironičnost i stručnost, Kostić definiše bitna načela svoje poetike; i nigdje ne pada u religiozni zanos i mističarenje. Ovo je važno imati na umu kad se govori o pjesmi Santa Maria della Salute; Kostić nije tu pjesmu pisao ni u ludilu ni u bunilu.

Biografi Kostićevi – Kašanin, Leskovac, Vinaver – osvjetljavajući njegov život učinili su mnogo za ovu pjesmu. Ali njihovi svjedoci nisu u svemu bili pouzdani. Slika koju danas imamo o tom uzbudljivom intelektualnom životu još uvijek je (i vjerovatno će to i ostati) više literarna konstrukcija nego dokumentarna rekonstrukcija. Odatle dolaze i neke danas opšteprihvaćene istine za koje ipak nema dovoljno dokaza; da je Laza pred kraj života postao religiozan, recimo, vjeruje se jer tako svjedoči čovjek koji je uništio jedan dio pjesnikove zaostavštine, zbog njene sablažnjivosti! Kako je moguće da objave te religioznosti nema u Kostićevim spisima koji su umakli vatri?

Santa Maria della Salute, prema tome, nije nekakav religiozni uzlet, nije zagonetna labudova pjesma pomističarenog starca, nije decenijama zakašnjelo romantičarsko slavljenje mrtve drage. Ona je jedno tragično iskustvo, zanimljiva zbog slojevitosti proživljenog jednako koliko i zbog složenosti kompozicije.

Pretpostavivši društveno prihvatljivi brak nekonvencionalnoj ljubavi koja bi ga učinila srećnim, pjesnik umire nesretan i neispunjen, sam pred sobom kriv zbog pogrešnog izbora u onom jednom trenutku kad mu se sreća nudila; sasvim suprotno od onoga što je odlučio, naprimjer, Svetozar Brkić:

“Njegova pesma nije nikakva romansirana biografija spevana i stihovana, niti je dopuna onoga što se s Kostićem u životu dešavalo, nego je vizija života i smrti i prevazilaženja života kroz ljubav, inače pesma ne bi spadala u onaj red tekstova kojima se po svom viđenju približava i sa kojima, kao osobena, stoji u bratstvu.”¹⁸

Deveti, suvišni, naknadno dodani stih u šestoj oktavi uporište je ove tvrdnje.

To će pokazati interpretacija koja slijedi.

Naslov: spas u ljepoti

Zašto je Kostić izabrao da naslov pjesme bude ime venecijanske crkve? Vinaver o tome misli ovako:

“Kakva je psihička potreba dovela Lazu Kostića do njegove pesme u slavu ‘Santa Maria della Salute’? Ja stvarno mislim: da ga je i sama raskošna zgrada mletačka obuzela kao moćna slika, od koje nije mogao da se otme, a nije hteo ni oteti se. Oko te barokne zgrade splelo se sve što je Lazi bilo značajno u životu:

1. Kult rođene majke, koju nije zapamtio, a koja mu je odvajkada izgledala izgubljena detinjska sreća, propušten raj milošta kojih je bio lišen;

2. Kult lepote kao takve, i to pretežno u dramskom vidu: sa zapletima, raspletima, pozorišnim efektima, perspektivnim uzrujima;

3. Kult Lenke Dunđerske – koja se zračno vezivala i za Bogorodicu, i za Beatriču Danteovu – to večno nadahnuće pravoga pesnika; – i za onu trubadursku ‘Daljnu gospu’, koja je u srži čitave evropske poezije, pa i Getea, pa i nemačke romantike, pa i Viktora Igoa i Hajnea – svih onih koji su na lazu pesnički uticali.

4. Najzad, tu dolazi i Srpstvo: ono obožava (kobnu) lepotu do tragedije. To Srpstvo podnelo je i još jednu vrhovnu žrtvu na oltar lepote: izgubilo je svoje gore da bi se sazidala Salute, to konačno barokno remek-delo. Nekada je Laza zažalio zbog te žrtve. Sada Laza zna: da je to bio greh, jer ni jedna žrtva nije prevelika, kada se prinosi na oltaru lepote. Laza hoće da okaje životom i pesmom taj svoj nekadašnji greh: ‘Oprosti, majko sveta, oprosti'…”¹⁹

Sve ovo čini se može biti, ali nije dovoljno. Nešto konkretniji je Svetozar Brkić:

“Ova crkva (…) u oltarskom udubljenju u zapadnoj apsidi sadrži u zlato i srebro okovanu ikonu Presvete deve sa detetom, mrku, vizantijsku, okrenutu prema istoku odakle je i došla (…) Postojanje vizantijske ikone u glavnom oltaru crkve je materijalni podatak – a ovaj je, setimo se, uobičajeno polazište Kostićevo.”²⁰

Crkva je podignuta u znak zahvalnosti Bogorodici, nakon duždeve molitve i obećanja (1630) da će joj podići hram ukoliko prestane haranje kuge, pod čijim je naletima umrla trećina stanovništva. Građena je pedeset godina, ispunivši cijeli životni vijek njenog arhitekte Baltazara Longene. Sazidana je na platformi od preko 100.000 drvenih stubova, postavljenih u pijesak na ušću Velikog kanala.

Mogla je ta građevina na vodi biti metafora za misao koja se iz mulja diže u nebo, za poeziju koja je red u neredu, za umjetnost koja je spas od besmisla. Mogla je njena pojava i njena istorija potaknuti u pjesniku želju da se još jednom, bez zadrške i kalkulisanja suoči sa svojom biografijom, sa izborima koji su ga doveli pod njenu kupolu ozarenu medenim mjesecom, s faktom da je žrtvujući se postao ubica a ne spasilac.

Ma šta i ma koliko do ovoga bilo tačno, postavljajući ime venecijanske crkve u naslov svog magistralnog djela i povezujući njime kao refrenom pabirke vlastitog života, Kostić je ličnu dramu učinio univerzalnom.

Prva strofa: teatralnost.

Oprosti, majko sveta, oprosti,

što naših gora požalih bor,

na kom se, ustuk svakoj zlosti,

blaženoj tebi podiže dvor;

prezri, nebesnice, vrelo milosti,

što ti zemaljski sagreši stvor:

Kajan ti ljubim prečiste skute,

Santa Maria della Salute.

U prvom stihu pjesnik se obraća Bogorodici. Ona je, poput paganskih božanstava, određena nizom različitih atributa i sposobnosti, od kojih je moć da spasava samo jedna. Da je upravo ta pjesniku važna naslućuje se iz naslova, a potvrdiće se na kraju strofe. Zašto onda od nje traži oproštaj a ne spas; biće zato što osjeća da spas ne zaslužuje prije nego što se ispovijedi i oslobodi grijeha. A da je griješio vidi se već iz narednog stiha, jer je požalio naših gora bor.

Već ovaj stih ne može biti razumljiv ako se u tumačenje ne uključi kontekst. Kostićeva biografija sadrži ključ za razumijevanje; u pjesmi Dužde se ženi, iz 1879. Kostić izražava vjeru da će u budućnosti Sloveni (Crnogorci) preoteti Jadransko more od Mletaka, jer im ono po pravdi pripada; morska vila, nevjesta Duždeva, prikloniće se slovenskom junaku, koji će doći. Da li sada, dvadeset godina nakon takvog izraženog uvjerenja (u pomenutoj pjesmi, ali i drugim iz tog perioda), Kostić priznaje zabludu?

Nesumnjivo da, ali motiv nije toliko u ljepoti crkve ili Bogorodice, nego je posljedica njegovog razočaranja u vlastite romantičarske ideale, koje se uvećavalo od povratka iz Crne Gore. Izgovoreno iz tog razočarenja, iz takvog raspoloženja, zemaljski stvor može se razumjeti i kao ironija na sopstveni račun, na račun svojih sopstvenih nerealnih i pretjeranih nacionalnih poleta i ambicija. Božidar Pejović uvjerljivo argumentuje tezu da je Kostić pjesmu pisao udvarajući se knezu Nikoli, pretendujući na guvernerstvo u Baru. Tim prije bi imao razloga da se kaje stideći se.²¹

U naredna dva stiha Kostić pominje istorijat nastanka crkve. Riječ ustuk je arhaična, iz folklornog registra, i koristi se u bajanju; njom se sprečava zlo. Očito, na samom početku, Kostić ne pokazuje da se odrekao svog grčkog, klasičnog, paganskog pogleda na svijet u korist nekog mističnog ili hrišćanskog.

Jovan Hristić je pokazao²² kako su i zašto Kostićeve kovanice (one koje je ismijao Skerlić), zbijena jezgra smisla, i koliko Skerlić nije bio u pravu kad je u njima vidio ačenje i prenemaganje. Kajan u predzadnjem stihu nedvosmisleno znači: onaj koji se kaje. Nebesnica je ona koja pripada nebu (vila, boginja). Naziva je vrelom (jakim izvorom) milosti, ali onda od nje traži da prezre (u smislu previdi, ne obrati pažnju, zanemari) zemaljskog stvora koji zaslužuje prezir. Međutim, cijela ova prva scena, koja počinje silovito i povišeno, više je teatralna poza nego skrušeno obraćanje. Između nevinog požalih, i oštrog prezri nema jasne veze.

Nije Madona glavna u toj sceni, nego onaj Laza Kostić koji kao predavač šarmira slušateljice u čitaonicama, onaj dendi usredsređen na tijelo i toaletu, raščupani ekscentrik koji troši nasljedstvo na knjige i putovanja, onaj razmaženi genije gladan pažnje i divljenja. Prva strofa ne nudi uvjerljive razloge za pjesnikovo traženje oproštaja.

Druga strofa: pitanje bez odgovora

Zar nije lepše nosit’ lepotu,

svodova tvojih postati stub,

nego grejući svetsku grehotu

u pep'o spalit’ srce i lub;

tonut’ o brodu, trunut’ u plotu,

đavolu jelu a vragu dub?

Zar nije lepše vekovat’ u te,

Santa Maria della Salute?

Kostić postavlja retoričko pitanje, na koje izričito ne odgovara, ali se odgovor iz prethodno iskazanog razočaranja razumije. Veneciju (Evropu, civilizaciju), kao estetski ideal, on suprotstavlja primitivizmu sopstvene sredine. Sloveni koriste stabla za ogrev, Venecijanci za građevine velike ljepote. Kostić je razočaran svijetom koji je podijeljen materijalnim interesima, gdje je pojedinac osuđen na nestajanje u osvajanjima i trgovini (tonut o brodu) ili u podjelama i brizi za vlasništvo (plotu) svejedno u kojoj vjeri (đavo ili vrag). Iz ovoga je jasno da Kostićeve simpatije nisu simpatije za Veneciju, niti za Madonu, nego za samo umjetničko djelo, koje je svojim stilom, položajem i sadržajem izuzetno i posebno. (Teza o vizantijskoj ikoni u samoj crkvi, koja je mogla inspirisati Kostića da zamisli svoju posljednju pjesmu više je literarna građa nego pouzdana činjenica. Ikona ta se, u pjesmi, nigdje ne spominje, i nigdje se čak na nju niti ne aludira.)

Srce i lub (lub: u Vukovom rječniku lika, kora. Ovdje se može shvatiti i kao igra riječi, karakteristična za Kostića, lub: lubanja.) Tako slika funkcioniše na oba plana: spaljuje se i srž i kora drveta, ali istovremeno i srce i razum zajedno propadaju u grijehu. Spas nudi estetika prije nego vjera, jer se kaže: vekovat’ u te a ne verovat’ u te.

Treća strofa: “ispovijed”

Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,

mnoge sam grehe pokaj'o ja;

sve što je srce snivalo mlado,

sve je to jave slomio ma’,

za čim sam čezn'o, čemu se nad'o,

sve je to davno pep'o i pra’,

na ugod živu pakosti žute,

Santa Maria della Salute.

Treća strofa počinje ponovljenim traženjem oproštaja, a onda prelazi u perfekt: oproštaj se mora zaslužiti ispovijedanjem, priznanjem grijeha i krivice.

Kostić, međutim, ne priznaje neku stvarnu krivicu. (Strada se bez svoje krivnje.) Za šta traži oproštaj? Za snove, za čežnje, za nade koje je imao, a koje je slomila java, život. Štaviše, u pretposljednjem stihu indirektno se ukazuje i na mogućeg krivca – to je sredina: pakosna, zavidna, i ljubomorna (žuta boja)²³.

Ovdje se Kostić poziva na ono što je proživio. Razočaran je nesposobnošću srpskog društva da svoj nacionalizam ukrsti sa evropskom kulturom. Naprotiv, to društvo, korumpirano, neobrazovano, malograđansko i šićardžijsko, deklamuje patriotske fraze da bi tako izbjeglo suočavanje sa vlastitom zaostalošću. Njegovi tekstovi o Branku Radičeviću (Gete i njegova narodna svijest) i Zmaju (Knjiga o Zmaju) izraz su njegovog nezadovoljstva i razočarenja. Također i pjesme Branko i vila mu, Prerano (… Uskrsnu Srpstvo u punoj snazi / uskrnu srpstvo u ‘šupljoj frazi’!), O proslavi Brankova “Đačkog rastanka” (Blago tebi, vesela / Srbadijo mlada, / kad ti nije presela / svakoja parada // Prošao ti vazdanak / u samim slavama – ‘Đački’ ti je ‘rastanak’ / ‘pesma nad pesmama’!…).

Miodrag Popović se ovako uživljava u Kostićevu poziciju:

“Kao mislilac i intelektualac evropskih horizonata, u sredini koja jedva da je imala intelektualni život, Kostić se nužno morao osećati stešnjen, okovan. Razumljivo je što se ovoj izuzetnoj mislilačkoj prirodi, svoj ustremljenoj duhu, činilo da su ljudi u njegovoj palanci (Novom Sadu, Beogradu, Somboru, Cetinju) zalci, neznalice, nenavidnici, podmuklice, pritvorice, odljudi, šmokljani, lole, vucibatine, udvorice, lizovi. Interesovali su ga vrhovi svetske literature: Homer, evangelist Jovan, Dante, Šekspir, Gete, prirodne nauke, mitologija, filozofija, estetika…”²⁴

Grijesi u drugom stihu ne odnose se samo na pogrešne i upitne izbore u životu i radu (boemstvo, rasipništvo, zanemarivanje talenta, svaštarstvo) nego još i više, i prije, na glavni motiv koji je većinom tih izbora rukovodio – na angažman u nacionalnim pitanjima.

Ako je u prve dvije strofe refren pjesme Santa Maria della Salute bio stvarno obraćanje crkvi/Bogorodici (apozicija), u ovoj, trećoj, on gubi tu intonaciju, i ponavlja se više mehanički, kao prozivanje kojim se želi zadržati pažnja. Tom utisku opadanja ionako slabog religioznog ispovjednog zanosa doprinosi i vokativ majko, koji se sada ponavlja bez atributa (sveta, vrelo milosti, nebesnica…).

Četvrta strofa: oprost

Trovalo me je podmuklo, gnjilo,

al’ ipak neću nikoga klet’;

štagod je muke na meni bilo,

da nikog za to ne krivi svet:

Jer, što je duši lomilo krilo,

te joj u jeku dušilo let,

sve je to s ove glave, sa lude,

Santa Maria della Salute!

Cijela strofa iskazuje misao da je izvor otrova i muke u duševnoj neispunjenosti, u sputanosti. Suprotno onome što bi se očekivalo od ispovijedi (da je on nekoga trovao) ovdje pjesnik sebe vidi kao žrtvu (Trovalo me je, podmuklo, gnjilo). Trovalo me je, umjesto trovali su me, što bi se jasnije vezalo uz neću nikoga klet, bolje je; jer neodređenost srednjeg roda sadrži u sebi i neku vrstu prezira, iskazanog iz superiornosti.

Pjesnik razrješava sredinu (političke neprijatelje, oponente, neistomišljenike, nepouzdane prijatelje, vlast koja mu nije davala posla, kritičare koji nisu razumjeli njegov rad…) odgovornosti za svoju propast, ili za svoj tragičan položaj, ili za osjećanje poraza (da nikog ne krivi svet).

(Taj period, od ponovljenog, i ponovo neuspješnog pokušaja ženidbe s Julijanom Palanački, 1884, preko gubitka iluzija o mogućnosti srpskog ujedinjenja i oslobođenja, do otvorenog izazova akademskom krugu i kritici, obilježen ekonomskom zavisnošću od kneza Nikole, najteži je period u Kostićevom životu. Po treći put započinjući pregovore o ženidbi (Julijanina majka je još uvijek prepreka!) prinuđen je prihvatiti gostoprimstvo svog prijatelja Lazara Dunđerskog, gdje će sresti Lenku.

Kostića tada napadaju i Vulović (Herostrat! i Filologišuća kritika i kritikujuća filologija) (1890); i Zastava, pišući nepovoljno o Maksimu Crnojeviću (1891). Odbijaju mu prevod Dernburgovih Pandekata (1892). Izlazi oštra Nedićeva kritika (1893). Razilazi se sa Zmajem (1894). Listovi ne žele da objave njegove pjesme – primere onako očajnog pesimizma (Branik). Matica odbija Gordanu.

Dva naredna stiha: jer što je duši lomilo krilo / te joj u jeku dušilo let proizvod su Kostićevske zaigranosti riječima – dušiti dušu; isti oblik a suprotna značenja; duša kao lakoća, otvorenost, oslobođenost, duhovni život i dušenje kao pritisak, gušenje, fizička smrt.

U pretposljednjem stihu okrivljuje se glava (razum, oprez, racio) da je sputavala duh; nakon druge strofe, gdje su i srce i glava (lub) bili na istoj strani s ljepotom, a protiv grehote (štete, promašenosti, pogrešnosti u kojoj svijet živi) razum i osjećaji ovdje su suprotstavljeni. Teatralnost kojom se razmahivalo na početku povlači se pred intimnom dramom koju treba ispričati. Pjesnik koji svim bićem živi za uzvišenu, apsolutnu, apstraktnu ljepotu jezika i poezije, odjednom spoznaje još jedan njen oblik; ljubav.

Peta strofa: ljubav

Tad moja vila preda me granu,

lepše je ovaj ne vide vid;

iz crnog mraka divna mi svanu,

k'o pesma slavlja u zorin svit,

svaku mi mahom zaleči ranu,

al’ težoj rani nastade brid:

Šta ću od milja, od muke ljute,

Santa Maria della Salute?

S perfekta se prelazi na aorist. Počinje treći dio pjesme, koja sada već dobija jasno ispovjedni karakter. Nakon jednog perioda života, završenog debaklom, pjesnik pronalazi ljubav.

Nazivajući je vilom vezuje za djevojku koja ulazi u pjesmu, preko čitavog niza asocijacija iz narodne književnosti, atribute ljepote, besmrtnosti i vannaravnih moći, koje su, sasvim u skladu s Kostićevom teorijom privlačenja suprotnosti, ambivalentne; vile su u slovenskom folkloru vidarice i zaštitnice, ljepotice i dobročiniteljke, ali istovremeno i demoni, koji ubijaju, kažnjavaju, podmeću, razboljevaju… Lenka je vila, dakle, ne samo zbog svoje mladosti, ljepote, i dobrote, nego i zbog nevolje u koju uvlači pjesnika. Jer, u vilinskoj nadnaravnosti klica je pjesnikove tragedije – nemoguća je stvarna veza između smrtnika i polubožanstva.²⁵

Poredi je sa suncem (glagol granuti), koje je izvor svjetlosti, toplote i života. Sintagma ne vide vid naoko nezgrapna, i takva samo zbog rime, uistinu je efektno rješenje, jer vid za Kostića nije samo čulo, ne znači samo sposobnost spoznaje gledanjem, nego spoznaju uopšte. Ona je kontrast crnom mraku. (Sintagma koja nije pleonazam, jer se crno ne odnosi samo na boju, nego i na atmosferu žalosti, smrti, bezizlaza.)

Ona je i početak novog dana, novo poglavlje u životu, jer je zora (glagol svanu).

U tom smislu je naredni stih nespretan. U zorin svit je ponavljanje rečenog; a dopuna već gotove slike nepotrebnim (i nepreciznim) poređenjem sa pjesmom slavuja može se pravdati jedino uspješnim oblikom slavlja, u značenju ptice/slavljenje. Ovakva proširenja vjerovatno su opredijelila kritičare (Sekulić, Vinaver, Hristić, Konstantinović, Milosavljević) da pjesmu povežu s barokom.

Pejović tvrdi suprotno: “O baroknosti Kostićevog osjećaja i izraza tu se gotovo ne da ni govoriti već i zbog toga što pjesnik nije tražio bizarni izraz van diktata sadržine; nije ga htio kao puki ukras nego u svemu kao sam sadržaj.”²⁶
Istina je da u Kostićevoj pjesmi ima prenaglašenih emocija i teatralnosti, ali one nisu posljedica misticizma (koji je suština baroka) nego dramaturško sredstvo kojim se pojačava sukob. Na isti način na koji se u jeziku sukob naglašava kontrastima i oksimoronima. Tako je vila sposobna mahom (opet teatralnost – mah je scenski pokret) zaliječiti rane (ne bolest! Pjesnik je do susreta s vilom vidaricom bio ratnik; u ratu s književnom palankom, o kojem smo već ranije nešto rekli), ali je sama i oružje (nož, mač, oštrica/brid) u rukama nepoznatog, novog, možda još strašnijeg neprijatelja.

Milje (milina, fizička ugodnost najvišeg stepena) je muka. (Ljuta muka, ona koja boli jako, koja je teška, koja je neprebolna, smrtonosna.) Zašto? Kako je moguća ovakva oksimoronska konstrukcija? Pet strofa pjesme nisu do sada ponudile siguran odgovor, i čitalac s radoznalošću nastavlja.

Šesta strofa: pogled

Ona me glednu. U dušu svesnu

nikad još takav ne sinu gled;

tim bi, što iz tog pogleda kresnu,

svih vasiona stopila led;

sve mi to nudi za čim god čeznu’,

jade pa slade, čemer pa med,

svu svoju dušu, sve svoje žude,

– svu večnost za te, divni trenute! –

Santa Maria della Salute.

Šesta strofa je cjelina sa prethodnom i sljedećom. Pjesnik se usredsređuje na trenutak u kojem vila, pogledom, uzvraća ljubav. Ona mu nudi dušu i usmjerava k njemu svoju žudnju. On, u stihu koji je izdvojen, jer je prekobrojan (deveti u oktavi), taj trenutak pretpostavlja vječnosti. Devetim stihom narušava se formalna kompozicija – ustanovljeni niz oktava (stanci).

U svom Dnevniku Kostić ne ostavlja mjesta sumnji da se taj trenutak zaista desio. Ovo tumačenje pjesme poziva se, glasnije nego sva prethodna, upravo na ovaj autobiografski detalj. Miodrag Pavlović zna za Kostićev dnevnik, ali ga ne koristi u svojoj interpretaciji.

“Velik je naš otpor prema korišćenju tih tekstova,²⁷ pre svega iz razloga ukusa: izgleda nam kao očigledna indiskrecija kad se zaviruje u nečije beleške, pa bilo to i posle pedeset, posle sto godina od njegove smrti. Drugo: pesnik ne može biti vrhovni sudija svojoj pesmi – što ne znači da su podaci koje nam on daje o načinu postanka te pesme, o njenom sadržaju – nevažni. (…) Njegova prava reč je pesma sama.”

Pjesma, međutim, govori o pjesnikovom životu, na način da se cijeli taj život sagledava iz jednog trenutka. Taj trenutak izabran je kao ključni, jer u njemu sukob unutrašnjih pjesnikovih protivrječnosti dolazi do vrhunca i razrješenja, a izbor je (najbolji mogući) posljedica i Kostićevog dobrog poznavanja grčkih tragedija. (Pejović dobro primjećuje da je Kostić dramatičar u lirici, i liričar u dramama.)²⁸

Pavlović, naravno, ima pravo da skrene pogled s Kostićeve biografije, pa i sa njegovog dnevnika, i da se usredsredi na pjesmu, ali onda bi trebalo da odgovori na pitanje zašto Kostić ovdje, i samo ovdje, odustaje od forme oktave, i ubacuje u strofu deveti stih. A to ne čini.

Taj deveti stih, izdvojen i naglašen crticama (– svu večnost za te, divni trenute! –) odnosi se na trenutak opisan u Dnevniku:

“Gledala me je onim pogledom koji me je sećao onoga koji mi je, nekad, odao njenu ljubav i učinio me najsrećnijim među smrtnicima, da me posle iznuri najsvirepijom ljubavnom dilemom. Ali to sad nije bio pogled krišom, već iskosa…”²⁹ I još jednom: “Gledala si me onim pogledom koji hrabri, zove, skoro provocira, pogledom kojim si me gledala na ovome svetu svega jednom, u trenutku koji se pamti celu večnost, kad si me gledala misleći da Te ne vidim. O, taj nesamrtni pogled. Taj nepresušni izvor želja, koje je sudba osudila da ostanu nezasićene na ovome svetu.”³⁰

Pogled opisan u pjesmi je kao sunce (glagol sinu). On obasjava svijest (dušu svesnu) pjesnikovu, ali i svijest bilo kojeg čovjeka. Duša i svijest su spojeni u jedno, jer je ljubav kadra da to učini. Zanesen i ponesen ljubavlju, pjesnik pretjeruje, ali to njegovom stanju priliči. U gradaciji pogled dobija energiju kosmičkih razmjera, kadru otopiti led svih vasiona. Glagol kresnuti (iskra, munja) upućuje na prapočetak. Kostić zna da je ljubav ta sila, i da je to što se dešava njemu, u tom trenu, sila koja stvara i održava život. On priznaje da je, uprkos svemu ostvarenom, sve vrijeme čeznuo za takvim odnosom. U ženinom pogledu je obećana nagrada za sve patnje, slad i med nakon jada i čemera. Ona mu se nudi potpuno (duhom i tijelom, svu dušu i sve žude). Kostić ne veli njenu dušu, nego svoju, jer opisuje trenutak najveće bliskosti, u kom distance i granica između dva bića ne može biti.

Taj trenutak je toliko važan i poseban da pjesnik kliče:

– svu večnost za te, divni trenute! –

Odakle, iz kojeg vremena, iz koje svijesti se javlja taj uzvik? Sada je jasnije zašto Kostić bira aorist: još uvijek je to prošlo vrijeme koje sadrži u sebi glas lirskog subjekta/pripovjedača (koji govori post festum) ali je odstojanje bitno smanjeno. (Dinamičnost se, osim oksimoronima i kontrastima, postiže i upotrebom glagolskih vremena.) Aoristom se, također, naglašava svršenost, konačnost ispričanog. Naknadno umetnut deveti stih, bez glagola, kao da je vanvremen, a ustvari u prezentu (dajem svu vječnost za trenutak) buni se protiv te konačnosti. Kakvu vječnost? To tek treba otkriti…

Sedma strofa: dilema

Zar meni jadnom sva ta divota?

Zar meni blago toliko sve?

Zar meni starom, na dnu života,

ta zlatna voćka što sad tek zre?

Oh, slatka voćko, tantalskog roda,

što nisi meni sazrela pre?

Oprosti moje grešne zalute,

Santa Maria della Salute.

Pjesnik sumnja u mogućnost ostvarenja sreće (ljubavi) jer je star, na dnu života. Odnos sa vilom koja nudi divotu i blago (ljepotu, bogatstvo, sjaj, raskoš) nije moguć; ona je izvan dohvata (tantalskog roda). Pitanje zašto mu nije sazrela ranije besmisleno je, jer bi voćka tantalskog roda bila nedohvatljiva kad god da sazre, osim ako pored istaknute razlike u godinama ne postoji još neka prepreka realizaciji ljubavi. A postoji; Kostić u domu svog prijatelja, kao gost, u izuzetno teškoj situaciji, bez imanja i izvora prihoda, razočaran u ideale iz mladosti i u sukobu sa kulturnom elitom. Ući u vezu sa Lenkom značilo bi iznevjeriti prijateljstvo, narušiti dobre patrijarhalne običaje, izdati većinu vrijednosti koje su predstavljale smisao dotadašnjeg Kostićevog političkog i kulturnog angažmana (podrška Vukovoj reformi, fascinacija narodnom poezijom). To bi bio grijeh, i skretanje s puta, i zato se strofa završava ponovljenim traženjem oproštaja za takve grešne zalute.

Da li je ovo traženje manje formalno od prethodnih? Nije. Zašto bi ga izrekao? Zato što se zaljubio? Zato što je poželio biti srećan? Ne. Kostić je autoironičan. Osuđuje sebe zbog pogrešne odluke, na isti način na koji je to u pjesmi Gospođici L.D. u spomenicu.

Pjesmu je Kostić napisao 1892, nakon što se iz kuće Dunđerskih sklonio u Krušedol, a objavio 1895, nakon Lenkine smrti, u sarajevskoj Nadi. Čine je četiri strofe u kojima se varira refren: kuku tebi; blago tebi; kuku meni, blago meni. Ovaj posljednji dolazi nakon stihova: ja, osaman u seleni, / od jeseni do jeseni / pevam srcu: mirno veni!

Pjesma je dokaz da je Kostić i prije početka pisanja svog dnevnika jasno opisao i obznanio prirodu svog odnosa s Lenkom. Dnevnik je u tom smislu samo građa za pjesmu; pogrešno je atmosferu Dnevnika učitavati u Santa Maria della Salute. Zanos u kom je pisan dnevnik različit je od nadahnuća u kome je nastajala pjesma. Kad Kostić u Dnevniku (str. 262) piše:

“Ona, lepa i ozarena, nabubrelih grudi kao u dvadeset godina, razgovara sa mnom. Ja je uzeh oko pasa i zagrlih je sa zanosom nekoliko puta. Između dva poljupca upitah je: ‘Razumeš li sada zašto sam se oženio’? Htedoh dodati: ‘Od prevelike ljubavi, da me se oslobodiš, da bi mogla izabrati mladog čoveka, sposobnijeg da ti pruži zemaljske radosti”, on ne kaže ništa što već nije rekao u pjesmi Gospođici L.D u spomenicu.

Već i sama činjenica da Kostić zapisuje i komentariše snove, da ih pokušava razumjeti i da ih koristi da bi ponovo proživio i opisao neke scene, dovoljna je da se ne prevarimo i ne zaključimo da je mistik i somnabul. U Knjizi o Zmaju on sam nas obavještava o svojoj metodi:

“U takovu sutonu može da se mala, sitna misao učini velika, ‘sjajna kao munja’, može da mala željica naraste, da bleda uspomena sine neobičnom svetlinom. Ali je ta svetlina tako silna da sasvim zaseni umne oči pesnikove, te u taj mah ne može da je raspozna, i u zanosu žao mu je za njom, i u toj žalosti čuje onu proročku poruku nestale misli, želje li, spomena li. Kad ga prođe zanos, pesnik napiše zapisnik o onom što se dogodilo. To je pesma. Što verniji, što prostiji zapisnik, što priličniji i sličniji, tim lepša pesma.”³¹ I dalje: “U književničkoj obradi ne sme biti razlike. Samo ne'atan i aljkav radnik može takav izgovor dopustiti. Bilo šala bilo zbilja, što god napišeš moraš izneti čitaocu jednako čisto i doterano. Tako je bar u svih naprednijih naroda. Samo se u nas prašta…”

Razum je način da se dođe do pjesme. Ali razum je i način da se ode od ljubavi.

Osma strofa: odluka

Dve se u meni pobiše sile,

mozak i srce, pamet i slast.

Dugo su bojak strahovit bile,

ko besni oluj i stari hrast:

Napokon sile sustaše mile,

vijugav mozak održa vlast,

razlog i zapon pameti hude,

Santa Maria della Salute.

Odluka koja se mora donijeti mora biti isključiva; između razloga srca i razloga razuma nema kompromisa. Bore se mozak protiv srca, pamet protiv slasti. Ljubav je oluja kojoj se stari hrast odupire. Hrast je, nimalo slučajno, sveto stablo bogova (Zevsa, Jupitera, Peruna); sinonim je za snagu i simbol je mudrosti. Sve to Kostić, u domu Dunđerskih, jeste; kao takav je u njega primljen, takvog ga, na kraju krajeva, vidi i Lenka. Razlog razuma je da se takva slika ne naruši, da se u njoj ostane, da se ona ne okalja, da se moral i običaj ne povrijede.

Mile sile? Da li se misli na sile iz prvog stiha, koje su suprotstavljene? Kako u tom slučaju obje mogu biti mile? Tako što su oličenje Kostićevog principa ukrštaja suprotnosti: iako suprotstavljene, mile su, jer omogućavaju borbu, i život? Logičnija je, međutim, i bliža istini, druga mogućnost: da se ova sintagma odnosi na drugi stih, na srce i slast, kao na sile koje posustaju.

Vijugav mozak; misli se na brazde u moždanoj kori, ali i na kontrast vijugavo – pravo. U značenju postupanja, odlučivanja, zauzimanja stavova, vijugavo je kalkulantsko, oportuno, konformistično. Pjesnik je skoro sarkastičan prema sebi, zbog izbora koji je učinio, ali čijih posljedica nije mogao biti svjestan kad ga je činio. Sačuvao je moral poželjan u palanačkoj sredini, ali je time najzad priznao da ni sam nije iznad nje. Kalkulantski je sačuvao malo, kad mu se nudilo mnogo više.

Sedmi stih odnosi se na posljednju riječ iz prethodnog stiha – vlast; vlast je razlog i zapon pameti hude. (Zapon – 1.a. spoj, spona, sprega; 2.a. smetnja, prepreka, 2.b. zastoj, prekid, 3. napor, trud, naprezanje, 4.a. zast. oholost, gordost, sujeta. Sva ova značenja se ne isključuju, nego se dopunjuju.) Hudo – nesrećno, i zlo. I ova oba značenja se ne isključuju, nego se dopunjuju. Pa cijeli stih treba shvatiti ovako: da je pamet nesrećna, i rđava, jer je ohola i sujetna, zbog čega se ne odriče vlasti. Osma strofa zaključuje da oholost (razuma) onemogućava ostvarenje veze i ljubavi, koja je (Kostić je nakon života proživljenog u jeziku sada u to sasvim siguran), jedini put ka ispunjenju smisla.

Deveta strofa: smrt voljene

Pamet me stegnu, ja srce stisnu’,

utekoh mudro od sreće, lud,

utekoh od nje – a ona svisnu.

Pomrča sunce, večita stud,

gasnuše zvezde, raj u plač briznu,

smak sveta nasta i strašni sud. –

O, svetski slome, o strašni sude,

Santa Maria della Salute!

U prvom stihu pjesnik (ja) nalazi se između pameti i srca. On je izvršilac volje razuma, ali protiv vlastitog bića, i zato je u drugom stihu prema sebi ironičan; mudrost je zapravo glupost, jer je zbog nje pobjegao od sreće. Glagol svisnuti (rječnik: umreti od žalosti, bola, od jakog duševnog uzbuđenja) upućuje na povezanost pjesnikovog napuštanja voljene s njenom smrti.

Ivan Nastović u ovom glagolu nalazi jedan od argumenata da se Lenka ubila, a ne da je umrla od tifusne groznice, kako je javnosti saopšteno. Drugi argumenti koje navodi su: nesvjesno osjećanje krivice kod Laze Kostića, nazivanje Lenke vilom, (jer vile, poput rusalki, predstavljaju i duše djevojaka umrlih nasilnom smrću), nepostojanje bilo kakve medicinske dokumentacije o Lenkinoj bolesti, koincidenciju u Kostićevom vjenčanju i Lenkinoj smrti, u svega dva mjeseca razlike. Njegovim argumentima treba dodati još jedan, najuvjerljiviji: na smrtovnici Lenkinoj štampanoj u Beču nema krsta.³²

Iz ovog stiha može se iščitati i da je ljubav bila obostrana. (Time je, dakle, pobjeda razuma još teže izvojevana!) Pošto svih vasiona led nije otopljen večita stud spušta se na zemlju zajedno s potpunom tamom koja guta i sunce i zvijezde. (Zgasnuše zvezde umjesto gasnuše bilo bi bolje.)

Smrt voljene je smrt svijeta, smak svijeta. Perspektiva iz koje se ovoj smrti daju svemirske dimenzije nije hrišćanska; zašto bi raj plakao zbog njene smrti? Zar odlazak u raj nije razlog za radost? Kostić ovdje očigledno ne govori o nebu, nego o zemlji (realnosti, stvarnosti, o životu materijalnom) koju je ona učinila rajem.

Posljednja dva stiha su vapaj, naricanje, izraz izbezumljenosti od bola. Refren se završava uskličnikom, izgovoren je povišeno, u afektu, u čuđenju, u neprihvatanju. Bogorodica od Spasa proziva se s nevjericom, gotovo prijekorno. Zašto nije spasila Lenku?

Sintagma strašni sud ponavlja se u dva stiha zaredom. Sud koji sudi dušama, pa i Kostićevoj, povezan ovako sa Lenkinom smrću, otkriva da pjesnik osjeća krivnju; Lenkina smrt je u vezi s njegovim odustajanjem, duša je kriva jer se predala i povinovala razumu.

Deseta strofa: privid

U srcu slomljen, zbunjen u glavi,

spomen je njezin sveti mi hram.

Tad mi se ona odonud javi,

k'o da se bog mi pojavi sam:

U duši bola led mi se kravi,

kroz nju sad vidim, od nje sve znam,

zašto se mudrački mozgovi mute,

Santa Maria della Salute.

Desetom strofom počinje peti dio u hronologiji koju prati pjesma. Taj dio odnosi se na motiv mrtve drage. Samo on, a ne cijela pjesma, u vezi je s naknadno otkrivenim Dnevnikom, u kojem Kostić bilježi svoje snove o Lenki.

Pjesnik shvata da je pobjeda razuma bila privid – nakon što se srce slomilo ostaje zbunjen i u glavi. Razum ne može da podnese posljedice svoje pobjede. Iz te zbunjenosti pjesnik bježi u pobožnost, koja je prije paganska nego hrišćanska; umrlu dragu proizvodi u božanstvo. (Kad se ona javi, kao da se javi bog…)

Sjećanje na nju je hram, a boravak u tom hramu umiruje bol (topi led bola; bol i hladnoća su nerazdvojivi). Pjesnika prosvjetljava spoznaja ljubavi, a ne boga, jer kroz nju vidi i razumije, da je ljubav jača od razuma, da se od nje i mudrački mozgovi mute. (Mudraci su za Kostića naučnici, ljudi koji nastoje razumjeti i objasniti svijet. Tu svakako misli i na sebe, jer je člankom Osnova lepote u svetu i sam preduzeo takav poduhvat. Da nije tako, odluka bi u onom sudbonosnom trenutku bila drugačija.)

Laza Kostić je mogao motiv umrle drage preuzeti iz evropskog romantizma, ali u vrijeme kad piše ovu pjesmu on otkriva i drugi mogući izvor; govoreći o romanu Efesijaka, Ksenofonta Efeskog, opisuje starog ribara kako pokazuje junaku svoju umrlu ljubav, koju je, jer je tome bio vešt, po misirskom načinu balsamirao: “S njome se dakle ja, sine moj’, produži starac, s njome se ja zabavljam, kod nje uzimam obroke, kraj nje počivam noću, i kad se vratim kući umoren od poslova dana, teši me i krepi pogled na nju, jer mojima se očima ona ne javlja tako kako se čini tvojima, nego, sinko moj, onaka mi izlazi pred oči kakva je bila u Sparti, kakva je bila u zbegu: preda mnom se ponavljaju one božanske noći koje sam s njom uživao.”³³ Kostić, dakle, ni u posljednje tri godine života ne pokazuje da je hrišćanska skrušenost ovladala njegovim perom. Naprotiv, vrlo jasno i dalje zastupa materijalistički pogled na smrt. “Da je našoj zemlji bilo slobodno lutati po vasioni kao muha bez glave, nikad na njoj ne bi ni travka ponikla, svaki udić i mišić našeg tela sluša što mu zapoveda glava, sve su čestice u punoj stezi. Čim umremo, sve se te čestice sasvim oslobode, pa svaka sebi, kud koji.”³⁴

Ne liči baš na misticizam ovakav stav, i nije jasno kako Pavlović zaključuje da “Oslobođen na pragu smrti svih veza sa zemaljskim svetom, Kostić postaje apsolutni mistik. U završnoj ekstazi pesme Santa Maria della Salute on se, poetski ubedljivo, preko kosmičkog sjedinjenja sa svetom i idealnom ženom, vraća početku, raju.”³⁵

Isidora Sekulić poneseno ali neutemeljeno zaključuje: “Laza Kostić je Bogorodici postavio jednu od najlepših i nesagorljivih sveća: najsilnija ljubavna pesma srpske književnosti nosi naslov Santa Maria della Salute i grca, buja, ludi i zanesvešćuje se kroz četrnaest strofa sa tim refrenom.”³⁶

Svetozar Brkić nateže značenje u pravoslavnu i srednjovjekovnu hrišćansku simboliku. Koljević pretjeruje nalazeći da pjesma “otelovljuje ideal prevazilaženja sebe u davanju i jednačenju sa svekolikim duhovnim silama putem ekstaze.”³⁷

Kostićev zanos daleko je od duhovne ekstaze. Zašto bi, dakle, metod ovih i ovakvih kritika imao slobodu (koju Kostić osporava Zmaju) da zanemari logiku za račun emocija, da elokvencijom zamjenjuje erudiciju? Kad Kostić kaže da “ne treba zaboraviti da je mozak najsavršeniji sklop čovekova tela, te da nijednoj duši, pa ni pesnikovoj, dok je na ovom svetu i u ovom telu, nije ugodno hvatati se ukoštac sa logikom, tim pravilnikom najobičnijeg, najredovnijeg, najpouzdanijeg rada zdravog mozga”³⁸ on povlači crtu ispod koje kritičar ne može ići; svakako ne može svoju euforiju pripisivati pjesmi u kojoj je nema.

Jedanaesta strofa: snovi

Dođe mi u snu. Ne kad je zove

silnih mi želja navreli roj,

ona mi dođe kad njojzi gove,

tajne su sile sluškinje njoj.

Navek su sa njom pojave nove,

zemnih milina nebeski kroj.

Tako mi do nje prostire pute,

Santa Maria della Salute.

Dođe mi u san preciznije je; ali u snu je ipak bolje, jer u prvom je naglašenije značenje stanja, spavanja; drugo je dinamičnije, jer vidi san i kao prostor, kao poseban svijet. Umrla dolazi po svojoj volji, bez obzira na pjesnikove želje koje naviru (nezadrživo se i snažno ispoljavaju). Roj želja, međutim, ukazuje na to da želja ima jako mnogo, i da su jako male (jer roj čine insekti). Baš zato što su male (ljudske, prizemne) nisu ni sposobne da je dozovu. Zaista, zašto bi bile veće sada kada je mrtva, nego onda kada je bila živa i dohvatljiva? Ona dolazi kad njojzi gove (odgovara, godi).

Tajne (razumu nepoznate) sile joj služe; ona im je gospodarica, ima moć da zapovijeda, ona je vlast u svijetu iz kojeg dolazi. Tom vlašću ona čini da su svaki put kada dođe pojave (scene) nove, drugačije. Njeni dolasci su dramska pojavljivanja! (Tako se Kostić u komentarima svojih snova, u Dnevniku, sjeća prošlosti – u scenama!) Ona su prekrojene uspomene pjesnikove na stvarnu, živu djevojku, na ljubav među njima (zemne miline). O tome kako su prekrojene, zašto nebeski kroj, nejasno je. Jasno je, međutim, da ga tim pozorištem, tom igrom, ona izaziva, poziva ga da dođe.

Refren je u ponavljanju izgubio značenjski potencijal početne slike. Sveden na zvuk on osvaja vlastito značenje; sada je sve više naslov pjesme, koja je hram. Odatle i smisao cijele strofe ne mora biti mistična želja za umiranjem i sjedinjenjem s umrlom dragom, nego može biti i svijest o pjesmi, poeziji, umjetnosti kao o načinu, sredstvu da se od zaborava i ništavila spasi voljeno biće. Nije Kostićev smjer od života ka smrti, nego obrnuto, od smrti ka životu. Tome u prilog ide i misao izrečena u Knjizi o Zmaju (str. 395):

“Nije pesnikov ideal o ženi u živom stvoru od majke rođenom, već u njegovoj duši, u njegovoj zamisli o najlepšoj, o najboljoj, najdušnijoj, najljubavnijoj ženi il’ devojci. (…) Ona živa je prolazna, promenjljiva, može je se čovek i sit nagrliti i naljubiti, može je oguglati. Al’ ova duševna samoniklica ostaje večito. Kad pesnik umre, ona ga otprati, ona ode s njim na drugi svet, a svoju sliku ostavi živom potonjem svetu u pesnikovoj pesmi.”

Kostić pjesnik vječnost ne vidi na onom svijetu – vječitost je tu gdje ostaje pjesma – duševna samoniklica i gdje ostaje slika voljene žene. Nije raj mjesto gdje će se Kostić zauvijek sjediniti s Lenkom, nego pjesma Santa Maria della Salute.

Dvanaesta strofa: autoironija

U nas je sve k'o u muža i žene,

samo što nije briga i rad,

sve su miline, al’ nežežene,

strast nam se blaži u rajski hlad;

starija ona sad je od mene,

tamo ću biti dosta joj mlad,

gde svih vremena razlike ćute,

Santa Maria della Salute.

Ton prva četiri stiha je rezigniran. Pjesnik i njegova mrtva draga su u braku (ko u muža i žene); ali je to brak bez brige, rada i bez strasti (žeženo – vatreno, iskovano u vatri, očišćeno vatrom)? Raj, onaj prostor osvojen za susrete s njenom bestjelesnom, nematerijalnom pojavom, jeste hlad (mjesto pod sjenom, nepovoljno za rast i razvoj, mračno), u njemu nema i ne može biti zemaljske strasti. Strast se u raju blaži. U naredna tri stiha rezignacija prelazi u autoironiju. Tek u smrti, o kojoj on ima manje iskustva od nje, pa je ona zato starija, on će biti dosta joj mlad. Dosta, u značenju dovoljno, prihvatljivo; što je besmisleno, jer ako svih vremena razlike ćute onda će ćutati i njegovoj mladosti. Pjesnik ne mističari o budućnosti, nego sebi prebacuje propust, grešku u prošlosti. Razlog, razlika u godinama, nije bio opravdan.

Trinaesta strofa: podsmjevanje romantizmu

A naša deca pesme su moje,

tih sastanaka večiti trag;

to se ne piše, to se ne poje,

samo što dušom probije zrak.

To razumemo samo nas dvoje,

to je i raju prinovak drag,

to tek u zanosu proroci slute,

Santa Maria della Salute.

Nespretnost u prvom stihu – da su naša djeca zapravo njegova (pesme moje), da je on u tom odnosu majka – znak je za ironiju. Kostić ironizira poznati romantičarski motiv pjesama dječice. U već pominajnom članku Kostić taj motiv kritikuje kod Branka:

“Žao bi mi bilo ticati u te ‘tralje’, bojeći se da nijesu dugim vremenom tako prirasle uz tijelo tih ‘siročadi’, da bih možda pozlijedio i slabačku kožicu kad bih maknuo koju traljicu, te bi ostala ispod nje teška rana. No, možda je bolje ovako. Srce je zavodljiv savjetnik, bilo u milosti, bilo u gnijevu.³⁹

Zašto bismo povjerovali da je ono što je tvrdio prije dvadeset godina, pa još i pojačao u knjizi o Zmaju i u polemici s Bogdanom Popovićem, sada odjednom zaboravio? Djece iz tog braka/nebraka nema, jer nema pjesama. One ne samo da nisu napisane, nego se ne mogu ni napisati. One su bljeskovi u duši (Samo što dušom probije zrak). Međutim, one su i – to. Pjesnik dva puta u stihu (i pet puta u strofi!) ponavlja tu bezličnu i omalovažavajuću zamjenicu. Pjesme ne mogu zamijeniti ljubav. Mistificiranje pjesama je ovdje ironijski postupak. Pjesnik istovremeno govori iz dvije suprotne perspektive: jedna je perspektiva romantičara koji vjeruje u moć poezije i zagrobni život, druga je perspektiva agnostika koji žali za propuštenom prilikom u životu. Ironija se još jače osjeća u iskazu da je to raju prinovak drag. Prinovak je zarada poslije stupanja u zadrugu. Iskren (neironičan) mistik i vjernik nikada ne bi ovako podsmješljivo poredio raj sa zadrugom. Najzad, u pretposljednjem stihu proroci samo u zanosu mogu slutiti ono što je toliko mistično da čak ni Bog (preko proroka) nije u stanju da spozna i opiše. Proroci u zanosu je sintagma koja se također može razumjeti kao ironija: Tu Kostić misli na pjesnike romantičare, koji nisu bili kadri da o zanosu sačine valjan zapisnik.

Četrnaesta strofa: raj nije kraj

A kad mi dođe da prsne glava

o mog života hridovit kraj,

najlepši san mi postaće java,

moj ropac njeno: “Evo me, naj!”

Iz ništavila u slavu slava,

iz beznjenice u raj, u raj!

U raj, u raj, u njezin zagrljaj!

Sve će se želje tu da probude,

dušine žice sve da progude,

zadivićemo svetske kolute,

zvezdama ćemo pomerit’ pute,

suncima zasut’ seljenske stude,

da u sve kute zore zarude,

da od miline dusi polude,

Santa Maria della Salute.

U prva dva stiha Kostić se oslanja na trop o životu kao plovidbi, zamišljajući smrt kao brodolom (prsne glava o hridovit kraj). Glava je, sjetimo se, izašla kao pobjednik iz boja sa srcem, da bi njena vladavina donijela tamu, suze, bol i stud. Istovremeno, ta glava je (u zanosu) bila mjesto susreta s voljenom. Smrt tako donosi spas od bola, ali istovremeno okončava i san. Smrt je java, i u tu javu utopiće se najlepši san.

Šta je taj najljepši san: ostvarenje najveće želje (koja bi se temeljila na vjerovanju u zagrobni život) ili onaj zanos o braku-nebraku, o susretima s mrtvom dragom, konkretan, već opisani san, a ne neki potajno sanjani, o smrti pa uskrsnuću? Ovog drugog nema u pjesmi, jer je nemoguć u vladavini razuma.

U četvrtom stihu ropac umirućeg pretvara se u glas voljene. (…moj ropac njeno: “Evo me naj!“) Ona progovara kroz njega, izvan njega nje nema. Ona sebe objavljuje (evo me) a potom i daje (naj!) i to je trenutak prelaska iz beznjenice u raj.

Ovaj stih je slabiji od onog kojim počinje šesta strofa, kad se ona objavila živa – tad moja vila preda me granu. Potonji nema u sebi ni zadivljenost, ni polet. Pjesnik sebe kao da uvjerava da će smrt biti bolja od ništavila. Zato četiri puta ponavlja usklik u raj!

Zoran Mišić nije zadovoljan tim rješenjem. Naziva ga kalamburom:

“Nenadmašne su čari leksičkih otkrića koje naš jezik, mladalački svež i bahat, nudi pesnicima, i stare, dobro uhodane i uravnotežene kartezijanske semantike uzalud ih priželjkuju; ali je u toj čari i zamka, koja najdivniju misao može navesti u kalambur: Iz beznjenice, u raj, u raj! / U raj, u raj, u njezin zagrljaj!”⁴⁰

Konstantinović je još nezadovoljniji:

“Ta dva stiha su nesumnjivo najslabiji stihovi u pesmi. Oni čak, i na nivou znatno nižega nadahnuća, ne mogu uopšte da se uzmu ni za stihove, valjda čak ni za govor. To je isto toliko pauza u pesmi, u poeziji uopšte, koliko je i pauza u jeziku. To je jedno mucanje, – to ponavljanje ‘u raj! u raj!’ na završetku i na početku stihova, – tako da je to sve jedna neutralizacija, potpuno brisanje samog izraza, produbljeno onim nespretno bezizraznim ‘u njezin zagrljaj’ (sa uskličnikom) i rimovanjem, – jedna velika izražajna nespretnost i nemoć, ali koja je izgleda neizbežna…”⁴¹

Neizbježno, jer je jedino moguće; nema raja, ni sastanaka u raju, jedini raj je zagrljaj, jedina sila ljubav. I to ne platonska, romantičarska, hrišćanska, mistična, nego paganska: zato su tu bogovi a ne Bog, i zato svemir, zamišljen kao harmonija sfera, biva poremećen. (Glagol progude bio bi loš izbor, i očigledno tu samo zbog rime, kad bi se Kostić trudio da dočara harmoniju. Guđenje sigurno nije zvuk kojim bi se opisala muzika sfera.)

U pjesmi jednostavno nema elemenata za uvjerenje Bogdana A. Popovića da:

“U tom smislu pesnikova čežnja za smrću, u kojoj će se sjediniti sa svojim idealom, zvuči kao čežnja za harmonijom, kao produžetak čežnje za lepotom koja se dostiže posljednjim činom, završetkom kruga.”⁴²

Pjesma se ne završava ekstazom nego rezignacijom.

Posljednja riječ u pjesmi, prije refrena, odnosi se na ludilo (gubitak razuma). Razum treba kazniti, odbaciti, osuditi, uniziti. Jer je zbog razuma propuštena prilika da se ljubav ostvari. Sačuvani dijelovi rukopisa idu u prilog ovakvom tumačenju. U ranijoj verziji posljednje strofe početnih sedam stihova su drugačiji:

A kad se sruši poslednji stubac, / Te jednom veku prekine traj, / Kad mi se brodu salomi gubac / O pustog mora nemili kraj, / Kad na sve padne zabitni rubac, / Prođe i sviju kajeva kaj: / Biće mi ropac prvi joj ljubac…

U toj verziji (za dva stiha dužoj) nema prskanja glave, i nema prelaska iz sna u javu. Cijela je slika više uopštena nego konkretna, više patetična nego ironična.

Kraj je mrtav, živio kraj!

Sve ovo, rečeno u jednom dahu, u jednoj pripovijesti a ne ispovijedi, izrekao je pjesnik pred crkvom Bogorodici od Spasa. Ali on to nije izgovarao skrušeno i pokajnički, nego rezignirano i ironično. Život prolazi, prilike za sreću su propuštene i otišle u nepovrat, biografija je ispunjena i ne može se mijenjati. Prevodilac Šekspira, poštovalac Darvina i Heraklita, Vuka i slovenskog paganstva, Kostić ne može zamišljati raj drugačije nego ovako – paganski. Taj raj (scena za poetsku dramu!), previše je erotski da bi bio hrišćanski.

On izgovara ime crkve pred kojom stoji, kao u metanisanju, četrnaest puta, isuviše često bez jasne i vidljive veze sa stihovima koji mu prethode. Ponavljanje je mehaničko, i predstavlja glas koji pjesniku nudi jednu mogućnost spasa – vjeru. Ali on tu mogućnost ne prihvata.

Od savršene strukture odstupa dva puta. Na kraju pjesme dvije oktave povezuje u jednu strofu, mijenja rimu i ritam, i izostavlja jedan refren; u šestoj strofi u oktavu dodaje jedan stih:

– svu večnost za te, divni trenute! –

Pošto tog devetog stiha, kao izuzetka, možemo postati svjesni tek kad dobijemo uvid u cijelu pjesmu, njegova se važnost otkriva naknadno. Bez njega (bez naše svijesti o njegovoj izuzetnosti) poenta pjesme ostala bi nejasna, u završnoj slici poremećenih sfera i poludjelih duša. Ali, sa šestim stihom prizvanim u ovu konačno osvojenu vječnost, u kojoj svih vremena razlike ćute, mi se vraćamo na zemlju, u realnost, u život. Svu tu večnost pjesnik daje za šta? Za trenutak u kojoj ga je ona pogledala, dok je bila živa, i dok je, prije njegove pogrešne odluke, ljubav bila moguća.

Kostić ne traži oprost od Bogorodice i ne hrli s radošću u njen mistični zagrljaj, on naprotiv jedan trenutak ovozemaljske ljubavi pretpostavlja čitavoj romantičarskoj utopijskoj konstrukciji.

Kako je onda bilo moguće da, uprkos ovim očiglednim znakovima kojima je Kostić usmjerio naše čitanje ka ovakvom značenju pjesme, kritičari i komentatori zaključuju drugačije?

Ljubomir Simović:

“Ta pesma je i molitva, i ispovedna molitva, i pokajnica, i oproštajnica; ona je i tragedija i himna, i ditiramb i elegija, i razdor i izmirenje, i grč i napon, i odušak.”⁴³

Bogdan A. Popović:

“Kao muzika, to je simfonija, kao slika, to je široka freska, kao misao to je život sav, kao poezija, najzad, to je sve zajedno.”⁴⁴

Petar Milosavljević:

“Nezadovoljan ličnom i književnom sudbinom, razočaran u Srpstvo, ali sa starom verom u lepotu, i novom verom u religiju, Laza Kostić je morao da traži novi smisao. Simbol tog novopronađenog smisla postala je Santa Maria della Salute: gospa od Spasa koja je mogla da mu oprosti stare grehe, da mu donese utehu za razočarenja, da ga zadovolji svojim hramom lepote.”⁴⁵

Radomir Konstantinović:

“Erotizam Kostićev, koji će silinom vulkanske erupcije da ga baci u vrhunske kosmičke zanose, kada će erotski doživljaj jedinstva da ga odvede njegovom erotskom kosmizmu, – ili, tačnije, njegovom kosmosu erotskog misticizma, – jeste erotizam što se raspaljuje isključivo dodirom sa smrću.”⁴⁶

Miodrag Pavlović:

“Tim sredstvima Laza je zaista uspeo da napravi jednu kosmičku himnu, i to ne viziju užasa i strave, ne ispražnjenosti i izgubljenosti, nego viziju ljubavi i nade u večno blaženstvo i sastanak sa dragim bićima.”⁴⁷

Ovakvi zaključci kritičara ne proizilaze toliko iz pjesme koliko iz nekoliko sačuvanih uspomena na Kostića. Te uspomene, naravno, izdvojene iz konteksta, mogu Kostića predstaviti kao pobožnu ovčicu koja se nakon odmetništva vratila stadu i pastiru. Kašanin u svojim svjedočanstvima o Lazi Kostiću, u odlomku naslovljenom Povratak crkvi, plasira takvu tezu ovako:

“U mladosti Kostić nije bio veliki hrišćanin.” Pa onda: “S vremenom, međutim, vratio se crkvi i našao velike prijatelje među crkvenim ljudima. Crkvene građevine i religiozna atmosfera bile su u životu Kostićevu trajno prisutne. U Kovilju, on se rodio u domu pored same crkve…”⁴⁸

Dalje se Kašanin u argumentaciji poziva na prijateljstvo Kostićevo s vladikom Zmejanovićem, na posjete manastirima, i na testament njegov, u kojem dio imovine ostavlja crkvi.

Naravno da rađanje pored crkve nema veze s religioznošću koju Kašanin želi vidjeti; ljudi rođeni pored krčme ne moraju u starosti postati pijandure. Kostićev boravak u manastirima može biti posljedica siromaštva, a ne vjerovanja, pogotovo nakon što više ne može ostati u kući Dunđerskih i nakon što se posvađa s Palanačkim. Njegova odanost vladici i kandidatura na klerikalnoj listi može biti izraz zahvalnosti za gostoprimstvo koje mu je ukazano. (Ta je kandidatura ionako bila gest; ozbiljno se politikom nije imao namjeru baviti.) Svjedočanstvo doktora Simonovića, o sveščici religioznog sadržaja koju je držao u njedrima nepouzdano je (osim što je patetično), jer dolazi od nekoga ko je spaljivao Kostićevu ostavštinu vodeći računa o ćudoređu.

Najvažniji argument za struju u kritici koja naglašava religioznost, a onda u vezi s njom i misticizam, čini se da je ipak Dnevnik snova. Ali u njemu Kostić kaže i ovo: Ona uđe u moju pamet, moju dušu, za minut jedan, i iziđe iz nje sa snom. Izraz uđe u pamet jasna je ograda Kostićeva; ti zapisi su zapisnik o onom što se dogodilo (u zanosu). Na isti način na koji je u svojim tekstovima izmišljao sagovornika s kim bi onda razvijao dijalog (na momente čak i dramski), Kostić i u svom Dnevniku dopušta onostranosti da progovori Lenkinim glasom. Da mu je to bilo potrebno za pjesmu, da je iluziju uveo u pjesmu kao glas u polifoniji, a ne kao rezultat ukrštaja, u ovom radu nastojao sam da pokažem.

Santa Maria della Salute je autobiografska pjesma, i tome, na kraju krajeva, duguje popularnost. Ona nije privukla pažnju jasnoćom (naprotiv, baš zbog nejasnoće dugo je ostala nepročitana) nego sudbinom autora, koja je mnogo dublja i šira od same pjesme, a na koju pjesma upućuje. To je sudbina pojedinca koji obrazovanjem i talentom nadrasta vrijeme i sredinu. U tom smislu nadrasta i kritiku koja ne izlazi iz takvih lokalnih okvira, određenih palanačkom sviješću i nacionalnim romantizmom. Takva kritika svodiće djelo na manje od onoga što jeste. Slaviće ga unutar srpske tradicije, iako Kostićeva pobuna protiv osrednjosti nadilazi taj skučeni prostor.

Najveći broj interpretacija Santa Maria della Salute nije imao značenje teksta u žiži svog interesa. Ono se više naslućivalo, ili pretpostavljalo, nego što se nalazilo. Do Kostićevih misli dolazilo se nekim samorazumljivim putem koji nije vodio kroz sve stihove pjesme. U tom smislu ovaj slučaj nije izuzetak nego pravilo. Nekako je ušlo u običaj da se poezija tumači odoka, poetizovanim frazama i zvonkim gnomima, kao da sam Kostić nikada nije napisao Knjigu o Zmaju, i kao da standardi postavljeni u njoj ne treba da se odnose i na njega.

Ali baš tumačenje odoka je ono što književnosti pribavlja moć, jer se može mijenjati prema potrebama tumača i očekivanjima izdavača. U tom je smislu paradigmatična interpretacija Miodraga Popovića.⁴⁹

Popović na samom početku svog teksta konstatuje da Kostić motiv mrtve drage prenosi iz emotivno-lirske u u mistično-teološku oblast i time mu daje novi smisao. Kratko se osvrće na ranija Kostićeva djela s kojima Santa Maria dellla Salute korespondira. (Maksim Crnojević, Moja zvezda, Pera Segedinac, Dužde se ženi, Beseda, prevod Bulverove Imne vetru). Potom kratko prepričava događaje vezane za Kostićevu kasnu ljubav, od 1891. do 1895. ali smatra da nisu bitni za tumačenje pjesme, koja prelazi granice ljubavne poezije.

Popović Lazu Kostića vidi kao mistika, a kao takav otkriva mu se i u nekim dijelovima Knjige o Zmaju. Kasnije će precizirati: Kostić nije filozofski mistik već pesnički.

Braneći svoju tezu o Kostiću mistiku, Popović će reći i ovo: Na javi, on je vodio banalan život vernog supruga, a noću, u snu, dolazila bi Ona. Ti snovi, dijelom zabilježeni u Kostićevom dnevniku, po Popoviću pokazuju kako se Božansko otelovljuje u erotičnom, seksualnom, te pesnik, i na taj način, u snovima kontaktira s transecendentnim svetom.

Povezujući pjesmu s dnevnikom (njene mistične konture se tu već naziru) Popović utvrđuje njen mistični karakter. Međutim, zašto bi dnevnik bio važniji od događaja i tekstova poslije 1891. godine? Popović konstatuje da je Santa Marija della Salute prometejska pobuna protiv iščeznuća, nestajanja koja ima više semantičkih slojeva. Na površini, iznad koherentne zvukovne i vizuelne podloge, nalazi se tragična istorija lirskog subjekta; ona počinje kajanjem a završava se ekstazom. Međutim, kakva je to metoda koja život rekonstruiše iz pjesme ignorišući fakte iz života?

Ključ za otkrivanje mističko teološkog smisla pesme predstavlja sam njen naslov, odnosno stih Santa Maria della Salute. Strane riječi, smatra Popović, i strana intonacija ovdje su jer Kostić nadilazi svoj nacionalni okvir, hrli ka univerzalnom.

Međutim, nadilaženje nacionalnog okvira (poželjno u legitimisanju svake nacionalne kulture) vrijedi samo ako ide dozvoljenim i poželjnim smjerom – ka zapadu. Crkva, prema Popoviću, svojom ljepotom označava ljepotu i veličinu zapadne umjetnosti, kulture, civilizacije. Borovi pomenuti u drugom stihu pjesme simbolišu: sve junake i rodoljube, graničare, hajduke, uskoke, mučenike koji su, ginući protiv turske najezde na bedemima zapadnoevropske kulture, vlastitom smrću ugrađivali sebe u nju, našu i evropsku Santa Maria della Salute.

Univerzalno, kako ga Popović razumije, ne sadrži u sebi Tursku. To je već skoro pa konstanta u razumijevanju romantizma – da kritičarima ni distanca od cijelog jednog vijeka ne pomaže da umaknu stereotipima. Dopuštajući asocijaciji i impresiji da potisnu logičnost i egzaktnost, oni zumiraju detalje zamagljujući cjelinu, tako da najzad nebitno i sporedno mogu predstaviti kao bitno i glavno. Kostić jeste maštao o porazu Turske i jeste krčmio život boreći se za tu stvar, ali Santa Maria della Salute govori upravo o suprotnom; o besmislenosti tako ograničenog i skučenog života. Priča o njoj je priča o naporu jedne kulture da prihvati vrijednost koja je nadilazi, svodeći je na prihvatljivo i prepoznatljivo.

Prirodno i prepoznatljivo je, međutim, u okvirima nacionalne kulture (a kako se ovdje vidi i nacionalne kritike!) prečesto ono što nacionalizam vidi kao korisno i važno. Drugim riječima, to neće biti jedan konkretan život, i jedno konkretno, pojedinačno iskustvo, pogotovo ne iskustvo koje se u nacionalne vrijednosti razočaralo; nego će to biti nešto opšte, kolektivno i kao takvo samo prividno univerzalno, nešto čime se hrani duh nacije. Santa Maria della Salute je Kostićeva autobiografska pjesma. Ona nas poziva u jedno individualno iskustvo, a ne u jednu kolektivnu viziju. Ona govori o zanosu, ali sama nije zanos. (Pa nema potrebe da to bude i kritika.) Nju ne piše zaneseni mističar nego nesretni starac.

To nije teško vidjeti, ali nacionalna kritika u to ne želi gledati. Za nju poezija ne nastaje u životu nego u nadahnuću, kroz stihove ne govori čovjek nego duh. Slijepa za deveti stih oktave ona rezignaciju proizvodi u ekstazu. Na prvi pogled to čini u slavu Poezije; na drugi i sve naredne – za račun nacije.

LITERATURA

Djela Laze Kostića u Sabranim delima, Novi Sad, 1992: Dnevnik, O književnosti, memoari II, Gete i njegova narodna svijest, Oko Romea i Julije, O Jovanu Jovanoviću Zmaju (Zmajovi), njegovu pevanju, mišljenju i pisanju, i njegovu dobu, Knjiga o Zmaju, Sabrana dela Laze Kostića, 1989. I još: Osnova lepote u svetu, Letopis Matice srpske, 1880.

Svetozar Brkić, O genezi jednog ritma i jedne forme, u LMS jul 1960; Uz pesmu Santa Maria della Salute, Književnost, knj. 52, 1971.

Miloš Crnjanski, Laza Kostić, u knjizi Laza Kostić, prir. Mladen Leskovac, Beograd 1960.

Zoran Gluščević, Santa Maria della Salute (Varijacije na ambivalentnu suštinu jednog poetskog motiva), u Alfa i omega, Beograd 1975.

Zoran Gluščević, Motivsko-tematska predistorija poeme ‘Santa Maria della Salute’, u Alfa i omega, Beograd 1975.

Zoran Gluščević, Lazine ljubavi i pesme u kojima su opevane, u Alfa i omega, Beograd 1975.

Zoran Gluščević, Detinjstvo i gubitak majke, u Alfa i omega, Beograd 1975.

Zoran Gluščević, Lazina ličnost i načini oslobađanja od frustracija, u Alfa i omega, Beograd 1975.

Zoran Gluščević, Laza Kostić i Zmaj – Jova Jovanović, u Alfa i omega, Beograd 1975.

Zoran Gluščević, Lik Lenke Dunđerski i rad Lazinog nesvesnog kao priprema za poemu ‘Santa Maria della Salute‘, u Alfa i omega, Beograd 1975.

Jovan Hristić, Laza Kostić, u Poezija i filozofija, Novi Sad 1964.

Vladeta Janković, Poetska funkcija kovanica Laze Kostića, Zbornik istorije književnosti SANU, odeljenje literature i jezika, knj. 7. Beograd, 1969.

Vladeta Jerotić, O preobražajima ženskog u duši Laze Kostića i njegovoj pesmi “Santa Maria della Salute“, Književnost, knj. 52, 1971. Godina

Slobodan Jovanović, Ljubomir Nedić i Laza Kostić, u Laza Kostić, prir. Mladen Leskovac, Beograd 1960.

Milan Kašanin, Svedočanstva o Lazi Kostiću, u Zbornik istorije književnosti br. 6, Beograd 1968.

Nikola Koljević, Pred Lazinom nebesnicom, u Pesnik iza pesme, Sarajevo, 1984.

Radomir Konstantinović, Laza Kostić, u Biće i jezik, knj. 4.

Mladen Leskovac, Tri beleške o Lazi Kostiću, u Iz srpske književnosti, Novi Sada 1968.

Mladen Leskovac, Lenka Dunđerska, u Iz srpske književnosti, Novi Sada 1968.

Mladen Leskovac, Julijana Palanački, u Iz srpske književnosti, Novi Sada 1968.

Mladen Leskovac, Prvi susret sa pesmom “Santa Maria della Salute“, Književnost, knjiga 52, januar – jun 1971.

Todor Manojlović, Novi sjaj Laze Kostića, u Laza Kostić, prir. Mladen Leskovac, Beograd 1960.

Vojin Matić, Dve Marije, Književnost, knj. 52, 1971. godina

Petar Milosavljević, Život pesme, u Triptih o Lazi Kostiću, Sombor 1991.

Zoran Mišić, Laza Kostić, u Laza Kostić, prir. Mladen Leskovac, Beograd 1960.

Milorad Pavić, “Unisono” finale Kostićeve poslednje pesme, Književnost, knj. 52, 1971. godina

Miodrag Pavlović, Santa Maria della Salute Laze Kostića, u Moderna tumačenja poezije, Beograd, 1979.)

Božidar Pejović, Preobražaji Kostićeve poezije, u Problemski ogledi, Sarajevo, 1974.

Božidar Pejović, O jednoj kovanici Laze Kostića i oko nje, u Problemski ogledi, Sarajevo, 1974.

Veljko Petrović, Nekrolog Lazi Kostiću, u O književnosti i književnicima, Novi Sad, 1956.

Veljko Petrović, Laza Kostić, Laza Kostić i romantika, u O književnosti i književnicima, Novi Sad, 1956.Veljko Petrović, Pojava Laze Kostića, u O književnosti i književnicima, Novi Sad, 1956.

Bogdan A. Popović, Java i san Laze Kostića, Književnost, knj. 52, 1971.

Miodrag Popović, Laza Kostić, u Romantizam. 3, Beograd, 1975.

Miodrag Popović, Simbol jedinstva realne i transcendentne realnosti, Književnost, knj. 52, 1971. godina.

Miodrag Radović, Laza Kostić kao tumač i kritičar Šilerove poezije, Dometi, Sombor, 1979.

Žarko Ružić, Simetrija i melodija u jedinstvenoj Kostićevoj stanci, Književnost, knj. 52, 1971.

Milan Savić, Laza Kostić, Letopis Matice srpske 1929.

Anica Savić-Rebac, Laza Kostić kao tumač poezije Zmajeve, u Laza Kostić, prir. Mladen Leskovac, Beograd 1960.

Isidora Sekulić, Laza Kostić, u Laza Kostić, prir. Mladen Leskovac, Beograd, 1960.

Radivoj Simonović, Moje uspomene na Lazu Kostića, u Laza Kostić, prir. Mladen Leskovac, Beograd 1960.

Ljubomir Simović, Građevina od zvuka i jezika, Književnost, knj. 52, 1971. godina

Ivanka Udovički, Milan Kašanin o Lazi Kostiću, u Književno delo Laze Kostića, Institut za književnost i umetnost, Beograd, 1982.

Stanislav Vinaver, Zanosi i prkosi Laze Kostića, Novi Sad 1963.

Dragiša Živković, Laza Kostić kao artist i začetnik moderne poezije, Izraz, april-maj 1961.

Dragiša Živković, “Santa Maria della Salute” kao završna pesma Laze Kostića, u Laza Kostić, pesnik XX veka, Sombor 1991.

Popis tekstova obuhvaćenih ovim radom dat je na kraju.
Isidora Sekulić, “Laza Kostić”, u knjizi Laza Kostić, SKZ, 1960.
Radomir Konstantinović, Biće i jezik, Prosveta, Rad, Matica Srpska, 1983.
Zoran Mišić, “Laza Kostić”, u Laza Kostić SKZ, 1960.
Miodrag Pavlović, “Santa Maria della Salute Laze Kostića”, u Moderna tumačenja poezije, Beograd, 1979.
Mladen Leskovac, “Lenka Dunđerska, i još ponešto oko pesme Santa Maria della Salute”, u knjizi Iz srpske književnosti 2, Novi Sad, 1968.
Petar Milosavljević, “Život pesme”, u knjizi Triptih o Lazi Kostiću, Sombor 1991.
Laza Kostić, Gete i njegova narodna svijest, Sabrana dela, Novi Sad.
Mladen Leskovac, “Julijana Palanački”, u knjizi Iz srpske književnosti, Matica srpska 1968.
Dnevnik, u O književnosti, Memoari, II, ur. Predrag Palavestra, Sabrana dela Laze Kostića, Novi Sad, 1991. str. 260.
Isto, 258.
Vojin Matić, “Dve Marije”, u časopisu Književnost, br. 2, Beograd, 1971.
Prema Vinaveru: Svetislav Stefanović, Sabrana dela, II knjiga, strana 170.
O književnosti. Memoari – Sabrana dela Laze Kostića, Novi Sad, 1991. str. 255.
Navedeni tekst.
Ivan Nastović, Anima Laze Kostića, Novi Sad, 2004, str. 130.
Nisam ja imao na umu svoje mišljenje o toj knjizi, nego njihovo, celog tog sveta mišljenje o Zmajovi uopšte, pa i o svakoj njegovoj pesmici a priori. Njima je Zmajova pesnik nad pesnicima; nijednoj njegovoj pesmi, nijednom stihu njegovu, nijednoj reči njegovoj nema ni jedne zamerčice. Među njima nema nikoga ko bi razaznavao ‘Zmaja’ od ‘Slavuja’. No ako bi se koji i našao koji bi to razabrao, i njemu bi Zmaj bio miliji od Slavuja. U: O Jovanu Jovanoviću Zmaju (Zmajovi), njegovu pevanju, mišljenju i pisanju, i njegovu dobu, Knjiga o Zmaju, Sabrana dela Laze Kostića, Novi Sad 1989. ur. Dragiša Živković, str. 381.
Svetozar Brkić, “Uz pesmu Santa Maria della Salute”, Književnost, knj. 52, 1971.
Stanislav Vinaver, Zanosi i prkosi Laze Kostića, Novi Sad, 1963.
Svetozar Brkić, navedeni članak.
Božidar Pejović, Preobražaji Kostićeve poezije, Problemski ogledi, Sarajevo, 1974. Milosavljević nije u pravu kad tvrdi da “prije njega niko nije obratio pažnju na sadržaj pesme Dužde se ženi”.
Jovan Hristić, “Laza Kostić”, u Poezija i filozofija, Novi Sad, 1964.
Žuta boja u helenskom svijetu je ambivalentna. Na jednoj strani simbolizuje ljubav i slogu, a na drugoj oholost i ljubomoru (Chevalier, Gheerbrant, Rječniku simbola, Zagreb 1989).
Miodrag Popović, Romantizam, knj. 3, Beograd, 1975. Također, i Isidora Sekulić: “Eto problem nekadašnjeg izuzetnog čoveka u Vojvodini: ili ući, zaglibiti se u normu puke sebičnosti (salaš; unosna advokatura), ili uzeti neki trajno nenormalan stav prkosa na sve strane, ući u odvratnost prema svakom uviđanju i popuštanju. I otuda nabusit, često bolestan i lud, a svakako rogat otpor prema svakoj reviziji onoga što smo, i šta smo radili, makar i da smo rđavo radili, makar mogli isto to i bolje uraditi. Sve, samo ne obrt unatrag, oborena glava, jer je oborenih glava isuviše. Ne stiže se nikuda ni kad se radi dobro, ni kad se ne radi dobro, i onda bar ne odricati samog sebe. Za nesreću, prkos darovita čoveka je lepa stvar, impozantna stvar, slatka stvar. Ako ne mogu ostvariti hoću, onda ću bar ostvariti neću” (navedeni tekst).
Miodrag Pavlović (1979) tvrdi: “Usred tog trenutka samooplakivanja i kajanja, javlja mu se intenzivno, svetleće i skoro opipljivo, priviđenje njegove drage. On opisuje zračnost i lepotu tog viđenja u čitave tri strofe (5–7).” Ovo nije tačno. U retrospekciji se pjesnik sjeća svog susreta s njom koja je živa a ne utvara. Utvara mu dolazi tek poslije njene smrti!
Božidar Pejović, “O jednoj kovanici Laze Kostića i oko nje”, Problemski ogledi, Sarajevo, 1974.
Miodrag Pavlović, “Santa Maria della Salute Laze Kostića”, u Moderna tumačenja poezije, Beograd, 1979.
Božidar Pejović, “Preobražaji Kostićeve poezije”, Problemski ogledi, Sarajevo, 1974.
Dnevnik, str. 259.
Dnevnik, str. 255.
O Jovanu Jovanoviću Zmaju, i njegovu pevanju, mišljenju i pisanju i njegovu dobu, Sabrana dela Laze Kostića, Novi Sad 1989. str. 282
Vidi o tome u Marija Čurčić, “O posmrtnoj listi Lenke Dunčerski i o faksimilu najranije verzije pesme ‘Santa Maria della Salute’”, u knjizi Ogledi iz bibliologije, Novi Sad, 1993.
U članku Oko Romea i Julije. Istorija jednog prevoda, u knjizi O književnosti, Memoari II, Sabrana dela Laze Kostića, Novi Sad, 1991. str. 146.
U članku Oko Romea i Julije. Istorija jednog prevoda, u knjizi O književnosti, Memoari II, Sabrana dela Laze Kostića, Novi Sad, 1991. str. 63.
Miodrag Pavlović: Santa Maria della Salute Laze Kostića, u u knjizi Moderna tumačenja poezije, Beograd, 1979.)
Isidora Sekulić, Laza Kostić, u knjizi Laza Kostić, priredio Mladen Leskovac, Beograd, 1960.
Nikola Koljević: Pred Lazinom nebesnicom, U knjizi Pesnik iza pesme, Sarajevo, 1984.
O Jovanu Jovanoviću Zmaju, i njegovu pevanju, mišljenju i pisanju i njegovu dobu, Sabrana dela Laze Kostića, Novi Sad 1989.)str.526.
Laza Kostić, Gete i njegova narodna svijest, u knjizi O književnosti, memoari, Novi Sad 1991. U nastavku citata: Ne vjerujem da će me toga radi moja savjest ikada prekoriti. Il’ je to istina što ja rekoh o Branku, ili nije. Ako nije, jamačno će mi ko dokazati da nije, i ja ću se iskreno, oduševljeno pokajati. Ako je pak istina, onda mislim da ne samo nijesam kriv što sam doprinio da se trošni okrajci jednog prerastegnutog ideala okreću, no da sam stekao i njeku zaslugu za našu pismenu omladinu i za budućnost srpske umjetne poezije.
Zoran Mišić, “Laza Kostić”, u Laza Kostić, SKZ, 1960.
Radomir Konstantinović, Laza Kostić, u Biće i jezik, knjiga 4, Beograd 1983. str. 164.
Bogdan A. Popović, “Java i san Laze Kostića”, Književnost, knj. 52.
Ljubomir Simović, “Građevina od zvuka i jezika”, Književnost, knj. 52, 1971.
Bogdan A. Popović, “Java i san Laze Kostića”, Književnost, knj. 52, 1971.
Petar Milosavljević, “Život pesme”, u Triptih o Lazi Kostiću, Sombor 1991.
Radomir Konstantinović, nav. djelo, str. 171.
Miodrag Pavlović, “Santa Maria della salute Laze Kostića”, u Moderna tumačenja poezije, Beograd, 1979.
Milan Kašanin, “Svedočanstva o Lazi Kostiću”, Zbornik istorije književnosti, Beograd 1968.
Miodrag Popović, “Simbol jedinstva realne i transcendentne koegzistencije”, Književnost, knj. 52, 1971.

Tagovi: Santa Maria della Salute

Slični postovi