Za stolom u kafani Opera o roletnama na pročelju Narodnog pozorišta
Naruči slobodno duplu. Ja častim. Prošo mi je projekat. Vidiš one roletne na pozorištu? Ne ono Otkrivanje žene, nego ono Cijeli svijet je pozornica, Adiko bank, gdje je 2+2=4. Mi komuniciramo jasno. Biti ili ne biti, pitanje je sad. Kod nas je sve jasno. Adiko bank, gdje je 2+2=4. To sam ja gurao. Kaže šef: nema šansi, nije to obična fasada, to je Narodno pozorište! Samo što ne ustane kad kaže Narodno pozorište. Institucija. Nije goljo neki, kaže, da će propast bez reklame. Na budžetu je, kaže. Šest i po miliona dobija od kantona, ne mora reklame preko imena stavit.
A ja ga gledam, ne mogu sebi doć da je on još uvijek šef. Da se ja pitam, ja bi sve ove što imaju preko pedeset u penziju. Jesil bio Titov pionir, penzija. Prespore su ti, jarane misli za ovako brz vakat. Uspjeh je mjerilo uspjeha.
Kaže on, neće ti oni nikad pristat da prodaju Šekspira. Niko tebi, kaže on meni, ne brani da uzmeš Biti ili ne biti, pitanje je sad za slogan banke, ali pozorište je zadnje mjesto gdje možeš tu glupost stavit. Čuj, glupost! Što glupost? Pa da si čitao Šekspira, znao bi, kaže on. A ja kontam: jarane, danas ti je Fejsbuk Šekspir. Da ti čitaš Fejsbuk, znao bi da ni glumci više ne čitaju Šekspira. Što će ga čitat kad će ga glumit. Ima režiser, on pročita. Ti dobiješ tekst, podvučeš svoje replike, on ti kaže kako ćeš ih izgovorit, ti poslušaš, i legla plata. Plata. Ne živi se od aplauza, moj direktore, to ti se prvo na akademiji nauči.
To mu nisam reko. Što ću mu davat besplatne časove. Neće on još dugo bit to što je. Još dvije, tri sahrane, dok mu se prorijedi raja što je po funkcijama, i vozdra socijalizam.
Znaš šta ću prvo uradit, kad sjednem na njegovo mjesto. Vodiću ga u pozorište, narodno. Kad ostavi kaput, dobije broj, a na privjesku, umjesto znaka pozorišta, reklama: obnovite garderobu, pijaca Sirano. To će pogurat opština, već sam dogovorio. Preko boračke organizacije. Krenemo u salu, a oni svi crveni ćilimi izvezeni znakom Turkiš erlajnsa. One koke što razvode publiku, one ko tri musketira, s pregačama, a na pregačama Hifa oil, točimo domaće. U sali, svako sjedište presvučeno u boje banke. Parni red rajfajzen, neparni unikredit. A na naslonu one salvete, ko u avionu, da ne prljaš vrat. Na njima Hed end šolders. Sjednemo. Zavjesa spuštena, zategnuta. Na njoj Adiko, cijeli svijet je pozornica, 2+2=4. A lože prekrečene, ništa ona pozlata, kič, nego isto ko na stadionu, liga šampiona. Jedna loža Beko, druga loža Plazma slana, treća SPUS, četvrta Bingo, peta Pivara… Kupujmo i koristimo domaće. Onda se ugase svjetla, počne Šekspir. Tri koke stoje oko kazana, na kazanu piše Bosnalijek. Dođe kralj Lir, kaže kraljevstvo za audi A8. A kad umire, Horacije mu drži glavu u krilu, a Horaciju na leđima piše emtel, imate prijatelje. Ne znam kako ide cijela predstava, al kontaš poentu: Cijeli svijet je pozornica. Da je Šekspir živ, on bi to prvi potpiso.
