O nelegalnom odlučivanju putem tzv. elektronskih sjednica, na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu
Način u uputi o načinu
Ovih dana privodi se kraju javna rasprava o Nacrtu novog Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo. Na Nacrtu je radila grupa od sedamnaest stručnjaka, ali iza verzije u raspravi ne stoje više samo oni, nego i kantonalna vlada, čija se logika lako iščitava kroz cijeli tekst. Logika je, naravno: veća kontrola, a manji troškovi. Između redova Nacrta prati se i višegodišnje natezanje dvije strane oko Sarajevskog univerziteta, od kojih jedna vuče ka oduzimanju autonomije fakultetima i integraciji u jednu administrativnu i organizacionu jedinicu, a druga prije svega finansijskoj nezavisnosti fakulteta.
Veliki broj formulacija u Nacrtu je neprecizan. Pravna logika, koja se sapliće o različite i suprotstavljene a prikrivene interese, proizvela je prijedlog zakona koji bi, da je sir, bio zastrašujuće veliki kolut ispunjen gustom mrežom tunela i rupa. Idealan za miševe, dakle.
Ono što učesnik u javnoj raspravi, dovoljno lud, a valjda i besposlen da se time bavi, ne sazna, nakon što pročita cijeli materijal (osim teksta Nacrta i obrazloženje, i stari zakon, i niz pratećih odluka i rješenja) jeste: zašto se sve to radilo. Šta je bio problem sa starim? Da ga se pitalo, ovaj bi učesnik rekao: to što se nije poštovao.
Ovaj, još komplikovaniji, još zamršeniji, još obimniji, poslužiće samo tome da se nezakonitosti čvršće institucionalizuju, tako što će se ušuškati u sivu zonu nejasnih ili kontradiktornih odredaba.
Među najglasnijim kritičarima Nacrta čuju se i profesori zabrinuti za autonomiju. Prvo svoju, navodno ugroženu većim pravima studenata, a onda i načelnu, akademsku, koju ugrožava politika, koja je evo sad zinula na veću kontrolu nad cijelim aparatom. Kao da politika već nije ušla na fakultete, kao da kadrovska politika nije bila ideološki vođena, javljaju se sada ti glasovi kaobajagi u odbranu neke autonomije, a zapravo sa drugim ciljem: da iza sebe zatvore vrata društvenoj kontroli onoga čime se oni bave, ne razlikujući uvijek autonomiju od samovolje.
O tom horu kritičara Nacrta zakona, koji će bez obzira na gomilu primjedbi izrečenih u javnoj raspravi biti usvojen uglavnom u ovom obliku, treba naročito obratiti pažnju na argumente koji brane univerzitet i nauku od polaganja računa politici, a koji se istovremeno ne obavezuju na polaganje računa zajednici koja ih za akademski i nastavni rad plaća. Drugim riječima, naučni doprinos nije samo doprinos nauci, nego i kvalitetu života ljudi, zajednice. Ovaj Nacrt zakona ni u primisli nema sličnu odredbu. Iako bi o tome trebao imati, osim preambule, i cijelo poglavlje.
O akademskoj autonomiji (institucionalnoj!, umjesna i korisna distinkcija prof. Uge Vlasiavljevića) može se, međutim, govoriti i u vezi sa Poslovnikom o radu Vijeća Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Poslovnik ima sedam stranica i ukupno 42 člana, a usvojen je u junu 2016. nakon kraće diskusije Odlukom broj 02-01/222.
Jedan njegov član (broj 34) zaslužuje posebnu pažnju, a doslovno glasi:
Ukoliko se glasanje provodi na elektronskoj sjednici Vijeća Fakulteta, glasanje se vrši na način da svaki član Vijeća Fakulteta putem službenog e-maila glasa na način kako
je dobio u uputi o načinu glasanja u period od dostavljanja materijala do vremena označenog za glasanje na dan kada se održava elektronska sjednica.
Glasanje se vrši izjašnjavanjem svakog člana Vijeća Fakulteta “ZA” ili “PROTIV”.
Odluka je donesena ako je za nju glasala većina članova Vijeća Fakulteta.
Iako bi se na temu sintakse prve rečenice mogao raspisati konkurs za satirički tekst, njoj će se ovdje posvetiti pažnja samo kao simptomu nečeg mnogo ozbiljnijeg od nepismenosti gdje joj mjesto nije.
Treba na početku primijetiti da se kompleksan pojam sjednica (sastanak na kome neki ljudi sjede i nešto se dogovaraju, o nečemu odlučuju) ovdje svodi na samo jedan svoj aspekt – glasanje. Članovima, koji su kao na sjednici, dostave se materijali, a oni onda glasaju za ili protiv. Rasprava nije predviđena, jer se, tako je obrazloženo, kad je usvajano, elektronske sjednice zakazuju samo o pitanjima o kojima nema razmimoilaženja, oko kojih postoji već od ranije puna saglasnost, za koje je samo potrebno osigurati pravnu formalnost odluke, putem glasanja.
Tako se u idealnim okolnostima, imajući u vidu veliki broj formalnih pitanja koja se moraju izglasati, a mali broj neelektronskih sjednica koje se zakazuju, ova praksa čini opravdanom, i efikasnom. Zaista, zašto bi iko dobronamjeran imao išta protiv da se neko prosto pitanje, koje je iz opravdanih razloga zakasnilo na prethodnu sjednicu, a ne može čekati do naredne, ne riješi na ovaj način?
Barem je tako stvar predstavljena Vijeću, koje ga je usvojilo. S jednim glasom protiv. Ako je čitaocu sada čudno da 80 (otprilike) prisutnih svojim glasom, ugledom, zvanjem i titulom stane iza onako formulisanog člana 34, moraće se zadovoljiti nekim od sljedećih objašnjenja, ili svim skupa:
Profesori, članovi Vijeća, ne čitaju baš sve materijale za sjednice, ili ih ne čitaju cijele, nego samo one dijelove za koje misle da ih se tiču. Ne čitaju ih jer nemaju vremena (imaju važnijeg posla), jer vjeruju da će to neko drugi za njih uraditi, jer je rok za taj posao kratak, jer ne vjeruju da ionako mogu uticati na bilo šta, jer vjeruju da nema potrebe jer svako radi svoj posao u najboljem interesu svih. Svi bi se ovi razlozi na kraju mogli svesti na dvije tuđice, defetizam i konformizam, osim jednog: povjerenja koje se unutar akademske zajednice gotovo podrazumijeva, jer se veže za neke od temeljnih naučnih vrijednosti – npr. objektivnost i intelektualno poštenje. Ne provjerava se sve što se kaže, jer se vjeruje da kolega koji govori ne manipuliše, ni činjenicama ni jezikom.
Vaskrs mrtvih duša
U slučaju člana 34. to je povjerenje očito izigrano, a stiglo je već i da bude zloupotrijebljeno. Izigrano je, jer je poturena a onda i usvojena nepismena formulacija, iz koje se ne vide neke ključne stvari, naprimjer: u kojim se slučajevima zakazuje i obavlja elektronsko glasanje, kako se ono može pratiti, i kako i kada se o njemu može dobiti izvještaj (između ostalog, ko je kako glasao), ko odgovara za tehničku (i softversku) ispravnost procesa.
A zloupotrijebljeno je već dva mjeseca nakon usvajanja, kada su članovi Vijeća dobili obavještenje od web-administratora(?), u kojem je između ostalog pisalo i ovo:
Članovi Vijeća Filozofskog Fakulteta Univerziteta u Sarajevu izjašnjavaju se samo ako su “protiv” dostavljenih materijala i prijedloga odluka 2. elektronske sjednice, a ukoliko se ne izjasne “protiv” smatraće se da su se izjasnili “za” dostavljene materijale i prijedloge odluka. (Podvukao N.V. O praksi ne-protiv-dakle-za vidi i: Bezglasno glasanje.)
Vidjeli smo kvalitet dostavljenog materijala: član 34.
Vidjeli smo i da profesori ne čitaju materijale za sjednice.
Sad vidimo da ih i niti ne moraju čitati da bi ih usvojili. Za njih to radi ova još efikasnija i još pragmatičnija odredba, da oni koji ne glasaju – glasaju za.
Pri tome, ne zna se ko je autor te odredbe, niti kad je i kako donesena i usvojena. Znamo samo da se akademsko odlučivanje, formalno ali dijelom i praktično, na ovaj način izvrće u grotesku. Gogolj bi u tome vidio građu za roman.
Menadžerska logika najzad je pregazila akademsku. Govorenje i ćutanje vrijede jednako. Ćutanje možda i malo više, jer su ulaganja manja.
U ovim okolnostima se može postaviti pitanje: šta bi onda tačno bila akademska autonomija, uz ovakve olakšice u mišljenju i sa ovakvim standardima, iza kojih stoje sve jače interesne grupe, zauzimanje pozicija i begenisanje resursa pred sve skoriju komercijalizaciju i privatizaciju univerziteta?
Čak ni privatni univerzitet, koji se u cijelosti finansira iz sredstava sponzora i studenata, ne bi mogao raditi protivno interesima i potrebama zajednice u kojoj djeluje, a kamoli javni, koji se u najvećoj mjeri finansira sredstvima te zajednice. Tome između ostalog i treba da služi zakon o visokom obrazovanju: da zajednica čiji ga predstavnici donose osigura svoj interes.
Međutim, u situaciji u kojoj tu zajednicu predstavlja klijentelistička administracija, a u kojoj je ministar nauke (i obrazovanja) džojstik vladajuće partije, posmatraču ostaje da se pesimističnom ne može biti gore optimistično usprotivi: može, može.
