Pogovor zbirci objavljenoj u biblioteci Lektira narodu
Provokacije znaju biti zlonamjerne, ciljane da povrijede ili obezvrijede, ali su često i jedini način da otkrijemo nevidljive granice nespoznatog svijeta koji nas okružuje. (Tako, naprimjer, provociraju djeca, koju zovemo bezobraznom, iako su najčešće samo radoznala.)
Objavljivanje knjižice s pričama Branka Ćopića iz ciklusa o Nasradin-hodži provokacija je ove druge vrste. Radoznali smo kako će se prema njoj ponijeti književni ideolozi, sastavljači lektirskih spiskova i nastavnice i nastavnici svikli na činovničku poslušnost.
Već i sama naslovna stranica knjige privlači pažnju i nudi je kao tržišno opravdanu. Hem na njoj ime omiljenog dječijeg pisca, Ćopićevo, hem svima simpatični šeret iz narodnih priča kao njen glavni junak. Pa ipak je ovaj ciklus ostao prilično zapostavljen u domaćoj lektiri. Šta je to u njemu što ga uprkos tržišnoj potentnosti i interkulturnoj podobnosti drži dalje od školskih klupa?
Dvije napomene o lektirskoj politici
Odgovor na ovo pitanje zahtijeva dvije napomene o lektirskoj politici i uopšte o ulozi književnosti u domaćem obrazovanju. Prvo, važno je znati da se spiskovi knjiga za obavezno čitanje sastavljaju prilično proizvoljno, u malobrojnim komisijama politički podobnih stručnjaka, bez valjanih kriterija, bez kvalitetnih istraživanja te (što je suštinski najveći problem) bez jasno navedenih pedagoških i metodičkih opravdanja (zašto baš to djelo i zašto baš taj pisac). Tamo gdje te komisije bira nacionalizam, tamo će i nacionalistički razlozi biti ključni, ako ne i jedini.
Drugo, lektira je izdavačima sigurna dobit. Mrtvim piscima ne treba platiti honorar, tiraži su (pogotovo za današnje uslove) prilično veliki, kupci (roditelji i školske biblioteke) zagarantovani. Budući da se na lektirne knjige gleda više kao na robu a manje kao na nastavno sredstvo, na sadržaj se ne obraća posebna pažnja.
Ovo se može lijepo ilustrovati upravo Ćopićem. Njegova zbirka Bašta sljezove boje uvrštena je u lektiru za osnovnu školu. Ona se sastoji se iz tri dijela: prologa (Pismo Ziji), priča iz djetinjstva (Jutra plavog sljeza) i priča iz NOB-a (Dani crvenog sljeza). Posljednja priča u zbirci, Zatočnik, objašnjava i dopunjava Pismo Ziji uokvirujući ostale priče u zbirci. Drugi dio je u kontrastu s trećim, a namjera tog kontrasta jeste da pojača osnovnu misao knjige – Ćopićevo razočarenje revolucijom kojoj je posvetio mladost i život, a koja se izjalovila u prazna i neispunjena obećanja o pravdi i jednakosti.
Ova tema nije prioritet dvanaestogodišnjacima. U Ćopićevom opusu postoji pregršt njima jasnijih (i za njih pisanih) knjiga. Međutim, moraju čitati ovu, jer je nekom odraslom knjigoselektoru ona prirasla za srce. (Da ne spominjemo famoznu zajedničku jezgru, koja nastoji kvantitativno izjednačiti zastupljenost srpskih, hrvatskih i bošnjačkih pisaca u lektiri, a zbog čega je Isidori Sekulić, kao ženi i Srpkinji, rejting toliko visok da se na spiskovima pojavljuje tri puta, od mogućih pet.)
Jutra plavog sljeza sjećanja su odraslog pripovjedača na djetinjstvo čija je dominantna ličnost bio djed. Priče iz ovog dijela knjige su melanholične i duhovite, a zbog izabrane perspektive i teme (opis porodičnog života u patrijarhalnoj sredini) bliske djeci. Time se vjerovatno može objasniti izbor cijele knjige u lektiru. Ali u cijeloj knjizi te priče imaju drugu ulogu (pomenuti kontrast) i svako tumačenje koje izbjegne da taj kontrast naglasi i iz njega zaključi nešto o ideji djela ili je neznalačko ili je falsifikat.
Tako se sastavljač lektire nalazi pred izborom: ili pristupiti djelu pošteno, uvažavajući autora i ideju njegovog djela (a što onda traži da se đaci upoznaju s kontekstom – Jugoslavija, komunizam, NOB), ili, budući da je taj kontekst problematičan u nacionalističkom obrazovanju, sve to prećutati i knjigu prilagoditi drugim ciljevima.
Ovaj drugi izbor vidljiv je u lektirskom izdanju Bašte sljezove boje bez cijelog trećeg dijela i bez ikakve napomene o tome.1 Izdavač će pola knjige prodavati kao cijelu, pri čemu će generacije djece trajno ostati uskraćene za informaciju da su čitale skraćeno izdanje. Ovakva odluka neće naići na prepreku ni među recenzentima, niti među kritičarima, iako bi se očekivalo da će lektirne knjige, baš zato što se štampaju u velikim tiražima i za obavezno čitanje, proći neku ozbiljniju kontrolu kvaliteta.
To nas dovodi do pitanja koje bi svaki roditelj s pravom mogao postaviti: šta je uopšte kvalitet, u vezi s lektirom, ko u tom polju određuje standarde i koji su mehanizmi njihove zaštite? Odgovor je prost. Nema standarda, nema mehanizama, a što je još gore, nema jasnih ciljeva. Lektira je, posmatrana sa stanovišta zahtjeva za metodičkom opravdanošću – puka improvizacija. Ona je takva jer je i cijelo obrazovanje takvo, prepušteno interesima izdavačkog lobija i etnonacionalne pedagogije.
Ćopićev Nasradin u čitanci
Još jednim primjerom može se potvrditi poroznost filtera za emisiju štetnih glasova u nastavi književnosti. Sastavljači čitanke.2 Alija H. Dubočanin i Mirsad Bećirbašić odlučuju se da u nju uvrste priču U krađi iz ciklusa Nasradinhodža u Bosni.
Tema priče je izrazito i jasno – socijalna. (O tome više kasnije.) Ćopić poentira sumnjom u boga, nazivajući ga Pravednim, a u vezi s nepravdom koju dopušta: kako je moguće da je on pravedan, a na svijetu koji je stvorio i dao mu zakone vladaju zakoni nepravedni?
Sastavljači se izbjegavaju suočiti s ovim nepoželjnim aspektom priče, koji dovodi u pitanje religiju kao temeljnu vrijednost nacionalizma te umjesto toga skreću pažnju na folklor:
Jezik priče je priča za sebe! (…) Ispišite neke riječi, pa i cijele rečenice, o kojima ćete posebno razgovarati vršeći isključivo jezičku analizu: džemat, ambar, veli, feredža, moreš, bolan, dina ti, belaj, pito, došo, nijesi, hanuma, reziliti, valahi, tahije džabe, maša, plaho…
Usmjerenjem na isključivo jezičku analizu, umjesto na poentu i smisao priče, sastavljači udovoljavaju interesima nacionalizma: afirmišu partikularne umjesto univerzalne vrijednosti. Sasvim u duhu literature međuratnog socijalnog angažmana, koji su mnogi pisci ovjerili odlaskom u partizane, Ćopićeva priča nije napisana da bi se na njoj vježbali turcizmi. Ali evo, služi tome.
Sastavljači, valjda i sami zbunjeni ulogom koju su sebi dodijelili, govore o nebitnom; šta đak treba da zaključi iz njihove stilski smušene napomene o obliku riječi Nasradin? Jesu li Nasrudin i Nasradin isto?
Ćopić upotrebljava ovaj oblik riječi: Nasradin! Danas je više uobičajeno pisati: Nasrudin! Branko Ćopić je napisao cijeli jedan ciklus priča s glavnim likom Nasrudin-hodžom: Nasradin-hodža u Bosni. Uz Nikoletinu Bursaća, deliju Martina, strica Nidžu, Pepu Bandića i druge, to je jedan od glavnih likova Ćopićevih djela. Nasradin-hodža je internacionalni književni lik, mnogi narodi su učestvovali u građenju anegdota i humoreski o Nasrudinu, pa je taj lik nadahnuo mnoge književnike da prema njemu i njegovim doživljajima grade svoja književna djela.3
I posljednji primjer, o čitanju Ćopića u čitankama: Sastavljači Čitanke za deveti razred osnovne škole.4 odlučuju se za priču Pismo Soje Čubrilove. Ona se završava majčinim traženjem od sina da ne žmiri pred socijalnim nepravdama:
Sve to napiši i kaži, sine, i prokleto ti od nas sviju bilo ako zatajio i ne rekao onako kako jest. Eto, to ti kaže tvoja majka…
Pred tom majkom u jednom trenutku bili su se otvorili ponori ljudskih nevolja. Ćopiću je, očito, čak uz rizik od prigovora da angažmanu podređuje stil i tako postaje patetičan, stalo da svoju junakinju učini univerzalnom predstavnicom siromašnih i obespravljenih. Ona ne govori samo u ime ljudi koje poznaje. Ćopićeva priča nije lokalna i nije nacionalna. Pa ipak sastavljači traže od đaka da pronađu pojedinosti koje rječito govore o teškom i paćeničkom životu Ćopićevih zemljaka.
Pa evo prilike
U ovakvom metodičkom okruženju sedma knjiga iz edicije Lektira narodu pojavljuje se opterećena potrebom da posluži svrsi koja se manje tiče književnosti a više obrazovne politike. (To je, uostalom, tendencija cijele edicije.) Zato je ona provokacija. Ali osim toga je i knjiga koja s dobrim razlozima može biti uvrštena u lektiru. Socijalna književnost je pojam koji se od đaka očekuje da usvoje; pa evo knjižice priča u tom žanrovskom okviru. Od obrazovanja, pa i od nastave književnosti, očekuje se da kod đaka razvija kritičko mišljenje: pa evo prilike da se u razredu otvori rasprava o odgovorima vjere i njenih činovnika na uzroke siromaštva, nepravde i nejednakosti u društvu.
Književnom djelu namijenjeno je da u razredu pomogne djetetu ovladati maternjim jezikom, vještinama govorenja, slušanja, čitanja i pisanja, sve to s pretpostavkom da se od pisaca tome može učiti; pa evo prilike i za to, jer su Ćopićeve priče o Nasradinu pisane tako da ih školska interpretacija lako otključava. Kako i koliko lako provjerićemo nakon što ih pročitamo.
A evo i neprilike
Vjerovatnoća da će nastavnik ili nastavnica književnosti obavezati đake na čitanje Ćopićevog ciklusa priča Nasradinhoža u Bosni mala je. Najvažniji razlog jeste rigidni plan i program, koji ne dopušta slobodu nastavnicima da spiskove propisane lektire mijenjaju. Ti planovi su brižljivo proračunati ne samo da uguše slobodu nastavnika, nego i da onemoguće svako kreativno i kontekstualno čitanje literarnih djela.
Osim toga, taj nastavni plan u najvećem broju svojih izbora nije sposoban odgovoriti na jednostavno pitanje: šta je cilj čitanja lektire u školi, šta se njime želi postići, šta učenik (i učenica) nakon čitanja treba da zna, može, hoće, smije, želi?
Na ta pitanja, a povodom Ćopićevih priča o Nasradinu, može se odgovoriti ovako: đaci žive u zemlji koja je već dvije decenije paralisana nesposobnošću nacionalističkih političkih koncepata da urede odnose u društvu tako da svi građani, ili barem velika njihova većina, uživaju u dobrobitima tehnološkog i kulturnog (civilizacijskog) napretka. (Tu se misli, recimo, na efikasnu zdravstvenu zaštitu, slobodu i sigurnost kretanja, pristojne uslove stanovanja i rada, dobro obrazovanje, kvalitetno ispunjeno slobodno vrijeme…)
To što većina ipak ne uživa ovakve standarde života rezultat je, između niza drugih faktora, ideologije koja uređuje društvene odnose i upravlja državnim aparatom. U Bosni i Hercegovini ona je uzurpirala i izobličila demokratske principe, iskoristivši instituciju slobodnih demokratskih izbora kao sredstvo ovjere svoje moći.
Njoj je u interesu oblikovati glasačko tijelo koje će socijalnim temama pretpostavljati nacionalne, shvatajući i svijet i svoj položaj u njemu kao mjesto neprestanih etničkih prijetnji i sukoba, od kojih se moguće zaštititi i osjećati sigurno samo u okrilju kolektiva određenog zajedničkim pripadanjem istoj vjeri, tradiciji, porijeklu i teritoriji. Škola u tom procesu oblikovanja poželjnog glasačkog tijela ima važnu ulogu, a književnost, u školi, vodeću.5
Utoliko njena veza s nezadovoljstvom koje se sve više javlja i među mladima nije zanemariva. Škola ima izbor da od uzroka duboke društvene krize okrene glavu, pod izgovorom da se bavi obrazovanjem a ne politikom (što je s obzirom na njenu društvenu ulogu politika neobrazovanja) ili da, vodeći se onim najboljim što je naučna misao do sada dala, pokuša objasniti gdje su uzroci i gdje bi se trebala tražiti rješenja krize.
Na jedan od uzroka ukazalo bi čitanje Ćopićevog Nasradina. Ono bi nas, kad bi se na njega odlučili u našoj nastavnoj praksi, dovelo do odnosa vjere i kritičkog mišljenja. Glavni junak je vjernik i duhovni predvodnik svoje male seoske zajednice. Ćopić ga slika od prve do zadnje priče s neskrivenom simpatijom i poštovanjem, ali ne okamenjenog u dogmi, nego, naprotiv, živog i nemirnog u sumnji. Ta sumnja nije sholastička, ne rađa se u intelektualnoj dokolici (kakva cvjeta u postmodernoj akademskoj zajednici), nego dolazi iz teškog života, iz siromaštva, neznanja, nepravde.
Socijalni angažman Ćopićevog Nasradina
Knjiga pod naslovom Borci i bjegunci,6 objavljena u Beogradu 1939. godine, sastoji se iz dva ciklusa: prvi, Nasradinhodža u Bosni, čini dvanaest priča7 s Nasradinom kao glavnim junakom, drugi, Delija Martin, deset priča sa seljakom Martinom Peulićem kao centralnim likom. Knjiga je druga od tri u nizu koje je Ćopić objavio pred početak rata 1941. godine.
Priče su naišle na dobar prijem; od trideset kritika, tek je jedna bila izrazito negativna, Tartaljina.8 Zahvaljujući prije svega njima, kritičari su u Ćopiću vidjeli Kočićevog nasljednika,9 iako sam Ćopić u jednom intervjuu svoje stvaralaštvo dovodi u vezu sa Matavuljem.10
Priče su, a među njima i ciklus o Nasradinu, prepoznate kao socijalne, što se obično povezuje s umjetničkom nesavršenošću. Naime, iz te artističke (neideološke) perspektive, svaki angažman, pa i socijalni, vidi se kao ustupak određenom neestetskom programu koji umanjuje vrijednost djela. U Ćopićevom slučaju socijalna tendencija rezultirala je nekim slabostima,11 ali se one ne mogu sasvim pripisati ciklusu o Nasradinu. U nastavku ćemo, nakon kratke analize svake od dvanaest priča iz ciklusa, pokušati obrazložiti zašto uprkos opravdanim prigovorima ovu Ćopićevu prozu preporučujemo nastavnicima i đacima.
- Na granicama
Ćopićevom Nasradinu njegove džematlije prigovaraju (u prvoj od dvanaest priča, Na granicama):
(…) Nasradin-hodža, bolan, ti ne gledaš ko je kakva vjera, nego radiš ko da ti je vas dunjaluk brat – i Vlah, i Šokac, i Čivut. Ljutiš Alaha, Nasradin-hodža, jer nećeš da vidiš kolika je granica koju je postavio između nas i ostalih vjera. Ona fukara, Petko Macura, na tvome magaretu i mlinari se i drvari se; kad se god ko razboli, bio Vlah, bio Šokac, kakva vjera bila da bila, ti odlaziš da ga obiđeš, ideš im i na veselja, a sve mi to odavna gledamo i ćutimo. Ali ovo, Nasradin-hodža, to je prešlo svaku mjeru: u tvojoj pojati bolovao je mjesec dana onaj prosjak Mile Dragosavac, kod tebe je i umro. Dvorili ste ga i ti i tvoja hanuma, sjedio si po čitave noći pored njega – sve mi to znamo. Pa na što to sad naliči, Nasradin-hodža, Alaha ti, ko da si nikakva vjera, ko da moćni Alah nije postavio granice između ljudi i gdje je taj ko može da ih prijeđe!
A Nasradinu je čudno i nerazumljivo
otkud neko može i za trenutak da povjeruje u nekakve granice koje stoje između ljudi, kad, evo, na ovom svijetlom mirišljavom božjem jutru duša ti osjeća da su ti bliski i podjednako dragi i nevjernik i pravovjerni, i ptičica u gori, i lišće što treperi na jutarnjem vjetru – brat si svemu živome. Sve mu se čini kad bi ove njegove džematlije bar jedanput, u jedno svijetlo – vedrinom i suncem bogato jutro – pogledali u svijet s ovoga brijega, da bi shvatili i razumjeli zašto je Nasradin-hodži jednak i prosjak Mile Dragosavac-nevjernik, i pravovjerni Memaga Šćeta, onaj luckasti Šćeta što se go i bos skita kroza sva sela i vječito pita za nekakva goveda. Juče je u njegovoj pojati umro Dragosavac, a sjutra će, možebiti, to isto zadesiti i Memagu. A kakva je razlika između te dvije sirotinjske smrti?
Ovdje je vidljivo kako mane ranih Ćopićevih priča dolaze od njihovog socijalnog angažmana. Nakon što je dao hodži da mudro odgovori na primjedbe džematlija, on gubi interes da dalje razvija pripovijedanje, pa se Na granicama raspline u ovoj misli. Na narednih nekoliko stranica Nasradin je varira i potvrđuje djelom, poklanjajući novac siromašnom poznaniku Lovri Beniću. Didaktička uprošćenost ne može biti preporuka čitanju književnog djela, osim u školi, i u nekoliko izuzetnih slučajeva (npr. pri upoznavanju djece s basnom). Ali nisu sve priče u ciklusu ovakve, a ova je još i opterećena kompozicionom zadaćom koju ima da ispuni – predstavljanjem transformisanog junaka narodne književnosti da najavi glavnu temu ciklusa. Naslov, Na granicama, ključ je za njegovo čitanje. Hodža je pojedinac pozvan da stane na granice i da ispita njihov smisao. A šta su granice, pokazaće naredne priče u ciklusu.
- Nasradin-hodžina laž
Već sljedeća, Nasradin-hodžina laž, izvedena je vještije i bliža je svom usmenom predlošku. U njoj na početku zatičemo hodžu odbjeglog u šumu, skrivenog od gomile koja opsjeda njegovu kuću, nakon što se odjedanput pročulo da Nasradin-hodža umije da liječi i daje trave i zapise za svaku boljku – i insansku i hajvansku – izliječi, veli, sve ko da si rukom odnio. Hodža zna da nije ono za šta ga smatraju, ali ga daleko od njih grize savjest što nije s ljudima kojima pomoć treba. Osjećaj krivice raste. Svijet se ne razilazi, nego noći u njegovoj avliji i pojati. Najzad hodža odluči da se vrati i učini to što od njega očekuju –
kad već nema nikakva izlaza, blagodat je i to kad bar čovjek ima u što da se nada pa makar to bila i najveća laž. A Alah će, zaključuje on, oprostiti i vidjeti da ne lažem za svoju hasnu, neg što me na to naćera ova ljudska bijeda i nesretluk.
I zaista, nakon što se vrati, dijeli različite savjete, sve jedan budalastiji od drugog (tu Ćopićev humor dolazi na svoje) pa se ljudi zadovoljenih očekivanja razilaze. Nakon što isprati posljednjeg, penje se na munaru i sa tugom i studeni oko srca počinje da uči.
Starci po kućama začuđeno su dizali glave i osluškivali. – Aman, aman, još Nasradin-hodža nikad ljepše nije učio. Kad završi molitvu, Nasradin-hodža, vas u znoju i nekoj čudnoj tremi, podiže oči put neba. Kroz razderane teške oblake treperila je i utopljenički se borila s pomrčinom jedna jedina zvijezda. U bolnu zanosu on podiže put nje obje ruke: – O, veliki Bože, Ti vidje moju današnju muku i laž. Morao sam tako, to Ti dobro znadeš. Pa sad, ko je kriv za sve ovo: Ti ili ja, ili neko treći, meni nepoznat?!…
Simbolom jedne zvijezde u pomrčini Ćopić nagrađuje etiku svog junaka, koju u poenti suprotstavlja pobožnoj pomirenosti s nebeskom pravednošću.
Ovdje i ovako izgovorena sumnja pojačava se u narednim pričama.
- Pred zatvorenim vratima
U trećoj, Pred zatvorenim vratima, u kojoj se nebo još jasnije vidi kao studena praznina, po hodžu dolaze dva mladića iz susjednog džemata, da isprati umrlog prosjaka, koji je noć ranije nađen krvav pred nečijim vratima.
Hodža, naravno, pristaje i polazi s mislima na mnogobrojne umiruće nad kojima je stajao nastojeći da pronikne u šta to gledaju svojim posljednjim pogledom. Nakon skromne i brze sahrane zadrži se malo s narodom u kafani, ali ćutljiv i zamišljen, da bi potom onda u mrak krenuo na magarcu kući. Sve vrijeme misli kako se pokojnik, pavši s neke stijene, krvav i slomljen, jedva dovukao do kuće i vrata, i tu možda dozivao u pomoć, ali mu oni unutra nisu otvorili, jer ga nisu čuli, ili ih je bilo strah. Ćopić daje svom junaku da ovaj slučaj univerzalizuje:
A tako su sva vrata u svijetu zatvorena, svukuda brave, mandali, katanci i teška nepokretnost zatvorenih vrata, sve se ogradilo i zatvorilo, a čovjek nevoljnik nalazi se sam napolju i uzaludno lupa da mu se otvori.
– Uh, uh! – neugodno se strese Nasradin-hodža i kao da se u istom trenutku pred njim otvori čitav ovaj široki svijet vas okovan u nekakve brave i katance i obzidan studenim bedemima, a vojska nevoljnika putuje, sama, jadna i gola, i krvavi se pred ćutljivim, hladnim tuđim kapijama, a nigdje nema ključa nit iko dolazi da im otvori. A ljudske uzdahe i dozive guta noć i studena praznina.
– Ko li je sve to zatvorio i gdje su sakriveni ključevi?
U postupak univerzalizacije Ćopić ide pravolinijski, bez pripreme i posebne motivacije, koristeći pogodnosti odluke da za junaka izabere lik iz usmene književnosti. Hodža se sve u istim mislima (Ej, ej, a koliko njih tako kucaju i zovu poput onoga starog prosjaka, a svuda je zatvoreno i studen bije iz tuđih kapija koje su rastavile insana od insana, božjeg roba jednog od drugog, a nit se može odovud tamo, nit otud amo, baš ko na granici raja i pakla. Ma da su bar jedna otvorena vrata koja će prijateljski primiti onoga ko se sam, nevoljan i sirotan, potuca po noći…) vraća kući kasno, nalazeći ženu i djecu u dubokom snu, a ohladnjelu večeru pored ognjišta. Odlaže je (Nije mu se jelo, nešto ga je gorko stezalo i gušilo u grlu.) a onda otvara kućna vrata i na ulazu prostire asuru na koju liježe, ogrnuvši se kao da nekoga čeka. Hajte, hajte, čujemo ga kako mrmlja, ulazite svi, ima mjesta, nije kod Nasradin-hodže tijesno… Golema je i prostrana njegova kuća ko široko more, može u nju stati vas božji dunjaluk… Ćopić, instinktom dobrog pisca, patetiku ove geste ublažava humorom:
Spolja je navirala topla zvjezdana ljetnja noć šturo osvjetljujući koštunjavo lice i prosijedu bradu zaspalog hodže. I niko nije dolazio. Samo se nečije lutačko pseto nečujno poput sjene ušunjalo unutra i odnijelo mu nove novcate opanke od prijesne goveđe kože.
Humorna poenta ostavlja nas pred dilemom: da li je vrata ipak pametnije zatvoriti zato što svijet koji okružuje našu dobrotu vreba sitnim pakosnim smicalicama? Jesu li, drugim riječima, opanci dovoljno dobar razlog da ne čujemo glas ljudske patnje i oglušimo se na pozive u pomoć?
- U mlinu
I četvrta priča, U mlinu, suočava hodžu s potrebom da odgovori traženju sirotinje. On još jedini od cijelog sela melje žito ne krijući se. Drugi, rješavajući se tako prosjaka koji ih opsjedaju i dodijavaju, čim zaspu zaključaju mlin, sakriju se u bujad iznad rijeke i odozgo stražareći paze da neko ne provali i ne odnese brašno. Samo hodža koji se nije tako opametio, drži se i dalje običaja i sjedeći na pragu sluša kloparanje kamenova.
On u tome istrajava uprkos trezvenim upozorenjima ukućana i prijatelja, koji bi da ga zaštite od sve većeg broja tražilaca, skoncentrisanih na subotu, dan kad je na njega red da melje.
Subota je po podne. Topal proljetni dan. Nasradin-hodža udešava mlin, proba među prstima brašno i uz huk i pljusak vode razgovara sam sa sobom. – Eto sad, dobro će biti, ni presitno ni prekrupno. Melji se, melji, blago božije… Eto, ovako i Alah melje, golem je njegov mlin, namelje svemu vilajetu; i svak se podmiruje iz njegova mlina, svaki živi stvor i svakakva vjera. Eh, eh, Alahova čuda i njegove zgode i svemoći, koliko li on samo nadava svijetu… A prošla je godina rodila, rodila baš dobro, dao je On što se kaže objeručke, manje će ovoga proljeća i prosjaka biti, stigo je Alah da nahrani sve, pa i njih… Veliki je On i njegovi mlini za svakoga melju…
U toj radosti i slavljenju boga prekidaju ga jedan za drugim siromasi, starci, sljepčovođe, Ciganke, da bi im svima udijelio lopaticu, dvije brašna. Ispočetka on razgovarajući se s bogom pokazuje svijest o skromnom učinku svog činjenja:
– Eto, kad im Ti nijesi bio kadar namljeti, mučno, dina mi, da ću im i ja išta pomoći; šta je moj mlin prema Tvome – ništa. \e sam ja, a đe si Ti…
Ali kako je molilaca sve više, a on nikog ne odbija, blago nezadovoljstvo izoštrava se u prijekor:
– Eto, kad im Ti nijesi dao, da ih se ja bar sjetim. Vidim ja da njima ni Tvoja rodna godina nije pomogla.
Najzad se pojavljuje njegov prijatelj Lovro, da pozajmi malo brašna, dok mu ne krene posao s građom u planini, ali hodži već više ništa nije preostalo. Lovro odlazi pognut, a hodža ostaje sam u mraku.
Nad crnom masom brijega stražarila je krupna večernjača. Nasradin-hodža podiže put nje zamagljene oči: ne, to nije večernja zvijezda, to je svijetlo neveselo božije oko koje tužno gleda nevoljnike u noći, gleda golemu nevolju po svijetu kojoj ni on sam ne može na kraj stati. U istom trenutku Nasradin-hodži bi grdno žao i sebe i ovoga naroda i dobrog božjeg oka što stražari u noći, pa samo s uzdahom raširi ruke široko i predano kao da se razapinje:
– Eto, Veliki, džabe je, džabe, vidim i ja sam, nema toga mlina koji sirotinji može namljeti… Uzalud su i Tvoje rodne godine i moje davanje… ne pomogosmo joj ni Ti ni ja, kad je neko treći uhvatio pa steže i ne da…
Ćopić iz priče u priču pojačava sumnju u svemoć boga, kojem sve glasnije prigovara. Ćopićev bog prije je bespomoćan nego svemoćan. Poređenjem (kao da se razapinje) izjednačen s Isusom, hodža ostaje zbunjen kad vjera nema odgovor na pitanja koja stvarnost postavlja.
- U krađi
Peta po redu, i jedna od najuspjelijih u ciklusu, priča U krađi, bliska je po anegdotalnom zapletu kasnijim Ćopićevim pričama. U njoj autor, pojačavajući prethodni motiv, dovodi hodžu u situaciju da mora potkradati sam sebe. Naime, kad glad dovede ljude na njegov prag i on im počne dijeliti svoju hranu, njegova žena, zabrinuta za sudbinu vlastite porodice, preuzima brigu o kućnim zalihama na tavanu. Nasradin, ne znajući kako da pomogne siromahu čija djeca gladuju, smišlja da s njim skupa uveče, nakon što mu žena zaspi, provali na vlastiti tavan. Plan propadne kad u mraku nešto obori, probudi ženu, ona digne galamu i uzbuni komšije. Siromah bježi, a hodža ostaje na tavanu, odakle opet gleda u nebo i prigovara bogu:
– Eto, Pravedni, vidiš li Ti sad ovo… Po čijim je ovo zakonima ovako udešeno? … Neće biti da ovdje stoji Tvoj pravedni prst!…
Ćopiću očito nije stalo do raznovrsnih i originalnih svršetaka priča. On ponavlja uvijek istu sliku: čovjeka u noći na zemlji koji se obraća bogu na nebu. Ovaj postupak umanjuje vrijednost svake priče ponaosob, jer kraj biva predvidljiv, ali ovako pojačava smisao cijelog ciklusa, uvezujući priče krajevima kao lajtmotivima.
- U buni
Tako se završava i šesta priča, U buni; hodža staje na stranu sirotinje, koja je gladna napala na begovske ambare, zbog čega su na nju poslali četu konjanika za odmazdu. On u selu odakle je narod izbjegao zatiče ranjenog (kasnije će se shvatiti umirućeg) Lovru, koji pogođen u leđa priča:
– E, moj hodža, da si samo tamo bio i ono vidio: puni ambari, puni do vrha, a naši koševi prazni zjaju… Je li to božja il ljudska pravda i naprava… Ej, ej, hodža, prepukne srce u čovjeku i nekakva mu druga pamet dođe kad vidi sve to. Ajoj, majko, što ću ti ga… Sve će nam poklati, dođe li samo onaj vileni Mujo od Kladuše. Eto šta uradismo… A i moralo se, vala…
Nasradin-hodža, koji se rodio i odrastao u dubokom uvjerenju da je Alah moćan i dobar i da je sve što je na svijetu od njega postavljeno i uređeno ponavlja opet isto pitanje:
Nije zar dobri Alah postavio i ovako nerazumljivo strašne i nepravedne stvari. Nije, ali ko to onda mrsi njegove račune? I Nasradin-hodža se podiže i raširi ruke u nijemoj i mutnoj stravi:
– Ko to izvrće i mrsi pravedne Alahove zakone?!
Tako izlazi pred silnike, nastojeći ih zaustaviti:
– Ne, ljudi, dina vam. Koševi su im prazni, djeca umiru… Šta je to sad… Stanite, vraćajte se natrag… – i ne umjede dalje ništa da kaže, nedostajalo mu je riječi.
Umjesto odgovora dobija od vođe konjanika, Muje od Kladuše, udarac kundakom u glavu, od kojeg se onesvijesti i ostane ležeći. Konjanici napadnu narod u šumi, koji se razbježi na sve strane, a jedan od bjegunaca, videći hodžu (Ležao je gologlav, okrvavljene sijede kose.) zaključi:
– Gle, stara psina, pa se i on digao da kolje sirotinju.
Ćopić ovaj detalj ubacuje za slučaj da čitalac posegne za epskim umjesto za socijalnim ključem. Tema priče nije nacionalna, niti Ćopića zanima istorija muslimansko-pravoslavnih sukoba. On je fokusiran na pojedinca čija je etika visoko iznad stereotipa proizvedenih u etnički suženoj svijesti.
- Srećna zemlja
Sedma priča, Srećna zemlja, smještena je u kafanu, u jedan kišovit jesenji dan. Džematlije komentarišu nedavnu bunu i uzdižu iznad sebe epskog junaka Muju od Kladuše, čiji život gazije vide kao bolji, ljepši i svjetliji od svog, koji je zapeo u jesenje blato sa buljukom djece za vratom. Kad se među njima pojavi Nasradin-hodža (još blijed i slab od posljednje rane što mu je zadade Mujo od Kladuše u onoj kmetovskoj buni) pitaju ga, jer je on jedini među njima mnogo putovao, ima li iđe na bijelu svijetu kakve zemlje ja li grada u kom se srećno i ljudski živi.
To pitanje, na koje on i sam već dugo traži odgovor, probudi u hodži sjećanje:
Još davno, na njegovim dalekim putovanjima iz mladosti, rodio se u njemu san o toj željenoj i nepoznatoj srećnoj zemlji. Putujući tako jednog proljetnog jutra (u kom je to dijelu Carevine bilo, to on nikad ne bi znao kazati) izbio je Nasradin-hodža na vrh jednog kamenita brijega odakle je pucao prostran vidik na morsku pučinu. Pod njim se na obali prostirao omalen gradić opasan bedemima. Bijela jedra dviju velikih lađa plovila su kroz laki jutarnji vazduh u susret suncu koje je izlazilo. Veliko moćno sunce, obavijeno lakom rumenom izmaglicom, dizalo se u daljini iz mora. Je li to ono izlazilo iz mora ili odnekle iz neke daleke nepoznate zemlje – to Nasradin-hodža toga trenutka ne bi umio da kaže, ali je samo osjećao to da mu je srce mlado i da klikće i hoće da poleti u susret suncu koje se rađa. Da, ono je moralo da se rodi negdje u nekoj srećnoj i dalekoj zemlji, koja je od Nasradin-hodže tako udaljena i u koju on, možda, nikad ni dospjeti neće. A bijela jedra naduvana vjetrom plove, plove u daljinu ispod svijetlog dubokog neba, plove, a za njima poput ptice leprša Nasradinhodžina misao puna sjete.
Tu sliku Ćopić daje kao kontrast svojoj (i hodžinoj) domovini, koja je zaglavila u magli i blatu. Svijet oko njega u kafani čeka odgovor, ali kako on samo miče usnama i raspravlja o nečemu sa samim sobom, svi zaključe da mu nije dobro i da je to posljedica nedavnog udarca u glavu. Uskoro se razilaze i ostavljaju hodžu samog, a on se iznenadi kad nad ohladnjelom kafom u fildžanu shvati da su svi otišli.
Najzad i sam ustaje i odlazi, kližući se po blatu. Ćopić poentira:
Bije se i s kišom, i s pomrčinom, i s bolom, i sa svojom velikom samoćom, bije se i ide naprijed; stići će valjda do svoga sunca i do svoje daleke srećne zemlje, stići će, pa makar bio i jedini i bolno i veličanstveno usamljen.
Bog se ne pominje. Srećna zemlja nije raj, nego neko daleko mjesto s one strane mora, odakle izlazi sunce i gdje je svijetlo i toplo, mjesto do kojeg se dolazi borbom. I ovdje je protivnik kojeg treba savladati pomrčina, čija simbolika ostaje nepromijenjena, upućujući na pasivnost, neznanje, zaostalost, učmalost…
- U šumi
Osma priča, U šumi, počinje hodžinom posjetom mudrom starcu, kojeg nalazi na samrtnoj postelji i nezainteresovanog da s njim raspravlja o krupnim stvarima.
Na sva pitanja stari se ljutio govoreći da se njega niko na svijetu ne tiče, da ga puste da umre na miru, a ako se hodže već tiču nevolje pustog tuđeg svijeta, neka onda za sve to pita Alaha, koji je sve to tako udesio, a hodži bi, kaže, bolje bilo da se ne stavlja u Alahove poslove.
– On je tako udesio pa ako hoš da znaš kako i zašto, hajd, brate, pa ga pitaj, a mene ostavi na miru, vidiš, da mi je duša u nosu… On hoće da mi dokuči sve zakone i uredbe ovoga svijeta… Da, a meni je, brate, do umiranja. Šta meni vrijedi…
Ne zadobivši sagovornika, hodža se zaputi u šumu poviše sela gdje se običavao osamiti i predavati razmišljanju. Na stazi mu se oko nogu stane vrzmati nečije radosno psetance. Da srećna hajvana, ponovi dva puta hodža i nagradivši životinju skorelom korom somuna koja mu se našla u džepu, odobrovoljen nastavi put pjevušeći. Ali se opet sneveseli, kad iz jedne kuće začuje vrisku i zapomaganje i sjeti se da to onaj vječito smrknuti Osmo Dizdarević tuče svoju ženu. Zna za to odavno čitavi džemat, ali svak o tome ćuti. Zašto da se ko miješa u Osmine poslove, žena je samo njegova i on može ako će je i ubiti, šta se to koga tiče.
Hodža nastavlja svoj put ka šumi na brežuljku, iznad i daleko od bolesna džandrljiva svijeta, od ljudi koje se među sobom grizu i biju, od čitavog toga dolje tužnog življenja. Gore se smiri, slušajući nečije veliko moćno srce, čija je snaga neizmjerljiva i od koga živi sve uokolo, živi bez bola i bez straha, u poređenju s kojim je njegovo malo ljudsko srce plašljivo i nemoćno, puno sumnji, bola i mutnih pitanja, srce koje je davno izgubilo (a možda nikad ni imalo nije) svoj mudri mir i ravnotežu, pa se lomi, strada, prečesto se vara i nikad ne miruje.
Smiren gleda mrave i hvali boga:
– Kako je mudar i dobar Tvoj red – prošaputao je Nasradin-hodža osjećajući kako se u njemu sliježu i tonu današnji nemiri – kako je ugodno osjećati na svemu Tvoju ruku i Tvoju mudrost i pravedan zakon.
Ali onda opet lajtmotiv sumnje u utvrđen red stvari:
– A čija li je ono uredba dolje kod nas, među ljudima. Je li i to Tvoje? Zašto si dopustio da onaj nekad onako mudri i pametni starac postane samoživa i osorna zvijer, zašto je tako mračno i tužno po ljudskim stanovima, zašto se muči čovjek na zemlji Tvojoj, bije ženu ni krivu ni dužnu i, vječito smrknut i žalostan, kreće se ispod sunčana neba? Ko je unizio i zarobio kmeta, a begu dao preobilno bez ikakve mjere i kantara? Čija li je to kriva mjera? Nisi zar ti dao Muji od Kladuše tu vlast da bude jastreb, tica grabljivica. Od koga li je sve to? Zar od Tebe koji si mravu odredio stazu njegovu i kosu dao veselo srce? Ne, ne, nijesu u Tebi korijeni tužnom ljudskom življenju, tu se neko drugi umiješao.
Umoran od te svoje sumnje, od tuge i nemira koji ga odvaja od srećnog mira u šumi, hodža počinje da se moli velikom Alahu da ga oslobodi ljudskih nemira, sumnji i tugovanja, i da ga primi u svoje carstvo bezbrižne radosti i modrih tišina.
Moleći se osjeti kako i sam postaje dio te ćutljive dobre Alahove prirode i kako je to dobro i ugodno osjećati u sebi tišinu i mudri mir Alahovih stvari… Međutim, iz tog molitvom zadobijenog mira budi ga (O, Nasradine, o babo, hajde brže kući, zovu te ljudi… O, babo...) nemoćni glasić njegovog djeteta koje su poslali po njega; dolje, u džematu trebaju ga ljudi žalosni, brižni, ispaćeni i nevoljni, jadni, nemoćni ljudi pripušteni jedan drugome.
Hodža se odjednom osjeti kao izdajnik, uhvaćen u bijegu. Dok silazi niz bukvik, traži od boga oproštaj:
Mrmljajući odmahivao je rukom nekud u tminu:
– Oprosti, Ti, meni što sam tražio ono što nije za me. Uzalud je meni otimati se i bježati kad je moje mjesto dolje među njima. Neka kukavice bježe od svog stada i svog bremena, a ja neću. A i što će meni samome mir i sreća kad je oni nemaju, de, reci. Nijesam ja ni Mujo ni Alija da se meni mjeri drugom mjerom i na drugome kantaru…
Ponovo, dakle, Ćopić poentira opredjeljujući se za etiku koja molitvom zadobijenom carstvu bezbrižne radosti pretpostavlja socijalni angažman.
- U Orlovskoj klisuri
U Orlovskoj klisuri je deveta po redu priča u ciklusu, kojom Ćopić uvodi još jednog epskog junaka, Budalinu Tala. Za razliku od Muje, on je Nasradinov prijatelj, golać i delija, koji se obično poslije svađa i prepirki s begovskim junacima i megdandžijama sjeti davnog drugovanja i putovanja s tim neobičnim i razumnim hodžom.
Hodža ga dočekuje pričom o pećini u Orlovskoj klisuri, i nekom davno umrlom mudracu, koji je narod savjetovao i učio ga svakom dobru, i za čijeg je života sve dobro išlo u ovome kraju, nije bilo ni sirotinje, ni nepravde, ni tolikih drugih nevolja, a iza koga je u pećini ostala knjiga u kojoj je zapisano sve ono što je on učio, i u kojoj našao bi nauk za dobro i srećno življenje. Nasradin završava priču vjerujući da kad bi neko tu knjigu našao, sve bi opet pošlo dobro kao i onda dok je starac živio. Tale ga je ćutke slušao nešto kisela lica, a onda u jednom trenutku podiže glavu i zagleda se Nasradin-hodži pravo u oči. Kao da je u njima htio da sagleda da li to hodža i sam vjeruje u sva ta pričanja. – Nasradin-hodža, ja ne vjerujem da je ovdje ikad bilo srećna života. To je samo priča, lijepa priča – procijedi on žalosnim jedva čujnim glasom.
Tale uvjerava hodžu da se svijet ne može popraviti tako lako i brzo, ali na kraju ipak pristaje do pođu skupa i izvide stvar.
Poranivši, Tale na konju a hodža za njim na magarcu, skuju usput plan da pećini priđu odozgo, tako što će Tale hodžu polako spustiti na konopcu. Takav naum bez poteškoća provedu u djelo. Sjedeći na samaru vezanom konopom hodža se spušta do pećine, u kojoj naravno ne nalazi knjigu. Nasradin-hodža zakorači na kamenito tle pećine, posuto perjem i tankim ptičijim koščicama. U početku je slabo razaznavao sve oko sebe, a kad mu se oči malo privikoše na polumrak, vidje da je pećina unutra dosta prostrana i prazna s visokim stropom sa koga su visile dugačke, mokre kamene svijeće. (…) Nigdje ništa, samo koščice i perje – ostaci orlove gozbe. A gdje je sveti starac s mudrom knjigom o životu? Prazno, svuda prazno, a treba spasavati… (…) Vlažno je i hladno, studen se šulja oko nepomičnih nogu. Sa stropa kaplju i rasprskavaju se rijetke teške kaplje. I nigdje nikoga; ni starog mudraca, ni knjige koja spasava, a i ono što je hodža u sebi nosio, krši se i nestaje. Tužno je, mnogo tužno, i uzaludan je pokušaj da se spase nešto što je bilo samo san…
Razočaran, hodža izlazi iz pećine, ne javivši se Talu, i sjeda na samar koji se, jer je Tale gore bio pustio konop iz ruku, otisne niz strminu, skupa s hodžom na njemu. Pad se završi teškim ubojima i čuđenjem, od kojeg hodža sporo dolazi sebi i na kraju ne prepoznaje ni Tala, koji mu zabrinut hita u pomoć.
– Koga li onaj hoće da bije? – zaplovi mutno pitanje u Nasradnin-hodžinoj glavi i on se loman i težak spusti na kamen. Nije se trenutno ni sjetio da je to njegov prijatelj Tale.
Varirajući motiv don Kihota, Ćopić svog junaka ostavlja neotrežnjenog, sasvim odvojenog od stvarnosti, nesposobnog da razlikuje san i javu, prijatelja od nasilnika. To je zasluženo jadan kraj pokušaja da se lako i na brzinu popravi svijet, vodeći se narodnom pameću.
- Na čudotvornom vrelu
Zato će u narednoj, desetoj priči, Na čudotvornom vrelu, kad čuje svoju ženu kako neku majku bolesnog djeteta nagovara da zdravlje potraži na vrelu Svetinja, reći:
Hajd, hajd, ćuti, pametnija ćeš biti, što tu zaluđuješ jadni svijet, dosta mu je i njegove brige i nevolje. (…) Vrelo, čudotvorno vrelo, (…) šejtan i s njima i s tim njihovim vrelom. Nije mi dosta što sam nagraiso vjerujući da u onoj pećini spava sveti mudrac, nego mi sad još spominju i to vrelo. Tako ti je to kad čovjek vjeruje ludu i neuku narodu i za tuđom pameti ide – i stenjući stade da pipa uboje na leđima. Pa ipak odluči da sutradan pođe na Svetinju i vidi ko će se od naroda s nje povratiti izliječen i zdrav. Siguran da su takva čuda nemoguća, on dolazi na tamno kameno ždrijelo iz kojeg svakih četvrt sata izbije voda i poteče potokom. Svijet oko izvora čeka, i kad voda krene koritom pere bolesne udove u njoj, ili je grabi i nosi teškim bolesnicima koji leže nepokretni naokolo. Hodža, dugo gledajući taj prizor, sjeti se svoje jučerašnje srdnje na ono vrelo i na neukost svijeta, sjeti se da je spremio mnogo teških riječi za praznovjerne bolesnike, ali sve to kao da bijaše nekud bespovratno iščezlo. Utom ga iz misli prene glas starca koji ga zamoli da mu u pružen čanak zahvati vode, jer je on sam preslab za narod koji se dole gura i pere. Kad mu hodža ispuni molbu, bolesnik opere ranu i oraspoložen počne pričati ko se sve na tom izvoru izliječio. Hodža i dalje misli da je sve to laž i golema varka i da vrelo nikog ne liječi, ali ga ne prekida, jer mu je nešto bilo žao videći ga sa koliko nade i oduševljenja priča o čudesima koja se nikad desila nijesu. Na izmaku dana on bolesniku pomogne da se uspne do puta, a on se vrati i uskoro ostane posljednji. Misleći o tome kako sa svih strana vode ovamo puteljci i stotine ljudi dolaze ovamo u varljivoj nadi da nađu lijeka, nade i utjehe i pitajući se koga oni još imaju da ih okrijepi i utješi? Nikoga do ovoga dobrog studenog izvora, on se postidi što je došao tu s namjerom da im ugasi nadu.
Pogružen i tih, hodža priđe do samog izvora. U kamenitoj udubini, u plitkoj vodi, svijetlile su se nekolike srebrne pare bačene u vrelo kao dar dobroj i čudotvornoj vodi. Bilo je i bakarnog novca koji se u sjeni jedva razlikovao od tamna kamena.
Ćutljiv stajao je hodža nad izvorom, sumrak je već stao da se hvata u udoljini oko njega, a kad vrelo stade potmulo pa onda sve jače da grgolji izbacujući taman mlaz, Nasradinhodža kao da se nešto prenu, zavuče ruku u dubok džep čakšira i baci u izvor krupan srebrni novac.
Ćopić ponavlja ideju priče Nasradin-hodžina laž, samo što je ova sada lišena rasprave s bogom. Kako se ciklus bliži kraju, njegov junak ima sve manje potrebe za tim i sve više razumijevanja za ljude koji prepušteni sebi i napušteni od boga nalaze različite načine da žive bolje i lakše.
- Nevjerni Alahov sluga
U pretposljednoj priči, Nevjerni Alahov sluga, sad već ostarjeli Nasradin-hodža poduhvatio se skupljanja novca za gradnju nove džamije u selu. Sa sakupljenim novcem razmišlja pri povratku zašto ne osjeća više onu radost i uzbuđenje kao za nekadašnjih lutanja. I odgovara:
Zar može bez gorčine da bude onaj ko je vidio kako ljudi umiru za mjericu žita, ko je osjetio nepravdu i bol, koji za sobom siju Mujo od Kladuše i njegovo zloglasno društvo, otkud krila onome ko je vidio i krv, i rane, i bijedu, i djecu od tri godine, koja već znaju za gladovanje.
Umoran i razočaran, on na konačištima zamišlja kako bi dobro bilo usnuti beskrajan san i odmoriti se jednom i zauvijek od takvog svijeta, ali ga drugi glas razbuđuje:
Zašto se ti sad tu izležavaš i miruješ? Možda baš sad negdje neko zove u pomoć, neko je siroče zalutalo na pustu drumu, neko je bolestan i u ognju bunca i traži vode, nekom su učinili nepravdu i on sad guta bol i suze, jer nigdje ne nalazi čovjeka… Ustaj, zašto se odmaraš, zar to nije grijeh. Dok ti spavaš, zlo napreduje, ljudi propadaju. Nikog nema da ustane i da brani, svi spavaju, a zlo je budno i zato neko treba da bdije.
Za razliku od priče Pred zatvorenim vratima, zasnovane na istom motivu, Ćopić ovdje ide korak dalje. U nastavku hodža susreće ostarjelog prosjaka i daje mu pregršt od skupljenog novca za džamiju. Zatim ga noć zatekne na vrhu nekog brda, s kojeg gleda izlazak krupnog crvenog mjeseca. Zadivljen veličinom i blizinom mjeseca, u kojem prepoznaje Alahovu stvaralačku snagu, on driješi kesu i broji novac, prisjećajući se kome je sve iz nje dijelio milostinju:
– Udijelio sam danas onoj dvojici prosjaka, juče onom starcu više mlina i onda još… kome sam ono juče davao novca?… Aha, onoj ženi štono je po poljima skupljala klas. Da, da… Tuđe su vjere i onaj stari i ona žena, ali šta mari; neće se zar Alah naljutiti, i ono su njegovi stvorovi… A da čiji su, nego njegovi! – čisto se obrecnu na nekog nevidljiva pored sebe. – Dao sam im i šta je to sad koga briga.
Ali neki drugi glas opomene ga da nije davao svoj novac, nego džamijski, a džamijsko je Alahovo.
Ta istina jasna i porazna sinu mu odnekle pred očima tako gola i surova da on trenutno ostade zbunjen i bez riječi. Zbilja, on je dijelio svijetu džamijski novac. Novac davan na put božji, za bogomolju pravovjernima, on je, eto, rasipao i svojima i tuđoj vjeri. A paklene muke čekaju onoga ko Alahovo harči i rasipa. Sa Sirat-ćuprije, koja je tanja od dlake, a oštrija od sablje, survaće se u vječnu propast nevjerni Alahov sluga Nasradin-hodža.
Bez pokreta i bez riječi, kao drven, Nasradin-hodža se zagledao nekud u daljinu, naglo izvukao ruku iz kese kao da se tamo opekao, i tako je ostao nekoliko trenutaka osjećajući kako je odjednom oko njega postalo sve pusto i hladno. Mjesec odskočio iznad brijega i njegovo lice došlo nekud studeno i strogo kao da se sprema da izrekne veliku i tešku osudu.
– Eto, izgubih dušu.
Ali se onda sjeti starca, i svih jadnih i bespomoćnih, pa se predomisli:
Alahu, i ti bi im udijelio da siđeš dolje na ove naše drumove.
Pa to ponovi još jednom:
Alahu, i ti bi im udijelio. I smiren, i siguran da je ispravno postupio, sjeti se svog džemata i svoje stare drvene džamije sa koje je bezbroj puta izgovorio Alahovo ime, da bi zaključio:
– O, Alah, Alah, Ti najbolje vidiš da je duša Tvog sluge čista i bliska Tebi. A čemu će Tebi drukčija i bolja džamija od one naše stare. Srce Tvog sluge Nasradina dozvaće Tebe i s naše sirotinjske bogomolje kao i s najvišeg stambolskog minareta.
Spor Nasradina s bogom, što je glavna tema ciklusa, Ćopić rješava pomirenjem, ali na način da je Nasradin na kraju taj koji oblikuje boga prema svojim načelima, kao biće razumno i pravedno, skoro pa klasno osviješteno. Takav je obrat sasvim u redu s ciljem koji Ćopić, i socijalna literatura, pred sebe postavljaju.
- Razgovor s čovjekom
Najzad, u posljednjoj od dvanaest priča u ciklusu, Razgovor s čovjekom, postaje jasno da bog egzistira u ovoj prozi samo kao proizvod čovjekove svijesti.
U priči se hodža (Sijed, umoran i star) penje na uzvisinu i sjeda na kamen visoko iznad zapjenušene rijeke, uživajući u toplom jesenjem danu.
Ali blaženstvo zrelih jesenjih časova ne traje dugo. Ispred hodže počinju da putuju protekle godine i dani. Sve ono što se ostavilo i prežalilo, nad čim se tugovalo i provodilo nesane noći, kao da se probudilo i traži svoj posljednji obračun. Mnogobrojne zgode i nezgode njegovog burnog i čudnog života ponovo su oživjele u svom tihom sablasnom svijetu uspomena. S drenovcem preko ramena prolazi ispred njega njegov stari prijatelj Tale, čovjek koji ne zarezuje ni carsku ni vezirsku, ali srce mu je nesrećno i razbijeno; na rukama mu ponovo izdiše tihi blijedi buntovnik Lovro Rebac, ranjen pred tuđim prepunim ambarom, drumovima jezdi bijesni Mujo od Kladuše, težak i nemio kao zlo, pred očima podrhtava svijetla i daleka slika nikad viđene srećne zemlje. I sve je to danas tako daleko i na svemu leži mir proteklih umrlih stvari.
Ovom rekapitulacijom nekoliko bitnih događaja iz hodžinog života, kako je taj život predstavljen u pričama, Ćopić priprema svršetak ciklusa. Sažimanje sugeriše hodžinu smrt, pa će ga na kraju priče zaista pronaći mrtvog, s rukom pod glavom, kao usnulog.
Ali prije nego se to desi, postaraće se Ćopić da hodža u toj prošlosti koje se sjeća ugleda i sebe:
Ko je taj čudni i zaneseni čovjek koji vječito putuje bosanskim drumovima? Tako mu je i blizak i dalek u isti mah. Gleda Nasradin-hodža i čisto ne vjeruje da je to zaista bio on. Kako je i tragičan i smiješan taj osamljeni hodža koji na magaretu putuje svijetom i sa svoje dvije usamljene ruke pokušava da među ljude ponovo povrati mudri mir pravednih Alahovih zakona, koje je neko nepoznat pomrsio i naopako postavio. A ipak, kako je draga borba za taj daleki san koji hodža u sebi nosi. I čini mu se da mu se ponovo povrati mladost i snaga, da bi opet krenuo istim putevima i po istome poslu, krenuo bi pa makar i opet ostao usamljen i smiješan kao i nekada.
Ovim odličnim postupkom, vraćajući Nasradina u legendu a potvrđujući u sadašnjosti njegovu etiku, Ćopić zaokružuje cijelu knjigu. Čovjek koji vječito putuje bosanskim drumovima besmrtan je i po tome ravan bogu. Tu perspektivu čovjeka/boga potvrđuje i pozicija s koje Nasradin gleda ljude u klancu koji posluju nešto oko mlina i pored njih dvije žene koje prostiru rublje.
Gledani odozgo svi su se oni činili kao mali šareni mravi. Huči moćna rijeka, ruši se preko kamenja i sva u pjeni guši se kroz tjesnace, okolo stražari sivo stijenje, a gore u vrtoglavim visinama putuju rastrgani oblaci. A pored svega toga stoji mali neznatni mrav – čovjek. Stoji i bori se protiv sviju moćnih studenih sila oko sebe. Sjedi sitni mrav na obali divlje rijeke, velika je njegova snaga, smjelo mu je srce. Pa zar on ne usavršava i produžuje rad Velikog Zidara!
Dugo je hodža gledao one dolje ljude kako se miču poslujući oko mlina i dušu mu je ispunjavalo dotle nepoznato divljenje pred snagom i upornošću toga malog stvorenja. Prvi put dotada kao da je ugledao čovjeka u svoj njegovoj snazi i veličini, i nije ga bilo strah za njegovu sudbinu. Od toga mu postade i toplo i sigurno.
– Mali, ti nećeš propasti pa makar mene i ne bilo. Golema je tvoja snaga i te ruke naći će svoj spas. Ti što prevrćeš tešku ćutljivu zemlju, obaraš moćne dubove i u dubokoj klisuri boriš se s podivljalom rijekom…
Dugo je tako hodža razgovarao s čovjekom. Prvi i posljedni put u životu njegove oči bile su okrenute k zemlji i razgovor mu je tekao bez razornih sumnji i bolnih pitanja. Posljedni i najtopliji razgovor čudnog i smiješnog ratnika hodže Nasradina.
Naivni optimizam socijalnog angažmana
Ćopić završava knjigu naivnim optimizmom, s vjerom u čovjeka, u njegovu snagu i upornost, sa spoznajom da spas nije u molitvi nego u radu, borbi i stvaranju. Taj optimizam dolazi iz ideologije koju osim ovog pisca u to vrijeme dijele i Zijo Dizdarević, Meša Selimović, Derviš Sušić, Hasan Kikić, Skender Kulenović… Neke od njih spomenuće Ćopić u predgovoru Bašti sljezove boje:
Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?
Motiv noći, hladne, sa zvijezdama od leda i ratnik čija starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku, ukazuju na čvrstu i neprevidivu vezu Bašte i Nasradina. Između su hiljade ispisanih stranica (i čitava jedna više nego uspješna književna karijera), ali nijedna se od njih ne može čitati bez svijesti o razlozima i uvjerenjima iz kojih su napisani.
Tumačenje koje ih prećutkuje falsificira Ćopićevo djelo. A ukoliko to radi u školi, onda zloupotrebljava i književnost. Na isti način moglo bi se prigovoriti i nama da je zloupotreba književnosti i ovo naše potezanje Ćopića kao aduta u polemici s nacionalizmom. Međutim, onaj ko bi to prigovorio morao bi pokazati gdje je zlo u takvoj upotrebi. Mi, za razliku od državnih sastavljača i tumača književnosti, ne prećutkujemo njen ideološki potencijal, ne skrećemo pažnju sa bitnog na nebitno, ne koristimo knjige kao cigle u podizanju zidova među ljudima i zajednicama. Kraće rečeno: mi znamo da književnost u školi ne može biti oslobođena upotrebe, ali vjerujemo da ne mora služiti zlu.
No, primarna namjena ovog pogovora nije bila otvaranje akademske polemike o ciljevima i standardima čitanja književnosti u školi (iako je smatramo neophodnom i hitnom), nego najprije skretanje pažnje nastavnicima, roditeljima i đacima na jedno zanimljivo, vrijedno i nedovoljno poznato djelo Branka Ćopića. Čitajući priče u knjizi Nasradin-hodža u Bosni, i razgovarajući o njima u školi, đaci na ovom dobrom primjeru socijalne literature mogu otkriti teme i probleme koji su i danas aktuelni i koji se i njih tiču. Ovdje predloženo tumačenje skroman je prilog jednom takvom mogućem naporu.
[1] Branko Ćopić. Bašta sljezove boje / urednici Šimo Ešić i Ivica Vanja Rorić / Wuppertal, Sarajevo, Tuzla: Bosanska riječ – Das Bosnische Worth, 1997.
[2] Alija H. Dubočanin i Mirsad Bećirbašić. Čitanka 7. Sarajevo: Bosanska riječ, 2005.
[3] Ćopić je, po svemu sudeći, tu varijantu imena preuzeo od Stevana Sremca, koji je sačinio zbirku od 195 anegdota o Nasradin-hodži.
[4] Sastavljači Đorđe Ličina, Luka Šekara, Vojislav Gaković i Stevan Stefanović (Istočno Sarajevo: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2005), str. 89. i dalje.
[5] O tome više u: N. Veličković. Školokrečina, objavljenoj u ovoj ediciji (Sarajevo: Mas media i Fond otvoreno društvo Bosna i Hercegovina, 2015).
[6] Kasnije ju je sam autor, 1956. godine, preimenovao u Bojovnici i bjegunci.
[7] Teorijsko pitanje, nisu li ove priče ustvari novele, na koje pokušava odgovoriti Goran Milašin (Novelistički elementi u Bojovnicima i bjeguncima Branka Ćopića, u: Poetika, stilistika i lingvistika Ćopićevog pripovijedanja / urednik Branko Tošović. Banjaluka: Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske; Graz: Institut für Slawistik der Karl-Franzens-Universität, 2012.) ostavljamo ovdje po strani. Milašin osim toga nastoji, i uspijeva, ukazati na neke sličnosti Ćopićevih likova sa Čehovljevim, nalazeći u toj sličnosti i objašnjenje za mlakost Ćopićevog socijalnog angažmana (str. 90. i dalje). (8) Prema Staniša Tutnjević. Otvorene granice. Sarajevo: Veselin Masleša, 1977; i Staniša Tutnjević. Prve književne kritike o djelu Branka Ćopića između dva rata, u: Zbornik sa naučnog skupa Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja (Sarajevo 26 i 27. maja 1976.). Sarajevo, 1978. Tutnjević opisuje borbu za ranog Ćopića tadašnjih ljevičara i konzervativaca, koji su gotovo svi pozdravili pojavu novog pisca, prikazivača seljačke istine, koji je ušao u književnost sa propusnicom Petra Kočića, s pričama koje su socijalne u pravom smislu reči – mala sinteza lepog, čovečanskog i istinskog. S ljevice su ipak Ćopiću zamjerali mlakost i pesimizam (npr. Avdo Humo), da je socijalan srcem a ne mišlju, dok je s desnice jedan anonim zavikao Ne tim putem, mladi Ćopiću!
[8] Prema Staniša Tutnjević. Otvorene granice. Sarajevo: Veselin Masleša, 1977; i Staniša Tutnjević. Prve književne kritike o djelu Branka Ćopića između dva rata, u: Zbornik sa naučnog skupa Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja (Sarajevo 26 i 27. maja 1976.). Sarajevo, 1978. Tutnjević opisuje borbu za ranog Ćopića tadašnjih ljevičara i konzervativaca, koji su gotovo svi pozdravili pojavu novog pisca, prikazivača seljačke istine, koji je ušao u književnost sa propusnicom Petra Kočića, s pričama koje su soci- jalne u pravom smislu reči – mala sinteza lepog, čovečanskog i istinskog. S ljevice su ipak Ćopiću zamjerali mlakost i pesimizam (npr. Avdo Humo), da je socijalan srcem a ne mišlju, dok je s desnice jedan anonim zavikao Ne tim putem, mladi Ćopiću!
[9] Vidi, npr. Radovan Vučković. Ćopićeva kratka priča prema prethodnicima, u: Od Ćorovića do Ćopića. Sarajevo: Oslobođenje, 1989.; također i tekstove Boška Novakovića i Slavka Leovca u zborniku Kritičari o Branku Ćopiću / prir. Muris Idrizović. Sarajevo: Svjetlost, 1981.
[10] Moji vitezovi tužna lika, u navedenom zborniku (Idrizović, 1981.), str. 237.
[11] Naprimjer: Branko Ćopić je više improvizirao nego što je istinski stvarao, više je težio nego što je postizavao ono što je hteo — tu žalbu i tužaljku. Zato su njegove pripovetke neobično slične jedna drugoj, ne samo po svome tonu, nego i po kompoziciji priče, po načinu kako veže detalje i po smislu kojim ih povezuje. To je glavni nedostatak ovih Ćopićevih priča, a on proističe iz malog misaonog radiusa u kome se kretao pisac: neka sila, neka sudbina ili nešto slično, navaljuje jedan bezmerno težak teret na pleća i na mozak malog Ćopićevog čoveka u dalekim bosanskim planinama, i taj čovek, ma ko on bio, dečak ili skitnica, madioničar iti prosjak, vračara ili đavo, ili samo seljak, svi oni hteli bi, ponekad, da pobegnu negde, da znače nešto, ali ne mogu, ne da im ta sila i sirotinja, i oni ostaju, pokisli, razočarani, večito bez ikakve misli koja će im otvoriti put u borbu sa stvarnošću. Slavko Leovac. Branko Ćopić, u navedenom zborniku (Idrizović, 1981.), str. 42-43.
- Branko Ćopić. Bašta sljezove boje / urednici Šimo Ešić i Ivica Vanja Rorić / Wuppertal, Sarajevo, Tuzla: Bosanska riječ – Das Bosnische Worth, 1997.
- Alija H. Dubočanin i Mirsad Bećirbašić. Čitanka 7. Sarajevo: Bosanska riječ, 2005.
- Ćopić je, po svemu sudeći, tu varijantu imena preuzeo od Stevana Sremca, koji je sačinio zbirku od 195 anegdota o Nasradin-hodži.
- Sastavljači Đorđe Ličina, Luka Šekara, Vojislav Gaković i Stevan Stefanović (Istočno Sarajevo: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2005), str. 89. i dalje.
- O tome više u: N. Veličković. Školokrečina, objavljenoj u ovoj ediciji (Sarajevo: Mas media i Fond otvoreno društvo Bosna i Hercegovina, 2015).
- Kasnije ju je sam autor, 1956. godine, preimenovao u Bojovnici i bjegunci.
- Teorijsko pitanje, nisu li ove priče ustvari novele, na koje pokušava odgovoriti Goran Milašin (Novelistički elementi u Bojovnicima i bjeguncima Branka Ćopića, u: Poetika, stilistika i lingvistika Ćopićevog pripovijedanja / urednik Branko Tošović. Banjaluka: Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske; Graz: Institut für Slawistik der Karl-Franzens-Universität, 2012.) ostavljamo ovdje po strani. Milašin osim toga nastoji, i uspijeva, ukazati na neke sličnosti Ćopićevih likova sa Čehovljevim, nalazeći u toj sličnosti i objašnjenje za mlakost Ćopićevog socijalnog angažmana (str. 90. i dalje).
- Prema Staniša Tutnjević. Otvorene granice. Sarajevo: Veselin Masleša, 1977; i Staniša Tutnjević. Prve književne kritike o djelu Branka Ćopića između dva rata, u: Zbornik sa naučnog skupa Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja (Sarajevo 26 i 27. maja 1976.). Sarajevo, 1978. Tutnjević opisuje borbu za ranog Ćopića tadašnjih ljevičara i konzervativaca, koji su gotovo svi pozdravili pojavu novog pisca, prikazivača seljačke istine, koji je ušao u književnost sa propusnicom Petra Kočića, s pričama koje su socijalne u pravom smislu reči – mala sinteza lepog, čovečanskog i istinskog. S ljevice su ipak Ćopiću zamjerali mlakost i pesimizam (npr. Avdo Humo), da je socijalan srcem a ne mišlju, dok je s desnice jedan anonim zavikao Ne tim putem, mladi Ćopiću!
- Vidi, npr. Radovan Vučković. Ćopićeva kratka priča prema prethodnicima, u: Od Ćorovića do Ćopića. Sarajevo: Oslobođenje, 1989.; također i tekstove Boška Novakovića i Slavka Leovca u zborniku Kritičari o Branku Ćopiću / prir. Muris Idrizović. Sarajevo: Svjetlost, 1981.
- Moji vitezovi tužna lika, u navedenom zborniku (Idrizović, 1981.), str. 237.
- Naprimjer: Branko Ćopić je više improvizirao nego što je istinski stvarao, više je težio nego što je postizavao ono što je hteo — tu žalbu i tužaljku. Zato su njegove pripovetke neobično slične jedna drugoj, ne samo po svome tonu, nego i po kompoziciji priče, po načinu kako veže detalje i po smislu kojim ih povezuje. To je glavni nedostatak ovih Ćopićevih priča, a on proističe iz malog misaonog ra- diusa u kome se kretao pisac: neka sila, neka sudbina ili nešto slično, navaljuje jedan bezmerno težak teret na pleća i na mozak malog Ćopićevog čoveka u dalekim bosanskim planinama, i taj čovek, ma ko on bio, dečak ili skitnica, madioničar iti prosjak, vračara ili đavo, ili samo seljak, svi oni hteli bi, ponekad, da pobegnu negde, da znače nešto, ali ne mogu, ne da im ta sila i sirotinja, i oni ostaju, pokisli, razočarani, večito bez ikakve misli koja će im otvoriti put u borbu sa stvarnošću. Slavko Leovac. Branko Ćopić, u navedenom zborniku (Idrizović, 1981.), str. 42-43.
