Šta poručuje maneken-maturant sa plakata konfekcijske kuće?
Oj, tudi stoj! Ta stvoren jesi čitav,
Da nosiš elegantno matursko odijelo;
Ne kloni dušom, nemoj biti mlitav,
Knjige pod noge! Zajebi načelo!
Prošli su danci bubanja i muka,
Kravatom se veži za viši sloj.
Znanje za život nosi ispod struka,
I tudi stoj!
Oj, tudi stoj! Znaj, tvoja glava mlada
Nek za bankarskom karijerom žudi.
Ko pile od tajkuna uzvini se sada,
Tek stepenice su tebi knjige i ljudi.
Da, zbilja nek se goni ko ti fleka
I primjedba ima na odijela ti kroj.
Ma što te, brate, u životu čeka:
Ti tudi stoj!
Oj tudi svoj! Taj svijet ti nije pako,
Pametnom rodi trnom, a tebi cvijetom;
Ni desno, ni lijevo, da se nisi mako,
Cipele glancaj i tabanom, petom
Gazi bez obzira krepko, živo.
Javi l’ se savjest, reci joj
Ne ide brzo ko ne čini krivo.
Pa tudi stoj!
Oj, tudi stoj! Nek ti kravata nije zamet.
Tek budala misli odijelo je varka;
I neka ti ja vazda budna pamet,
Poza dobra, ambicija čista, žarka;
Nek vješto brzi prsti važu,
Tek tako bit ćeš bogat soj!
Ne mari šta ti drugi kažu:
Tudi stoj!
Oj, tudi stoj! A drugi će se snaći,
Najboljem odijelu najduže se pljeska;
Ne ljubi svijet pa se nadaj plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
Na tvome kontu hvala ti je trudu,
Pazi da niz pazuh ne teče ti znoj,
Pa nijesi, brate, živio zaludu,
Kad si tudi stoj.
Oj tudi stoj, savršenog tkanja.
Nek obuća ti blista kao sunce čisto;
Sirotinja nek se tvome stilu klanja,
Odijelo i poza nek su vazda isto.
Za uspjehom ko za Bogom gledi.
Izgledaj ko čovjek ali budi stroj.
Izgledaj jer izgled danas zlata vrijedi,
Pa tudi stoj.
Da, tudi stoj! Pa dođe l’ poći hora,
Gdje tisuć zvijezda zlaćanih se vije,
Kad čovjek račun si završit mora,
I ti ga svršuj, nek ti žao nije,
Jer nisi zalud u odijelu trajo.
Oj mirno, brajane, sad si račun zbroj!
Na kolko si glava u životu stajo
Da bi posto gnoj?
Na plakatu kojim Granoff reklamira “matursku ponudu – set 190 KM” mladić, vjerovatno granoffska vizija maturanta, pozira držeći u lijevoj ruci novine dok je desnu nogu podigao na četiri toma enciklopedije Britanike.
Šta drugo prolaznik da pomisli osim da u cijeloj pozi ima neke simbolike; otprilike, četiri knjige su četiri razreda srednje škole, i to je stepenica za dalju karijeru.
Knjige, valjda, idu uz set od 190 KM. Jer, da mladić reklamira sportsku opremu, stajao bi na lopti. Da nosi maskirnu uniformu i drži umjesto novina sjekiru, čizmu bi naslonio na panj ili ćutuk. Da je u lovačkoj odjeći, stajao bi na ubijenom medvjedu ili jelenu, zavisno od toga da li je umjetnika inspirisala fotografija lovca Geringa ili lovca Tita. (Vidi opus Asima Đelilovića!)
Ali evo, bosanki maturant stoji na knjigama, u gangsterskoj pozi za čišćenje cipele.
Je li to uvredljivo za knjige, školu, nauku?
Odnosno, da su umjesto četiri toma britanike pod njegovim maturantskim kopitom svete knjige konstitutivnih konfesija, da li bi plakat svejedno stajao kako stoji, ni od kog iz blizine gledan?
Ili bi zagalamili sa svih strana čuvari ređa i ćudoređa, pa bi letjelo perje na sve strane, nadigla bi se udruženja roditelja, zaredale bi smjene, od školskog portira do ministra nauke i obrazovanja.
Nije se ovim povodom oglasio ni PEN, ni društvo pisaca, ni savez bibliotekara, ni sindikat izdavača. Ukratko, to što marketinški krojački salon maturantima neozbiljno poručuje: jebo knjigu, nauku, školu i enciklopediju – nikoga se ozbiljno ne tiče.
Pogotovo ne ministra obrazovanja.
Iskreno, šta je mogao ili trebao da uradi?
a) da zahtijeva od plakatostavca da pod noge maturantu stavi neke druge knjige? (Npr. neke pornografske, ili agresorske?)
b) da zahtijeva od plakatostavca da maturant promijeni odijelo, da obuče neko geringovsko, a da mu u ruke umjesto novina stavi bacač plamena?
c) ništa, jer zato je i izabran, da ne talasa nego da raspisuje konkurse za šofere, upravne odbore i nastavnike, da vodi kadrovsku politiku kao što se mijenja ulje u motoru ili cvijeće u vazi, i da jednom u pet dana izvjesti javnost na sajtu ministarstva o tome šta je rezultat stotina radnih sati kojima on raspolaže.
(Npr. na dan 10. maja 2012. u 10.00 ujutru, na sajtu Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo: “zadnje novosti iz Ministarstva” su ove: 8. maj: konkursi, 3. maj: dodjela stipendija, 24. april: konačna lista stipendija, 23. april: konkursi za upravne i nadzorne odbore, 13. april: aktivnosti za upis… U mjesec dana – šest novosti. Zaista, šta sprečava poštenu i odgovornu osobu na javnoj funkciji da svaki dan prije nego što ugasi svjetlo u kancelariji i pođe kući objavi na svom blogu šta je od posla oposlio, čime se u tom radnom danu ponosi, ili kojeg se, gluho bilo, stidi? Ili da umjesto šofera zaposli nekoga ko će to u njegovio ime činiti. A da sam malo više šeta, pa da mu ne promiču plakati koji ga obesmišljavaju.)
Zapravo, imaju li uopšte ministarstva obrazovanja i nauke ministre?
Da imaju, valjda bi jedan reagovao na ovakav plakat, onako, kao živ čovjek a ne ko lutak u vitrini.
Ali, evo, možda baš taj jedan ima opravdanje, nije ga vidio. Ne ide svako po gradu pješke, i nema svako vremena da zagleda u plakate.
Međutim, ono što sigurno jeste vidio, jer je imao na stolu, jest analiza Nastavnih planova i programa za devetogodišnje obrazovanje. U toj analizi, crno na bijelo, predočena je javnosti poražavajuća slika o stanju u obrazovanju:
Neko je, a ministru ne bi bilo teško sabrati dva i dva pa vidjeti ko, isfolirao reformu, zamazao oči strancima, presuo iz šupljeg u prazno, bez potrebe izložio roditelje nepotrebnim troškovima i stresu. Onako kako je obrazovna reforma, pod očito nedovoljnim pritiskom međunarodne zajednice provedena, bolje da nije ni započinjana.
Zapravo, ne postoji niti jedan razlog da se taj pedagoški fušeraj ozbiljno nazove reformom. A ministru ne bi trebalo biti teško kao novinarima, jer on za razliku od novinara ima sve podatke, reći ko je sve i kako i zašto tu fušerio.
Zašto je matematika važna u razredu a nepoželjna u ministarstvu? Ako je viša matematika izračunati zašto tri vjeronauke kad je bog jedan, za ovo je dovoljna je tablica množenja: pomnožiti broj razreda s brojem predmeta pa s brojem učenika i najzad s prosječnom cijenom jednog udžbenika. Pa onda vidjeti ko ih je (te nove udžbenike, uglavnom jednako loše kao stare) prodavao?
To bi u svakom slučaju bilo lakše nego istražiti kako su elitne jedinice stručnjaka, pedagoga i metodičara još jednom hrabro odbile nalet savremenih obrazovnih standarda na najtvrđi bastion nacionalizma – osnovnu školu. (A pucalo se, i jednako puca, na teritoriji cijele BiH, u sva tri nacionalna obrazovna sektira, iz svih oružja: neznanjem epskih razmjera, sluganstvom jeguljskog tipa, arogancijom na kvadrat, iz busija patriotizma koje su naši dedovi kostima svojim itd. slagali.)
Posljedice su tek djelimično iskazive u sfušerenim milionima. Užas je mnogostruko veći kad se izračuna koliko je novih mladih ljudi naučilo da mrzi, podozrijeva, kalkuliše, laže i posluškuje. Koliko je glasačkih postrojbi i jedinica uvježbano da im pljuvačka krene brže i jače na krv nego na hranu, koliko zavedenih da vjeruju u Torabije, Džemile, svete vodice i čuda u Olovu?
I da poslije svega pozira u gangestrskom maniru s izglancanom cipelom na mrtvoj enciklopediji.
