Kratka uputa o u pisanju himne za pare…
Kako drugačije, nego slučajem, objasniti tu stvar da čovjek, Bosanac, 46 godina, neopredijeljen, demobilisani borac, nastavnik književnosti, podigne glavu kad je niko ne diže – jer svi hodaju pognuti, što zbog hladnoće, što zbog brige, što zbog bljuzge kroz koju gacaju glavnom ulicom glavnog grada Bosne i Hercegovine (podigneš glavu, i bljac! puna cipela slane kaše, žabi do koljena, konju do ramena) – i vidi na zgradi Narodne banke zastavu i dva čovjeka iznad nje kako čiste snijeg sa fasade.
I onda on, taj čovjek, Bosanac, umjesto da misli o globalnoj krizi koja je savila ljude u upitnike, ili o sarajevskoj zimi, u kojoj je lakše baciti lopatu soli u snijeg, nego lopatu snijega ustranu, on, taj čovjek, nastavnik književnosti, razmišlja o toj slici: visi zastava, niko ne zna je li naopako ili baš tako treba, a iznad zastave ljudi, radnici, čiste snijeg… (Ne bacaju so na prolaznike, valjda!) Ima, misli on, u toj slici neke svijetle simbolike: ljudi su u ovoj zemlji iznad zastave; od vrha treba početi čistiti; ljudi manji od zastave; i sve tako, niškorist…
A onda (slučaj?) isti dan ta zastava dobije tekst himne. Napisala ga dva čovjeka koji će za taj trud podijeliti nagradu od 30.000 KM. Dva čovjeka, zastava; sve kao na slici!
Komisija, veli se u vijestima, od devet članova, među njima “istaknuti kulturni radnici” predložiće, dakle, Parlamentu na usvajanje ovaj tekst himne:
Ti si svjetlost duše
Vječne vatre plam
Majko naša zemljo Bosno
Tebi pripadam
Divno plavo nebo
Hercegovine
U srcu su tvoje rijeke
Tvoje planine
Ponosna i slavna
Krajina predaka
Živjećeš u srcu našem
Dov'jeka
Pokoljenja tvoja
Kazuju jedno:
Mi idemo u budućnost
Zajedno!
I tu se čovjek, onaj nastavnik književnosti, najkraće i najljepše rečeno, sjebe. Ne zbog onoga “vječne vatre plam”, to je vjerovatno neka štamparska greška. (Vijesti kažu da se himna krojila od dva teksta, pa je to dovođenje u vezu domovine sa džehenemom zaostalo od onog što je otpalo.) Nego zbog 30.000 konvertibilnih maraka honorara za himnotekstopisce!
Četrdesettri, (brojem 43) riječi! A on ih, naš nastavnik književnosti, zna hiljade!!
Pa nije poezija bingo, da ti treba baš tolika sreća, da od nekoliko hiljada izvučeš 43 i dobiješ za njih 30.000?
Jedna riječ – 700 maraka. A jedno slovo 115 konvertibilnih. Isto koliko i jedna rupa između riječi. Teorijski, od rupa među riječima se može živjeti. Tojest, ako nisu važne riječi, ako je svejedno piše li divno plavo nebo ili krasno modro more, ili trla blabla blan, i mutav na pjevanju može zaraditi.
Nastavnik književnosti gleda tih četrdesetak riječi, i ne može sebi da oprosti što je bio i ostao glup. Kad treba gledati kud hoda, on zvjera po fasadama, a kad treba zaraditi 30.000 KM, on se zgrbi i gleda svoja posla. I sad bi umro od zavisti. Kad vidi šta se od pjesnika očekivalo: 43 riječi, slaba rima i jake imenice, četiri strofe sa šemom 6, 5/6, 8, 5 odnosno 6, 5, 8, 3. Pa mogao je i on tako. To djeca rade s lego kockicama! Evo, iz rukava:
Sao, pao, jao
to je sve što znam
farbrike i sela krasna
s vama propadam
Kanton do kantona
vazda izbori
da nam žive loze stare
sreće izvori
Svetinja si naša
puna te je grud
nisu groblja tvoja svuda
uzalud
Domovino mila
Krv smo tvoga tla
Živjećeš u himni našoj
Tralala…
Svaki član komisije složiće se da je rima tla – tralala bolja od jedno – zajedno. Istina, ne spominju se Bosna, Hercegovina i Krajina, ali spominju se kantoni, a fabrike i sela su bili i na starom grbu BiH.
Ali, reći će oni, utekstu para pjesnika ima više jakih imenica: svjetlost, duša, vječnost, vatra, plam, majka, zemlja, Bosna, ponosna, srce, slavna, predaci, pokoljenja, budućnost, ukupno 14… A u tekstu našeg nastavnika samo 8! (Sreća, svetinja, grud, groblja, domovina, krv, tlo, himna.) I k tome, grud se rimuje s ud, a to nije dobro za himnu. Himna treba da bude svečana, a ne neka tralala.
Ali nastavnik je ovo napisao za pola sata, ne kao pobjednički par za nekoliko mjeseci. Šta je problem ubaciti još koju jaku riječ? Evo: čast, heroj, iskon, sin, život, žito, sunce, zlato, more, radost, mati, zastava, zjena, gordost, raj… Šta je problem složiti ih u strofu 6, 5, 8, 4 (prosjek od 3 i 5), sa šemom rime abcb? Evo:
Ti si sunca zjena,
Gordih gora raj
Mati moja plemenita
Tuđih kruna sjaj.
U naručju tvom smo
iznad svakog zla
Vječno bdiješ ti nad nama
ponosna od sna
Polja su ti gnjezda
ljekovita bilja
Na nebu si zvijezda naša
vodvilja.
Ko pupak je tvoja
Morska obala
Tvrde kule, bradavice
Tralala…
Dobro, ovo je malo previše erotski za himnu. Pupak, bradavice… Zamislite početak kvalifikacione utakmice na Bilinom polju (onome istom na kom je ponosni i slavni naš predak Kulin potpisao abjuraciju), i našu fudbalsku reprezentaciju kako pjeva himnu s dlanovima na jajima, i s bradavicom u ustima. Ne ide. A za njih se ovaj tekst najviše piše. Jer najčešće baš njih kamera snima izbliza, pa ispadaju mutavi, ili božezakloni uvrijeđeni… Ovo ne bi prošlo… Treba mudrije… Možda pojačati rimu? Da bude abab…
Himnu Bosni pjeva
pun slavuja gaj
iz ognjišta dimnjak zijeva
Buji paji paj
Njiva zlatom rodi
Zora sipa ruj
pastir stado ražnju vodi
uz orgija bruj
Učitelj se smješka
Na djevojče čedno
Pod krov jedan škole dvije
zajedno
Sve ti staze krive
Divni NATO zna
Razvij barjak boje šljive
Tralala…
Jasno vam je sad zašto se nastavnik sjebao. Mogao je, a nije. Da je, naprimjer, htio, a nije mogao, bilo bi mu lakše. Divio bi se talentu, vještini i znanju para pjesnika koji su, između mnogih drugih njima sličnih evo pronašli dobitnu kombinaciju i dali himni tekst. Udahnuli muzici dušu, takoreći.
Ali on, glupan, nije htio!
On ne može pisati ono što ne misli i ono što ne osjeća. (Koja budala!)
On ne misli da je iznad Hercegovine nebo plavo i divno, barem nije takvo bilo kad se Stari most rušio u Neretvu, a osim plavog neba ima u Hercegovini i spaljenih kuća i krša u kršu jama… A ima i u Krajini bodljikavih žica i sravnjenih sela, pa mu nekako uz nju ne idu epiteti ponosna i slavna. A ima i među predacima onih koji su upadali u tuđe stanove i otimali tuđu muku, ima u tim pokoljenjima i onih koji su silovali i palili, i vadili oči i nabijali na kolac, i vakcinisali metkom u potiljak…
Jeste 30.000 KM mnogo novca, nikad ga naš nastavnik nije toliko držao na dlanu, ali ko mu je kriv kad je glup pa ne može odvojiti život od pjesme.
I ko mu je, osim slučaja, kriv što živi u zemlji u kojoj se gaca po glavnoj ulici, u kojoj jedno misli, drugo govori a treće radi, u kojoj se drskost isplati više nego znanje a ispeglana kravata cijeni više od čistih ruku, u kojoj se bezočno otima od siromašnih kruhom i dijeli siromašnima duhom, i u kojoj će, najzad, jer je komisija stručnjaka odlučila tako, ljudi stojeći pjevati rime:
predaka – dovjeka i jedno – zajedno.
