Prve scene pozorišne igre za djecu, izvedene u Pozorištu mladih Sarajevo, u režiji Kaće Dorić.
Uloge:
Car Bumbar
Carica Batkica
Car Vodonoša
Carica Nastasja
Princeza Maša
Princ Venja
Čarobnjak
Stonoga Goga
Mulen Puž
Leptir Lir
Ministar, kuhar, posluga. Cvjetovi, bube, gljive…
(Poslije sedamnaest godina…)
0.
(Prolog)
(Prazna pozornica, dvorjani je namještaju.
Prvo unesu veliki prijesto. Pjevaju:)
Sluge:
Dva cara, jedan prijesto
I carice dvije, resto.
Za priču je dobro tijesto…
Kuhar:
(Sa tijestom u rukama)
Ko je rek’o tijesto, Gdje mu nije mjesto?
Sluge:
(Presvlače se u stražare)
Više kruna, neg stražara!
Jedno carstvo sa dva cara.
Jedan prijesto, a dva para.
Ministar:
(Sa malim sefom u zagrljaju)
Ko je rekao pare? Pare ljude kvare.
1.
(Dvorana)
(Fanfare.)
(Ulaze Car Bumbar i Carica Batkica.)
(On hoda nervozan po dvorani, ona plete dok hoda za njim, frkću igle, za njom služavka nosi košaricu sa klupčadima vune.)
Bumbar:
Kako je teško biti slab
Kako je mučno ne biti sit
Biti žedan, a ne moć’ pit’
I danima se od hrane krit’.
Ćutiti glad i trpjet’ žgar
Kako je teško imat ko car
Apetit mlad, a trbuh star.
Batkica:
Dosta više! Prekini!
Bumbar:
(Živne!)
Je li dijetu?
Batkica:
Ne. Kuknjavu!
Bumbar:
Lako je tebi. Sjediš i pleteš.
I kad god hoćeš piješ i jedeš.
A ja sam sam i napušten,
I stomak mi je zapušten,
I crijeva su mi umorna,
I nepca su mi žalosna,
I trpeza mi je sumorna…
Dijeta stvar je pakosna.
(Pogleda ženu, koja i dalje plete)
Ja patim, a ona plete!
Probudi me, na kraju dijete.
(Pljesne)
Ministar, Ministar! I Kuhar!
Ministar i Kuhar:
Izvolite, Vaša Napaćenosti.
Bumbar:
(Ministru)
Zapiši. Nova narodna poslovica:
Svakog posta za tri dana dosta! (Batkici)
Znaš šta ja mislim o dijeti? Znaš? Ne znaš. E slušaj.
(Kuharu)
Ti piši.
(Kuhar zapisuje)
Svaki čovjek jesti treba.
Od dijete nema hljeba.
Večere mi strašno fale.
Dijeta je za budale.
Zar je ovo konjski drob,
Da povazdam žvaćem zob?
Skoro su mi gaće spale.
Dijeta je za budale.
Manje kila, više sreće.
Od tog nema laži veće!
Mjesto vina gutam bale!
Dijeta je za budale!
Prekratko smo na tom svijetu
Da bi išli na dijetu.
Ispuho sam kao gajde
Od dijete nema fajde!!!
(Ministru, koji je bio pošao pa stao na izlazu)
Hajde! I dodaj, neka narod viče:
Bolje grob nego zob! (Nastavi misao)
Svaki je čovjek bijedan i jadan
Kad je mršav, žedan i gladan!
Ko što reče, jednom, neko:
Najljepše je sočno, meko,
Slasno, masno, bezopasno,
Reš, rumeno,
Zapečeno…
(Fanfare…)
(Ulaze Car Vodonoša i Carica Nastasja.)
(On sa tegovima u rukama, vježba i dok hoda. Malo mu je nahero perika. Nastasja raširenih ruku. Tek su joj nalakirani nokti.
Jasno je da su njih dvoje posvećeni savršenom izgledu: fitnes, šminka, kvarcanje, frizura… On ima ogrtač kao Supermen, ispod kojeg triko ističe mišiće. Ona sva utegnuta, sa otkrivenim pupkom. Jedna služavka joj stalno četkom za prašinu čisti ramena. Prati ih slikar, koji radi na njihovom portretu.)
Vodonoša:
Zgibanj, pregib, čučanj, sklek
Mišić ne smije biti mek.
Premet, kolut, zgrčki, skok!
Mišić: bujrum. Salo: jok.
Biceps, triceps, pločice…
(Batkici)
Slušaju l’ vas očice?
Batkica:
Hvala, slušaju.
Vodonoša:
Dobro jutro, kolega. Kako dijeta?
Bumbar:
Dijeta je odlično, za razliku od mene.
Batkica:
Smršao je.
Nastasja:
Ne vidi se golim okom.
Bumbar:
To je zato što sam se naduo od zobi.
Vodonoša:
Pa što je jedeš, kad je ne voliš?
Bumbar:
Zato što jedino zob smijem jesti koliko hoću.
Nastasja:
(Batkici)
A vi mužu pletete zobnicu? Hihihi…
Bumbar:
(Vodonoši)
Vaša gospa, kad se smije,
Pokazuje stvari dvije:
Zube žene i jezik zmije.
Mužu s takvom lako nije.
Vodonoša:
Odgovaram na to smijehom:
Lakše nego ženi – s mijehom!
(Pokaže na Bumbarov stomak)
Bumbar:
Recite mi, kad ste mačak:
Ovo j’ glava, il’ maslačak?
(Pokaže na Nastasjinu glavu)
Nastasja:
To je kompliment za moju glavu!
Za ten, i miris, i kosu plavu.
Bumbar:
Vašu glavu i cvijet žuti.
Veže rupa sred peruti.
(Prekida ih ulaskom dvorski Čarobnjak sa fotoaparatom na stalku. Postavlja ga ispred njih i pokriva sebe i aparat svojim plaštom, po kojem su nacrtane zvijezde, komete, planete i horoskopski znaci…)
(Vodonoša i Nastasja sjeli su na sredinu prijestola, i namjestili se za poziranje. Sad Bumbar sjedne pored njih, gurne stražnjicom Vodonošu, pa se Nastasja pomjeri na kraj. Onda na svoje mjesto sjedne i Batkica i sve četvoro se guraju.)
Batkica:
Prijesto je da se na njemu vlada, a ne da se pozira.
Nastasja:
Ne poziramo zbog sebe.
Batkica:
Nego?
Nastasja:
Zbog đaka. Poklonićemo svim školama u carstvu naš portret.
Da visi iznad table.
Batkica:
I mi ćemo naš. Je li tako, Bubule?
Bumbar:
Tako je!
Nastasja:
Kh, kh. A gdje će visiti? Pored našeg nema mjesta!
Vodonoša:
Njihov može umjesto table.
Batkica:
A na čemu će učitelji pisati?
Vodonoša:
Šta da pišu? Sve već piše u knjigama.
(Pucne prstima, jedan paž doda mu knjigu. Vodonoša čita)
Od kolijevke pa do groba…
Bumbar:
(Doda, ponosno, jer je on to napisao)
… najljepše je žvaćko doba.
Tačno. To je vrijeme za užinu. Ja sam u svoju školsku agendu uvijek prvo upisivao marendu.
Vodonoša:
(Nastavi, čita)
Od kuće do škole,
od škole do kuće…
Uvijek se ponešto
žvakuće, žvakuće…
Imaju li đaci neku knjigu koju sam ja napisao?
Bumbar:
Nemaju. Srećom.
Vodonoša:
E onda s istom srećom ne treba da imaju ni vašu sliku. Vama riječi, nama portreti. Neka uporede.
Batkica:
Šta da uporede?
Vodonoša:
Sliku na zidu sa slikom u knjigama vašeg Bubuleta.
(Čita)
U povijesti nije često,
da dva cara dijele prijesto.
Prvi širok, drugi vitak.
Jedan dubok, drugi plitak,
hrabar, zgodan, visok, jak…
Bumbar:
… ali su mu rime bljak.
Vodonoša:
U žene mu kosa plava…
Bumbar:
Ispod kose mozak spava.
Nastasja:
Moj mozak spava, tvoj krči!
Bumbar:
Čemu da se narod nada
Kad plavuša njime vlada?
Nastasja:
Jadna je zemlja dembelija
Kojom vlada car Škembelija!
(Izvana se čuje pištanje pištaljki.)
Bumbar:
Šta je ovo? Zašto pište pište?
Ministar:
Pište pište zato što pišci pište u pište.
Vodonoša:
Znamo da pište pište kad pišci pište u pište, ali zašto pište u pište, pišci?
Ministar:
Zato što pište ne pište, ako se ne pišti u pište. Kao što šume ne šume, ako pile pile. Čim pile ne pile, šume šume.
Bumbar:
Ali sad ni pile ne pile, ni šume ne šume, sad pište pište, a mi ne znamo zašto. Pište pište. Znamo kad pište pište, i kad pište ne pište. Pitamo zašto pišci pište u pište, pa pište pište. Zašto? Ne pište, nego pišci! Pište. U pište.
Ministar:
Od muke.
Batkica:
Pište?
Ministar:
Ne, ljudi.
Batkica:
Šta ljudi?
Ministar:
Pište. Ljudi pište. U pište.
Vodonoša:
Znamo!!! I zato pište pište…
Ministar:
Ne pište.
Nastasja:
Šta ne pište?
Ministar:
Pište. Ljudi pište.
Batkica:
Znamo. U pište…
Čarobnjak:
Ne. Od muke. Dovde im je.
Batkica:
Čega?
Čarobnjak:
Vas. Dvadeset godina se svađate! Umjesto da sa dva cara zemlja napreduje, sve je gore i gore. Gledajte, ovo su sve računi. (Uzme iz rukava jedan papir) Evo, ovo je za željezo. Za tegove, mačeve, oklope…
Vodonoša:
Pa moramo imati jaku vojsku i snažne vojnike!
Čarobnjak:
Vojnici bi bili snažni i da dižu kamenje umjesto tegova. Da grade puteve, mostove…
Bumbar:
Momenat, momenat! Zašto uvozimo željezo, kad imamo rudu, i rudare, i…?
Čarobnjak:
Zato što ste Vi naredili da se u visokim pećima peku kokice.
Bumbar:
Narod voli kokice…
Nastasja:
Fino. Narodu kokice, a vama pilići.
Čarobnjak:
(Uzme još jedan račun iz rukava. Nastasji)
A ovo je račun za ogledala.
(Uzme Nastasjino ogledalo)
Svako ogledalo ima Vašu sliku pozadi.
Nastasja:
To je zbog korekcija…
Čarobnjak:
Sva stakla na prozorima zamijenili ste ogledalima.
Nastasja:
Zato sad imam prekrasan pogled!
Čarobnjak:
Vi od sebe ne vidite vašu carevinu! Uvozimo povrće, a izvozimo seljake.
Bumbar:
Šta je tu loše? Bogatstvo jedne zemlje mjeri se po tome koliko je povrća na stolu, a ne koliko je seljaka oko stola.
Nastasja:
I ko si ti, uostalom?
Bumbar:
Astrolog. Naručio sam teleskop, da mi se izradi horoklop.
Vodonoša:
Kaže se horoskop. Horo – skop.
Batkica:
Valjda moj muža bolje zna kako se šta kaže. Kaže se horoklop. Horo – klop. Horoskop je posao, zdravlje, ljubav, a horoklop je doručak, ručak, večera.
Nastasja:
Onda ste trebali naručiti teleklop, a ne teleskop.
Batkica:
Šta je teleklop?
Vodonoša:
To je neko ko sam poklopa tele za ručak.
(Gleda u Bumbara)
Bumbar:
Šta je jedno tele? Je li vrijeme da se spremi sto?
Čarobnjak:
Nije. Vrijeme je da se raspremi prijesto.
Nastasja:
Kako da se raspremi?
Čarobnjak:
Lijepo. Tu vas ima previše.
Bumbar:
Tačno. Njih treba počistiti odavde.
Nastasja:
Nas ima dovoljno. Njih ima previše!
Vodonoša:
Ovo je prilično mali tron, da na njemu sjede i car i slon.
Bumbar:
To Vi, kolega, aludirate na mene?
Nastasja:
Čuo sam jedan trač. Narod ima novu pjesmu o Vama:
Lete lete laste, caru stomak raste.
Bumbar:
Nije tačno!! Smršao sam dvije rupe na kaišu.
Nastasja:
Suuper. Ostalo ti je još devedeset i osam.
Bumbar:
Bolje je imati sto rupa na kaišu, nego jednu u glavi!
Čarobnjak:
Dosta. Previše vas je i jednih i drugih!
Nastasja:
Kako to mislite?
Čarobnjak:
Vrijeme je da se povučete.
Bumbar:
U trpezariju?
Nastasja:
Za jezik?
Vodonoša:
Za nos?
Bumbar:
Povukli ste me za riječ. Baš sam namjeravao da se povučem u podrum, i da u podrumu povučem iz bureta.
Batkica:
Ja cijelo jutro povlačim vunu…
Čarobnjak:
Vrijeme je da se povučete s prijestola!
Nastasja:
U čiju korist?
Čarobnjak:
U korist vaših nasljednika. Vaša kćerka je dorasla za udaju, a vaš sin za ženidbu. Je li tako?
Bumbar:
Jeste. Ali kad se ona uda, a on oženi, opet će na prijestolu biti četvoro.
Čarobnjak:
Neće, ako se vjenčaju jedno s drugim.
Svi uglas:
To ne dolazi u obzir!
Čarobnjak:
Zašto?
Bumbar:
Zato što ga naša kćer ne podnosi. Prije bi se udala za žabu.
Vodonoša:
Naš sin bi prije oženio babu.
(Čarobnjak pucne prstima. Vrata se otvore, u dvoranu utrče Maša i Venja, nasmijani i očito zaljubljeni. On pokušava da je uhvati, ona izmiče, i oboje istrče na drugu stranu. Carski parovi stoje razrogačenih usta.)
2.
Dva balkona
(Na jednom je Maša, zamišljeno diže tegove, na drugom Venja, kanticom zalijeva cvijeće. Pjevaju, naizmjenično, tužni i usamljeni…
Venja:
Da nemam oca Apolona…
Maša:
Da imam oca a ne slona…
Venja:
Da imam oca, a ne budalu…
Maša:
Da ima srce, negdje u salu…
Venja:
Da mi je majka više sklona…
Maša:
Da imam mamu a ne poltrona…
Venja:
Nama zainat da nisu u talu…
Maša:
Da se na valjaju skupa u kalu…
Venja:
Da nisu teški milion tona…
Maša:
Da nismo ispod staklenog zvona…
Venja:
Sad bih plesao s njom na balu...
Maša:
Sad bih plesala s njim na balu…
(Na balkone izađu carevi-očevi. Dok grde djecu, imitiraju jedan drugoga. Vodonoša još i kiše, apćiha, i tjera cvijeće od sebe.)
Vodonoša:
Zar da me sin ovako vrijeđa?
Bumbar:
Za srce si me ujela!
Vodonoša:
Zabio si mi nož u leđa!
Bumbar:
Pola života si mi uzela!
Vodonoša:
Da ocem zoveš onog klauna?!
Car:
Da budeš ćerka onog pauna?!
Vodonoša:
Da budeš zet nilskoga konja!?
Car:
I kuhinja im po znoju vonja!
Vodonoša:
Zar kćerku morža? Od svih žena?!!
Car:
Da budeš snaha manekena?
Vodonoša:
Umjesto punca hoćeš grdobu?
Car:
Da pereš noge onom snobu?
Vodonoša:
Da ljubiš u ruku onog žderu?!
Car:
Prevršila si svaku mjeru.
Vodonoša:
Da nam se okreću preci u grobu?
Car:
Čime zaslužih toliku zlobu?
Vodonoša i Car:
Ni jedne više! Marš u sobu.
(Maša i Venja odu. Vodonoša i Bumbar ostanu na balkonu da se malo smire.)
Vodonoša:
(Vježba)
Čučanj, zgibanj, pregib, sklek.
Otac ne smije biti mek.
Bumbar:
Imam ćerku kao tuč.
Zbog nje će mi pući žuč.
Da se smirim, jedan žvak.
(Izvadi mrkvu i zagrize…)
Otac mora biti jak.
(Prekine ih dvostruki vrisak.)
3.
Dvorana
(Batkicu i Nastasju iz nesvijesti vraćaju sobarice. Čarobnjak i Ministar stoje pored Čarobnjakovog kovčega (dezen isti kao ogrtač).
Utrčavaju Bumbar i Vodonoša.)
Vodonoša:
(Sa isukanim mačem)
Ko je vrištao?
Bumbar:
(Sa isukanom mrkvom)
Šta je bilo?
Ministar:
(Koji je od šoka zanijemio, pokazuje na sanduk. Puf!!)
Puf!
Bumbar:
Šta sanduk? Batkice, šta se desilo?
Batkica:
(Pokaže isto kao i ministar, puf! Ne ispušta igle, i dva klupka ispod miški…)
Vodonoša:
Šta vam je svima? Šta je sa sandukom? Prazan sanduk.
(Okrene i istrese sanduk, iz njega ispadnu kantić ca za zalijevanje cvijeća. Vodonoša kihne. Nastasja opet u nesvijest.
Ministar:
(Pokazuje, u sanduk, puf!)
Puf!
Bumbar:
Šta mašeš tim rukama? Šta im je svima? Da je ovo neko pozorište, pa da kažeš nije im pisac napisao tekst… Da je neki film, pa da kažeš neko isključio ton…
Vodonoša:
(Čarobnjaku)
Ti znaš šta je tu bilo?
Čarobnjak:
Znam. Tvoj sin i njegova kćerka su ušli u sanduk.
I nestali.
(Nastasja opet u nesvijest.)
Bumbar:
U ovaj sanduk?
(Okrene ga, iz njega ispadnu tegovi. Batkica padne u nesvijest. Igle i dalje rade…)
Pa nije ovaj sanduk budžet, pa da iz njega tek tako isparava. Šššš…
(Gleda u sanduk)
Da je lonac, pa da kažeš šššš… Ali puf?
(Nastasja u nesvijest.)
Ministar:
(Polomi se da objasni pantomimom kako su ušli, i puf!)
Vodonoša:
(Ministru)
Ama ušuti već jednom.
Bumbar:
Čim ga izabereš za ministra,
to sve više priča, a sve manje govori.
Vodonoša:
(Čarobnjaku)
Ovo je tvoje maslo!
Čarobnjak:
Zašto moje? Ja nisam ni štapićem mrdnuo.
Bumbar:
Ovdje se radi o otmici. Onaj vaš razbojnik nam je oteo kćer.
Vodonoša:
Ona vaša pufica nam je zavela sina!
Ministar:
(Objašnjava da nije, nije. Ušli su, i puf!)
Batkica:
Nije tačno! Onaj vaš razbojnik nam je kidnapovao ćerku!
Vodonoša:
Moj sin nije razbojnik.
Bumbar:
Nije ni moja kćerka pufica.
Nastasja:
A šta je? Da nije možda princeza?
Batkica:
Ni manje ni više nego što je vaše mladunče princ.
Vodonoša:
Sto posto! Ne pada iver daleko od klade.
Bumbar:
Onda nije mladunče nego kladunče.
Čarobnjak:
Svađa vam ih neće vratiti.
Nastasja:
Tačno.
Vodonoša:
(Isuče mač na Čarobnjaka, ali u ruci mu je mrkva)
Bumbar:
(Čarobnjaku)
Vrati ih.
Čarobnjak:
Ne mogu. Nisu zbog mene otišli.
Batkica:
Nego zbog koga?
Čarobnjak:
Zbog vas. Ponašate se kao djeca a ne kao roditelji.
Nastasja:
A kako se to djeca ponašaju?
Čarobnjak:
Sebično.
Bumbar:
Uf! Uf!
Čarobnjak:
Ništa uf uf. Kad si ti zadnji put podijelio ručak sa nekim?
Bumbar:
Juče. Dao sam konjčilu pola moje zobi.
Čarobnjak:
To se ne računa. Nesebičan si ako dijeliš i daješ ono do čega ti je stalo, a ne ono što ti ne treba i što ne voliš.
A ti, kad si ti zadnji put podigao nešto osim mača?
Vodonoša:
(Razmišlja, ne može odmah da se sjeti…)
Jutros! Tegove!
Car je jači i važniji što je veći i snažniji.
Čarobnjak:
Snaga nije u ljepoti mišića, nego u korisnim djelima koje ti mišići čine. A ti? (Nastasji) Znaš li koliko se ljudi u tvom carstvu prlja i znoji da bi ti bila čista i mirisna? Koliko ih ranije ostari, da bi ti bila duže mlada?
Batkica:
(Nakašlje se, zadovoljno. Izvukla je igle, i plete, da pokaže kako je ona drugačija)
Čarobnjak:
Nisi ni ti neka mustra. Šta pleteš?
Batkica:
Pletem…
(Stid je da kaže)
Čarobnjak:
Hajde. Šta pleteš? Džempere za siromašne?
Batkica:
(Promrmlja, jedva se čuje)
Teglvk…
Čarobnjak:
Glasnije.
Batkica:
Teglavke!
Čarobnjak:
Teglavke. A šta je to?
Batkica:
Priglavci za tegle. Da se ne smrzne zimnica…
Čarobnjak:
Eto! Zato su vaša djeca pobjegla od vas. Jer neće da budu kao vi.
Bumbar:
Ne razumjem ja tebe ništa. Mi smo kao djeca, a djeca nisu kao mi, mi smo sebični a odrasli smo, oni su djeca, a nesebični su… Tu meni ništa nije jasno…
Čarobnjak:
Tu je sve jasno. Ljubav. Ljubav je kad su ti drugi važniji od tebe.
Vodonoša:
Meni je moj sin važniji od mene.
Bumbar:
I meni moja kćer.
Čarobnjak:
Onda ih vratite.
Nastasja i Batkica:
Kako?
Čarobnjak:
Uđite u sanduk.
Vodonoša:
Svi?
Pa kad ste svi mogli na jedan prijesto… Dobro. Ne morate svi. Samo vas dva.
Bumbar:
Sa njim? Nikad!
Vodonoša:
Lakše bi strpali kita u kadu.
Bumbar:
Gadim se na tvoju pomadu. I ulja. I pudere. I kreme.
Čarobnjak:
Gubite vrijeme!
(Pokaže im na sanduk)
(Vodonoša i Bumbar nevoljko ulaze. Prvo Vodonoša, a onda Bumbar.)
Vodonoša:
(Iz sanduka)
Guši me nešto! Zraka! Vode!
Bumbar:
Ne vrti se! Nešto me bode! Puf!
(Čarobnjak otvori sanduk. Prazan. Kad ga Ministar okrene, ispadnu mač, i mrkva. Kad ga još jednom protrese, ispadnu jabuka, čokoladice, grisini, čips, bombone… Sobarice to pospreme.
(…)
