Prvo poglavlje romana o postjugoslavenskoj tranziciji
1.
Nije na dnu svake rupe Zemlja Čuda. Život se nastavlja, kao sapunica. Ustajem u sedam, budim se u osam. Hrfššiihhhhfšš… Jebo me Tito ako ti nisi komunjara. Pokretna kolekcija plastičnog mesinga. Dajem otkaz!
Prvo začujemo tapkanje njenih bosih stopala po rasušenom parketu, potom nas zaslijepi svjetlo, onda osjetimo njena koljena u slabinama, najzad se uvuče pod pokrivač između nas i kaže:
– Ko će mi čitati?
– Šta?
– Uspavanu ljepoticu.
– To znaš napamet.
– Čitaj mi.
– “Nekada davno, u zemlji dalekoj, živeli su kralj i kraljica…”
Znam redoslijed. Na petoj strani pitaće me šta je lomača…
– Šta je lomača?
– Velika vatra.
Na šestoj tražiće da joj pokažem Sunčicu…
– Ko je Sunčica?
– Ova u sredini.
– Nije, nego ova debela.
– Pa što pitaš kad znaš?
– Čitaj dalje.
– “I tako prođe punih petnaest godina. Uoči šesnaestog rođendana, kada je trebalo da Ružica napusti kolibu i vrati se u dvor, u kolibi je vladala velika živost.”
Gubim strpljenje. Zla vještica Grdana lijepo je rekla “na dan tvog šesnaestog rođendana ubošćeš se na vreteno…” Zašto su ove tri glupače odvele jadnu djevojčicu u šumu, držale je odvojenu od majke i oca šesnaest bezopasnih godina, a na taj najopasniji dan vratile je u dvorac, i još se glupirale sa novom haljinom i tortom? Osim što je bio rasista, Dizni je trajno unesrećio generacije razmažene djece. Ovako ispričana, ova bajka je smeće. Njen zadatak je da mozak moje djevojčice svede na dimenzije Barbikine glave. Ne mogu da učestvujem u tome.
– Čitaj dalje.
– “Za to vreme nesrećna Ružica sedela je u svojoj sobi i gorko kakala.”
– Fino čitaj!
– “I gorko plakala. Odjednom, dopre do nje neka tiha melodija koja je oraspoloži. Melodija je pozivala i mamila. Ružica u tom času priđe kretenu.”
– Fino čitaj!
– Vretenu.
Ne želim da moja kćer bude nesretna zato što nema plave uvojke, velike grudi, dugačke noge, mala stopala, ogorčena na mene što ja nisam Matel a ona princeza. Život nije Diznilend. Ne može se od svega napraviti crtani mjuzikl. Nije na dnu svake rupe Zemlja Čuda, nije svaka djevojčica Alisa, i nije svaki san bajka.
Djevojčica spava.
Eva je tamo, na drugom kraju kreveta. Ako pružim ruku, mogu je dodirnuti. Već sam se navikao na njen miris, na njeno disanje, na ukus njenih usana. Mogu osjetiti, u mislima, kao da je stvarno ljubim ili dodirujem, svaki dio njenog tijela. I dobro da je djevojčica između nas – ne moram pružiti ruku. U našim zagrljajima nema više radosti. To je prestao biti razgovor dodirima i poljupcima, pretvorilo se, ne znam kako i kad, u ćutanje i tjeskobu. Kao šetnja u jesen kroz hrpe lišća okorjele mrazom. Žmirimo u mraku, a kad se grlimo, kao da činimo uslugu jedno drugom, grlimo prazne ljušture u kojima se čak ni lažni talasi više ne čuju. Svaku noć tišina je sve dublja i mrak sve gušći. Brujanje aviona koji odlaze da bombarduju Jugoslaviju ponekad prekine tu tišinu i podsjeti nas na tutanj topova i štektanje granata. Preživjeli smo opsadu Sarajeva, beba je postala djevojčica, opet voda kaplje iz slavina, zidovi su bijeli, okna zastakljena, dobijamo poštu, idemo na posao, rat se pretvara u dragu uspomenu, život se nastavlja. Kao sapunica.
Ustajem.
Ustajem u sedam, budim se u osam. Odvrnem slavinu, poprska me tuš. Opet si zaboravila da ga zatvoriš!I tebi su ostale sinoć dlake na sapunu. Ti si iscijedila kalodont iz sredine. Ti si ostavio slivnik začepljen. Ti si uključila bojler na skupoj struji. Ti si ulazio u cipelama. Nisi stavila poklopac na šerpu. Opet sam našla tvoje nokte na stolu. Ispali su iz pepeljare. Nisi obrisao poklopac šolje. I nikad ne opereš četku. I opet si ostavio prljave čarape nasred sobe.
Ima razgovora koje je bolje ne započinjati.
Sjedimo, pijemo kafu, ćutimo. Dvoje stranaca koji putuju istim vozom u različitim smjerovima. Dvije mehaničke igračke sa slomljenim oprugama. Dva đepeta u utrobi kita. Ona čita svoj kalendar s porukama mudrosti. Ja slušam radio.
Tvoojaa pjesma nek mee uvijeek kraaasii, zdravoo Bosno, uuuuuvijek zdraaavo daaasi… hrfššiihhhhfšš… Ako građani ne moraju kupiti od direktora televizije antene i televizore, ne vidim zašto bi od direktora pokopnog preduzeća morali kupovati sanduke i ostalu pogrebnu… hrfššiihhhhfšš… Šarm Istoka u srcu Evrope, restoran… hrfššiihhhhfšš… Kefir; vlašićki sir; žilavka; blatina; smrljak; Kupujte domaće… hrfššiihhhhfšš… glasi: Bosna i Hercegovina ima 50.000: a) kilometara autoputa; b) članova narodne biblioteke; c) činovnika. Naši telefoni su… hrfššiihhhhfšš… Mojee ruže nema više da se kitim njoome, ubode me i ostavi bol na srcuu moomeee… Harmonika svud se glasno čuuujee, svud se pjeva, svudaa ašikuuujee… S tobom ću se vjeečnooo pooonosiitii, Bosno moooja, cvijete pooonosiitii… hrfššiihhhhfšš… za ekomomsko propagandne poruke…
Njena poruka za danas: zdravlje je bogatstvo.
Moja vijest dana: nastavljaju se udari na Jugaslaviju.
Veliki bijeli poglavica Dugi Nos iskopati tomahavk i baci¬ti ga na braću Rogate Mokasine.
– Moramo joj kupiti veći krevet, kaže Eva. Misli na djevojčicu.
– Zašto?
– Zato što joj vire stopala kroz ogradicu.
– Gdje ćemo sa njim?
– Ako bismo srušili zid između dnevnog boravka i kuhinje…
Moraću se seliti sa kompjuterom.
– … i pomjerili ga za dva metra…Prašina, malter, vlaga…
– … dobili bismo malu dječiju sobu, i veliki dnevni boravak. U taj zid ugradili bismo jedan starinski prozor…
– Između dvije sobe??
– Da. A kuhinju bismo odvojili pultom.
– Koliko to sve košta?
– Zašto, zar nismo uštedili?
Jesmo, samo sam ja mislio da ćemo od toga živjeti neko vrijeme. Zašto? Zato što sam dao otkaz. Kako? Pismeno. Zar ne misliš da si trebao sa mnom o tome razgovarati? Zar nismo? Možda u tvojoj glavi. Kuc – kuc…
– Kuc – kuc. Ja sam još ovdje. Šta je problem? Imamo li novac?
– Imamo. Hoćeš li ti naći majstora?
– Majstore – kaže Bale,– kakvo je ovo sranje?
Odvajam pogled od ulice kojom prolazi društvo u tranziciji: trkač sa štafetom u ruci i limunom u ustima, tramvaj maskiran u zebru, roda pretvorena u ženu, kolporter koji se raduje početku NATO udara na Srbiju…
Okrećem se prema Baletu, svi ostali prema nama.
Na printu koji drži u svojoj rukovodećoj ruci mala djevojčica sa dugačkim kikama u mornarskoj haljinici i sa ruksakom na leđima protrčava kolovozom pored golfa parkiranog na trotoaru. Bale čita tekst sa slike.
– “Bosna nije tamo gdje skakuću kenguri, šetaju pingvini i rastu banane. Bosna je tamo gdje mirišu behar i ćevapi, i gdje žubore česme i komšinice. Bosna nije tamo gdje se puca na svadbama i ore tenkovima. Bosna je tamo gdje su sve trave ljekovite. Borba za Bosnu počinje u Tvojoj ulici! Točkovi na trotoaru, djeca na kolovozu.” Šta smo mi, jebote! Marketinška agencija ili sedam sekretara skoja!? Jebote.
– Bale, fol je da ne reklamiramo prodaju auta.
– Nego šta?
– Kampanju koja štiti prava pješaka.
– Jebo me Tito ako ti nisi komunjara.
– Bale, kad si nam recitovao one putopise iz Sarajeva, u njima…
– To je bilo prije rata, kad smo radili za stranku. Kakve veze imaju putopisi sa ovim…
– U njima je pisalo da je Sarajevo nekada bio grad česmi i zelenila. A šta je sad?
– Glavni grad…
– Bunar. Sa asfaltiranim dnom. Nema više parkova. Sve sama parkirališta. Trotoari sve uži, ceste sve šire.
– Ne kontam, o čemu ti…
– Sarajevo je stari orijentalni grad. Strehe, ćepenci, kaldrma, džamije. I mercedes pored sebilja! To je užas…
– To je Junuzov mercedes. A Junuz plaća da reklamiramo aute. Šta sad da mu pokažem?
– Pokaži mu Vandu.
Vanda se nasmiješila.
Možda se duhovna ljepota plavuša krije u sposobnosti da ironiju dožive kao kompliment. Istu boju za kosu koristi i Matel. Vanda ima napumpane usne koje izgledaju kao riblje. Vanda, mezimica nekog bižuterijskog magnata. Pokretna kolekcija plastičnog mesinga. Vanda, nova djevojka u agenciji. Vanda, novi art-director. Još jedna od zlatnih djevojčica koje su naš rat iskoristile za svoje stručno usavršavanje, i koje mobitel zovu hendi…
– I hoću. Skidam te sa ovog piča. Vanda, od danas ti preuzimaš Junuza.
Vandi je neprijatno, ali Bale nikad ne obraća pažnju na lica podređenih.
– Slušaj šta je kreten napisao:
– “Otac današnjeg automobila, Henri Ford, finansirao je kampanju Adolfa Hitlera. Rezultat Aušvica je stvaranje države Izrael, čija je zastava zabodena u naftno srce planete. Kukasti krst klonirao se u hromirano-gumeni krug.” Jesi li čula? To je on zamislio da ja dam Junuzu! Jebote! Ti si lud!
Malo je nervozan. Danas je petak, dan kad ne pije. Koliko je takvih kao on, koji su ostali dosljedni sebi i nisu napustili partiju na vlasti čak i kad je ona promijenila ime, boju i boga? Ali ko sam ja da mu prebacujem što je malo pustio bradu i malo skratio nogavice. Dvanaest porodica živi od te njegove vještine da ne razlikuje život i pozorište.
– Kakav Aušvic, jebote Aušvic? Nisi normalan. Jebote Marks! I ljudska prava.
– Zar te nije stid? Strah?
– Čega?
– Šta ja znam? Boga. Ti si sad vjernik, nisam ja. Ne možeš nekažnjeno ovo raditi.
– Koje?
– Usađivati ljudima u glavu da su debeli, maljavi, malogrudi, žutozubi…
– Ja im to usađujem?
– Ti. Pola reklama koje idu na televiziju preko ove agencije prodaju neka govna za kosu, zube, kožu, rublje… Mojoj kćerki je u ratu guza mirisala na maslinovo ulje, i nije vidjela pampers pelene, i nije nikad progutala pikovit, i šta joj fali? Mi ne prodajemo stvari, Bale, mi jebemo ljude u zdrav mozak.
– Da ti ja sad nešto kažem: ne seri!
– Ne serem. I dajem otkaz. Od danas ja ovdje više ne radim.
– Na šta rade brodovi?
– Na vjetar.
– Na šta rade tramvaji?
– Na struju.
– Na šta rade mlinovi?
– Na vodu.
– Na šta rade lokomotive?
– Na ugalj.
– Na šta rade automobili?
– Na benzin.
– A na šta rade tate?
– Na poljupce! Tata, jesu li ovako Indijanci nosili svoju djecu, kao ti mene?
– Ne. Hrabri ratnik nikada ne nositi male skvo. Velika skvo imati nosiljka i nositi mala skvo. Mala skvo cijeli dan gledati veliki pašnjak. Kad biti gladna, mala skvo sisati majka. I kad imati sedam godina, ona sisati. Ali mala skvo ne smjelo plakati.
– Zašto?
– Ako ono plakati, neprijatelj otkriti pleme, ubiti mama i zapaliti vigvam.
– A kad je beba skroz mala?
– Majka odnijeti bebu daleko od logor, i ostaviti.
– Ne odnijeti!
– Odnijeti. Onda mala skvo naučiti, ako ona plakati, ona biti bez vigvam i bez majka, i ona nikada ne plakati.
– A kada biti gladna?
– Ona dobiti jesti.
– Kako bih se ja zvala da sam Indijanka?
– Jutarnji Osmijeh.
– A ti?
– Sivi Skalp.
– A mama?
– Skvo Sivog Skalpa.
– Tata, za šta su oni kanali?
Njen prst pokazuje prema malim rukavcima prokopanim kroz suho korito istanjene Miljacke. Nisu za navodnjavanje, jer nema bašti u kamenitoj obali. Nije ni neki dječiji hir, suviše je snage u njih uloženo.
– To je frižider, – kaže Eva.
U pravu je. Subotom siromasi dolaze na svoje more.
Klik. Muškarac u svilenkastoj trenerci pere golfa parkiranog u plićaku. Na grmlju se suše presvlake. Klik. Djeca plivaju uz pomoć auto-guma. Voda oko njih je mutna, jer malo dalje, uzvodno, bager vadi šljunak iz rijeke i tovari ga na žuti fap. Klik. Mala djevojčica drži otvoren kišobran iznad glave užasno debele žene koja rješava ukrštenicu. Klik. Muškarac zabija posljednji prut u ogradicu oko plavog ispranog šatora. Na šator, s druge strane, mokri škotski ovčar podignute noge. Njegovi tragovi unazad vode preko dva tek oprana ćilima, pored žene koja kleči okrenuta leđima i riba treći. Klik. Iz grmlja na kojem još od posljednje bujice vise bijele najlonske kese izlazi malo stado koza. Pastirica sa klupkom pod miškom plete priglavke. Klik. Čovjek spuštenih hlača čuči iza velikog grma i čita Avaz. Klik. Na konopu preko kojeg goli dječaci igraju glavometa suše se i dresovi Juventusa, Sarajeva i Brazila. Klik. Sasvim u pozadini nazire se uništena kupola Vijećnice.
– Ne čuješ šta te pita!?
– Izvini. Šta me pitala?
– Nije više važno.
– Šta si me pitala?
– Zašto su ove daske na prozorima?
Pokazuje na zakovana okna Vijećnice koja podsjećaju na zašivene rane u praznim očnim dupljama.
– Ne znam. Da ne pada kiša unutra.
– A hoće li je ikad popraviti?
Sedam godina je prošlo od kad je gorjela biblioteka u njoj. Spašeno je više nego što se zna, manje nego što se moglo spasiti. Na tim spaljenim knjigama ugrijalo se mnogo prljavih ruku. Za mrtvima najglasnije nariču oni koji im ne pamte lice.
Rimske ruševine pokrivao je korov. Sarajevske jumbo-plakati. Umjesto da gledam ono što sam nekad imao, bolje mi je da gledam ono što nikad neću imati.
– Ne znam. Ovako je korisnija.
– Kako?
– Kao spomenik.
Žao mi je ove zgrade, Starog mosta, Počitelja, kao što mi je žao ljudi koje je rat sažvakao i ispljunuo da mašu praznim maskirnim rukavima koloni dugačkih crnih automobila iz kojih će im povremeno odmahivati bijela rukavica.
– Poludjećeš tako – kaže Eva.
