Glupost nema definiciju, glupost je apstraktna

Odlomak iz knjige Viva sexico

Ova je knjiga napisana za generaciju djece rođene uz ratove devedesetih, na pragu svijeta spremnog da im opustuši živote ostavljajući ih bez duhovne ljepote i jasnog smisla; svijeta koji zaglušujuće glasnim čitanjem svetih knjiga oslobađa pojedinca obaveze da između uzroka i posljedica pronalazi veze i utvrđuje zakonitosti, jednako kao što kroz medije (elektronske i štampane), svodi egzistenciju na trenutno i neupitno zadovoljavanje lažnih i banalnih potreba. (odlomak iz knjige)

Viva sexico, knjiga iz tri dijela: „Cosmoboy“, „Seksikon“ i „Seksresionizam“, na skoro 400 strana, bavi se temom seksa i erotike u patrijarhalnom društvu. Sveprisutnom ironijom, ova knjiga provocira, ismijava, i nasmijava. Jer sloboda počinje tamo gdje prestaje strah! VIVA SEXICO!

Ko cijeni iskrenost, pohvaliće izjavu Omiljenog Magazina da ne daje
pismene potvrde o djelotvornosti kreme protiv celulita. Ko čita pažljivo,
primijetiće da se celulit ne spominje. Nego potkožno salo.
To nije isto. Celulit imaju samo žene, a salo i muškarci. Salo je masnoća, a celulit je edematozno-fibrosklerotična panikulopatija.
Salo je kao takvo nezanimljivo, i ništa u vezi s njim ne zaslužuje pismene potvrde,
kakve se za anticelulitne kreme daju svaki čas.
Imati salo je OK, jer ga imaju i muškarci, imati celulit je grozno,
jer to znači biti žena sa svim nedaćama koje žensko tijelo trpi.
Celulit je ženama neprijatelj broj jedan, naročito kad se
približava vrijeme “badića”, sezona odmora, i kad nijedna žena ne želi biti dokaz tezi Elen Morgan kako naša vrsta vodi porijeklo od morskih krava (a ne od kopnenih majmuna).
Zašto glupost nije ženski neprijatelj broj jedan?
Zato što se glupost ne vidi, a celulit se vidi.
Celulit posjeduju devet žena od deset stisnutih za bedro, a glupost nema nijedna od milion.
Šta je, uostalom, glupost danas?
Čitati Koelja? Gledati “Sex i grad”? Prljati za jedno a prati za četvoro? Ne izaći na izbore, ili
glasati za muškog šovinistu?
Glupost nema definiciju, glupost je apstraktna, kao što su apstraktni prostor i vrijeme.
Celulit je konkretan. Kao narančina kora.
Ne postoji lijek za glupost, jer se ona ne može dijagnosticirati nikakvim mikroskopom.
Ali za celulit ih postoji desetina, jer celulit je vidljiv i prostom oku.
Ono što ostane nakon trčanja, masiranja, znojenja, trljanja i isisavanja je salo.
I koža, naravno.
Koja je meka toliko da joj On neće odoljeti, i moraće je dirati. Ona će onda biti sretna, i neće joj biti žao niti jedne kune ili dinara potrošenih na kremu.
Onda će i on biti sretan, zbog njene sreće, i njene mekoće. Oduvijek je želio imati mekanu
djevojku. A ona mekanog dečka? Kamo krema za erekciju?
Zašto je nemoguće pročitati rečenicu koja bi glasila: “Ne možemo pismeno potvrditi da će se vaša
erekcija popraviti ako na penis nanesete kremu, no morate vjerovati da će on postati neodoljivo mek, takav da će ga ona jednostavno morati dirati.”
Zato što, čini se, diranje nije dovoljno.
Jer ako se ispod meke kože krije mlitava osoba, nesigurna, uplašena,
lakovjerna i raspamećena, krema neće pomoći.

Odlomak iz knjige Viva sexico

Ova je knjiga napisana za generaciju djece rođene uz ratove devedesetih, na pragu svijeta spremnog da im opustuši živote ostavljajući ih bez duhovne ljepote i jasnog smisla; svijeta koji zaglušujuće glasnim čitanjem svetih knjiga oslobađa pojedinca obaveze da između uzroka i posljedica pronalazi veze i utvrđuje zakonitosti, jednako kao što kroz medije (elektronske i štampane), svodi egzistenciju na trenutno i neupitno zadovoljavanje lažnih i banalnih potreba. (odlomak iz knjige)

Viva sexico, knjiga iz tri dijela: „Cosmoboy“, „Seksikon“ i „Seksresionizam“, na skoro 400 strana, bavi se temom seksa i erotike u patrijarhalnom društvu. Sveprisutnom ironijom, ova knjiga provocira, ismijava, i nasmijava. Jer sloboda počinje tamo gdje prestaje strah! VIVA SEXICO!

Cosmoboy ne zna u šta se manje razumije, u orgazme ili u automobile.
Zato mu ovaj dio sa paljenjem nije jasan. Iz skromnog iskustva zna da to
zavisi od više faktora. Ako je akumulator prazan, naprimjer, onda se
pali na guranje, ili na kleme. A zimi je uglavnom prazan, jer se
ne isplati kupovati novi, zbog lopova. Ukradu cijeli auto samo
zbog akumulatora. Jer je auto Yugo. Nije Ferari.
Istina, Cosmoboy, nije tipičan muškarac. U njegovoj svijesti
seks i automobili nisu snažno povezani.
On ne navlači kondom kad ulazi u auto.
Ne tepa haubi kroz volan.
Ne kupa se prije vožnje.
Ne diže mu se na auto-pijacama.
Ne svršava na slike ferarija.
Možda bi mu stvar bila jasnija da je umjesto s ferarijem i automatikom
fenomen orgazma objašnjen drugim poređenjem? Naprimjer:
Kad bismo upoređivali muški i ženski orgazam s konjima,
ženski bi definitivno bio arapski, a muški bismo mogli prispodobiti
konju sa hvataljkama… (ženski je romantičan, a muški dosadan.)
Kad bismo upoređivali muški i ženski orgazam s kadama,
ženski bi definitivno bio džakuzi, a muški bismo mogli prispodobiti
sa drvenim koritom… (ženski je in, a muški je out.)
Kad bismo upoređivali muški i ženski orgazam sa rijekama,
ženski bi bio Nijagara, a muški bismo mogli prispodobiti sa Miljackom…
(ženski je jak, a muški je bljak.)
Kad bismo upoređivali muški i ženski orgazam sa brodovima,
ženski bi bio nosač aviona, a muški bismo mogli prispodobiti
sa Titanikom… (ženski je moć, a muški lakunoć.)
Tako cilj Cosmovog uspoređivanja neusporedivog postaje jasniji:
ne radi se o orgazmima nego o ljudima. Muškarci su slabi i dosadni, a žene
su snažne i temperamentne…
Kao Ferari.
(Međutim, i buldožer je snažan i temperamentan. Da li, dakle, žena koja
liči na buldožer može doživjeti orgazam koji liči na Ferari?)
Cosmoboy, u čijoj je svijesti seks povezan s bićima a ne sa vozilima,
ne vodi ljubav kao da vozi auto. I ne vidi kako bi ga Cosmocura mogla
jednostavno upaliti.
Osim glupus in fabula poređenjima.

Očito, gdje ne treba velike pameti za čitanje, ne treba je ni za pisanje.

Odlomak iz knjige Viva sexico

Ova je knjiga napisana za generaciju djece rođene uz ratove devedesetih, na pragu svijeta spremnog da im opustuši živote ostavljajući ih bez duhovne ljepote i jasnog smisla; svijeta koji zaglušujuće glasnim čitanjem svetih knjiga oslobađa pojedinca obaveze da između uzroka i posljedica pronalazi veze i utvrđuje zakonitosti, jednako kao što kroz medije (elektronske i štampane), svodi egzistenciju na trenutno i neupitno zadovoljavanje lažnih i banalnih potreba. (odlomak iz knjige)

Viva sexico, knjiga iz tri dijela: „Cosmoboy“, „Seksikon“ i „Seksresionizam“, na skoro 400 strana, bavi se temom seksa i erotike u patrijarhalnom društvu. Sveprisutnom ironijom, ova knjiga provocira, ismijava, i nasmijava. Jer sloboda počinje tamo gdje prestaje strah! VIVA SEXICO!

Cosmoboy želi biti kreator novih prostora!
Nešto poput Visokog predstavnika Evropske unije u Bosni i Herecegovini.
Za to su mu potrebni: jastuci i mašta.
Jastuke će staviti jedan na drugi, trbuhom će leći na njih, raširiti ruke i noge, i balansirati.
I..?
Cosmoboy nije Cosmogej, a otuda je očigledno da za kreiranje novih prostora nisu dovoljni
jastuci i mašta. Osim ako ne zamisli sebe kao cosmocuru.
Kao Cosmobojanu.
Dakle, Cosmobojana zida stub od jastuka, baca se trbuhom na njih, održava ravnotežu
(kao padobranka u slobodnom padu!) njen dragi prilazi joj sprijeda, tenzija raste…
Tu ipak nešto ne štima: kako je on uzima sprijeda, ako ona leži potrbuške?
Cosmobojana ne odustaje. Nije li zapisano: “koristite puno jastuka i mašte”.
Zamišlja dečka koji dubi na glavi, čelom okrenut jastucima na kojima Cosmobojana balansira.
Da! To je poza u kojoj je on praktički uzima sprijeda. Da nema njega, ona bi pala sa jastuka.
Da nema nje, on bi se odavno prevalio. Ovako, uzajamno se održavaju u ravnoteži i intenzivira
se osjećaj pripadnosti.
Cosmobojana ipak mora postaviti jedno pitanje naglas: testiraju li člankosmopisačice ovakve ideje na sebi?
Da li je autorica zaista intenzivirala osjećaj pripadnosti balansirajući na jastucima, poduprta penisom?
Prođu li ovakvi tekstovi neku kolektivnu redakcijsku provjeru?
Ili je sada normalno podupirati tvrdnje maštom umjesto iskustvom i činjenicama? Dobijaju li se, ako je takva praksa, honorari za maštanje?
Jer, možda bi Cosmoboy čitalačku karijeru mogao nastaviti autorskom.
Očito, gdje ne treba velike pameti za čitanje, ne treba je ni za pisanje. Možda bi on sa svojim
zakržljalim muškim mozgom na stranicama svog omiljenog magazina mogao kreirati još novije prostore užitka. Uz puno jastuka i mašte.
Naprimjer:
Stavite jastuke ispod bubrega, i balansirajte na njima. Prethodno ste u zamračenoj sobi stavili kandilo na čelo. Dok on prodire u vas odozada (upotrijebite maštu!) tenzija koju osjećate dok pazite da se kandilo ne prevrne i ulje ne prospe po postelji intenzivirat će vaš osjećaj pripadnosti.
Ili: Stavite jastuke pod trbuh, i dok vam on stimulira g-točku ne pomažući se rukama, vi pokušajte udjenuti konac u iglu.
Tenzija koju budete osjećali dok konac bude prodirao u iglu intinzivirat će vaš osjećaj pripadnosti.
Ili: Stavite puno jastuka pod trbuh, a prije toga jedno par jaja pod jastuke. Jasno je da ćete morati balansirati na nečem drugom osim na jastucima, ako ne želite slomiti jaja. Tenzija koju ćete
osjetiti u točki oslonca intenzivirat će vaš osjećaj pripadnosti.
Kome?
Onome ko prodire u vas. Dok vi lebdite raširenih ruku i nogu.
Međutim, ako imate maštu, ne trebaju vam ni jastuci ni partner.
Možete pripadati bilo kome.
Možete zamisliti Oca nacije kako prodire u vas, i intenzivirat će se vaš osjećaj nacionalne pripadnosti.
Ili, sa kandilom na čelu, možete maštati da vas uzima sveti duh.
Ako imate maštu, možete sve. Ako nemate, onda možete kupiti Cosmo. On će maštati umjesto vas.
Najzad, zar nije ljepše balansirati na penisu u Cosmu, nego na ivici dostojanstva, u životu?

Treba vidjeti kome šteta koristi

Odlomak iz romana Konačari

Radnja Konačara prati djevojčicu Maju i njenu porodicu skrivenu u prostoru Muzeja, njihov život koji je obilježen ratom i svim onim što on nosi sa sobom:
tegobom, bolom, apsurdom.

Riječ je o antiratnom romanu pisanom, i objavljenom tokom opsade Sarajeva (april, 1995), čija je poetika – poetika svjedočenja.
Roman je pisan u formi dnevničkih zapisa djevojčice Maje, što pojačava emotivni učinak i autentičnost prikaza ratne svakodnevnice.

Tata ne razumije Davora. Zašto on ne objasni kome u gradu koristi to što u Muzeju koliko već dana nema struje?
Objasniće. Bez struje nema televizora. Nema vijesti sa lica mjesta. Sve su glasine. Kome to odgovara? Onome ko gubi rat, da može da kuka i da se pravda. Bez struje nema zamrzivača. Kome to odgovara? Onome ko preprodaje zalihe mesa, povrća, ko je uzeo da dijeli hranu koja pristiže u grad. Bez struje nema grijanja. Kome to odgovara? Onome ko će na jesen prodavati ugalj i drva… Dobro Brkić kaže. Ima sicilijanska poslovica: Treba vidjeti kome šteta koristi!
Davor je zreo za ludnicu. Iz njega ne govori razum nego paranoja. Zašto bi jedna nezavisna, suverena i međunarodno priznata država na taj način pljačkala svoje građane.
Zato što nezavisna, suverena i međunarodno priznata država jedino na taj način može da isplati svoje obaveze.
Slušam ih, i ništa mi nije jasno. Zar zaista više ništa nije kao što bi bilo logično da jeste? Ovo je sve ludo, a i ja. Kao što reče Sanja jednom prilikom: ovdje više niko nije normalan, sreća pa nema ko da nam to kaže. A odavde se ne može.

Ni jednog trenutka nisam posumnjao da je obnova ove porušene zemlje samo paravan za temeljno konačno uništavanje ostataka komunizma.

Odlomak iz romana Sahib

Roman Sahib nastao je na temelju Pisama Georgeu koja je, u nastavcima, prvobitno objavljivala Slobodna Bosna.

Sahib je pisan u epistolarnoj formi, a radnja romana je smještena u postratni period Sarajeva, iz kojeg Sahib, britanski diplomata, svakodnevno piše svom ljubavniku Džordžu.
U tim pismima, protkanim snažnom ironijom i humorom, čitamo o stvarnosti u kojoj živimo – rasulu koje je donijelo novo doba kapitalizma, i svemu onome što ostaje nakon socijalizma.

Džordž, bio si u pravu. Od početka, od prve Tvoje sumnje, bio si u pravu. Vidio si to znatno prije mene.
Da, ja sam se bio zaljubio.
Zašto? Šta me privuklo?
Oči, od kad sam ih prvi put pogledao, pratio me utisak da je takve iste morao imati Isus. Koliko puta sam sjedio pored njega dok je vozio i gledao u njegove ruke, u prste sa noktima od sedefa, u plave guste malje na podlaktici, u adamovu jabučicu, u hladan oštar profil!
Ne, nije to bila ljubav, bio je to rat, od početka. Od prvog dana znao sam da je ON moja misija ovdje.
Iza tih mirnih očiju nazirao sam nešto opasno uznemirujuće. Ni jednog trenutka nisam posumnjao da je obnova ove porušene zemlje samo paravan za temeljno konačno uništavanje ostataka komunizma. Kad sam se potpisivao kao baštovan, mislio sam na stotine mojih kolega koji čuvaju kraljevske vrtove zatirući korov stotinama milja daleko izvan ograde.
Dakle, da se vratim na onaj dan kada si me uzalud čekao na Hitrou.
U Sarajevu magla. Otkazani letovi. Moje čarape i cipele na radijatoru.
Završio sam posao, napisao sam Ti mail da me ne čekaš, svi su već otišli kući, veče je uoči Božića. Tada sam vjerovao da sjedim tu i buljim u prazan ekran jer su mi cipele mokre. Jer nemam gdje da odem. Koferi spakovani, stan hladan, frižider prazan. Sada znam da sam čekao Sakiba.
Najzad je pokucao, otvorio vrata, stao sa strane da sačeka uputstva. Na licu nije bilo ni podrugljivosti ni skrušenosti. Nije se kajao zbog onog performansa sa gelerima. Poslao sam ga po suhe cipele i čarape. Klimnuo je i izašao. Znao sam da ga žena čeka (zapravo, njeni roditelji, koji slave Božić), i nije me bilo briga. Ostavio sam papir sa otkazom da ga vidi kad se vrati, a dok se ja u kupatilu perem i presvlačim.
Dočekao me ponovo sa izrazom ravnodušnosti. I još nečeg, i još nečeg…
Takvih lica ima ovdje u Beogradu mnogo. Sa ponosom koji nikako, nikako ne priliči slugama. Riječ “Slaveni” vodi porijeklo od latinske riječi “robovi”. A ovdje imaju poslovicu: “bolje grob nego rob.” Ovdje su četrdesetprve na ulicama demonstranti tom parolom protestvovali protiv pakta njihove vlade sa Hitlerom.
Deset dana poslije Hitler je bombardovao Beograd. Iako je kolateralna šteta bila ogromna, mnogo veća nego ova koju smo mi napravili, oni su skloni da naše lidere porede sa fašistima.
Ali, to sada nije bitno. Vraćam se. Sakib. Ima slobodno veče, praznik je, čeka ga žena, a on stoji u mom ofisu i ništa ne govori. Ništa ne pita, i ništa ne traži.
Uplašio se otkaza na stolu, sjećam se da sam tada zaključio, i sad pokušava da promijeni moju odluku.
Rekao sam da nas vozi u bar. Klimnuo je glavom.
Pili smo tekilu. Dva, možda tri sata. Pili smo da se napijemo. Ruski. Kao Kolja.
Ja sam ćutao, Sakib je ćutao. Sve vrijeme nismo progovorili ni riječ. Nismo se ni gledali, osim dok smo ispijali naiskap.
(Mogao bih napisati da imam rupe u sjećanju. Poslije toliko tekile. Ali neću. Ti moraš znati šta se te noći dogodilo.)
Izvini, javljaju mi da upalim TV. Prenose neko hapšenje. Ovdje se oko toga napravi gužva kao kod nas poslije utakmice. Nastaviću…

Ljudi sve češće, umjesto u Sarajevu, govore u ovom sranju, u ovom paklu, u ovom haosu, u ovom ludilu

Odlomak iz romana Konačari

Radnja Konačara prati djevojčicu Maju i njenu porodicu skrivenu u prostoru Muzeja, njihov život koji je obilježen ratom i svim onim što on nosi sa sobom: tegobom, bolom, apsurdom.

Riječ je o antiratnom romanu pisanom, i objavljenom tokom opsade Sarajeva (april, 1995), čija je poetika – poetika svjedočenja. Roman je pisan u formi dnevničkih zapisa djevojčice Maje, što pojačava emotivni učinak i autentičnost prikaza ratne svakodnevnice.

Kad bi sad došao neki stranac, na primjer iz Beograda, sigurno bi se začudio zašto sve šoljice, tj. fildžani, stoje nahero, tj. nagnuti. (Čitalac primjećuje da opis obreda pijenja kafe – kafenisanja – pred pisca nameće obavezu da koriguje jezik koji upotrebljava.) Suđe je nahereno zato da bi se toz (teljva) bolje iscijedio. Za razliku od predratnih, ratne džezve su čiste iznutra. Dežurni prije sipanja kašičicom opere (isplakne) zidove, čime se povećava količina (pjene) kajmaka, koja se potom opet kašičicom podijeli u sve fildžane podjednako. Ova sjedenja oko tacne (poslužavnika) i kafe na njima, odnosno surogata za kafu, bitna su zbog još nečega. Ona zamjenjuju vijesti. U toku dana svi nešto čuju, svako na svojoj strani i iz svojih izvora, i onda se ta saznanja objedine u nešto što bi, da se sroči u stihove, bilo epska poezija. (Ovo je jedan primjer ostopisa.)

Julio je čuo da se može izaći iz Sarajeva uz pomoć Unprofora. Avionom.
To su svi čuli.
A može li mamin sin?
Može.
Sa Sanjom?
Nije siguran. Potrebno je da se plati izvesna suma, i dobije se izvesna PRESS kartica. Uredi se da ga neka strana agencija angažuje za svog dopisnika, pa ga kao takvog pozove, i on na avion, i zdravo.
Sanji se ideja dopada. Davor bi mogao da ode na ovaj način, a ona bi za njim.
Ne dolazi u obzir da ode i ostavi trudnu ženu u ovom sranju. (Ljudi sve češće, umjesto u Sarajevu, govore u ovom sranju, u ovom paklu, u ovom haosu, u ovom ludilu.)

Najbolji način da ućutkaš kritičare jeste da im naručiš i platiš kritike.

Odlomak iz romana Sahib

Roman Sahib nastao je na temelju Pisama Georgeu koja je, u nastavcima, prvobitno objavljivala Slobodna Bosna.

Sahib je pisan u epistolarnoj formi, a radnja romana je smještena u postratni period Sarajeva, iz kojeg Sahib, britanski diplomata, svakodnevno piše svom ljubavniku Džordžu.
U tim pismima, protkanim snažnom ironijom i humorom, čitamo o stvarnosti u kojoj živimo – rasulu koje je donijelo novo doba kapitalizma, i svemu onome što ostaje nakon socijalizma.

Dragi Dž.,
Božićna atmosfera u gradu?
Ne znam. Ne izlazim. Ono što vidim kroz prozore ofisa i landrovera više podsjeća na odlazak cirkusa, nego na dolazak Božića. Jeftini električni ukrasi i ofucana okićena drvca. Ovdje je Nova godina još uvijek veći praznik od Njegovog rođenja. Ateisti koji je slave već su počeli sa petardama. Nije im dovoljno da se prepadneš od eksplozije, usreći ih tek ako neko padne. A ako se još i upiški od straha, sreći nema kraja. Ne, kad odem odavde, njihov smisao za humor neće biti na spisku stvari koje će mi nedostajati. Iako, malo mi je žao što odlazim. Desiće se važne promjene na gej-sceni. Već pada stereotip da sidu dobijaju i prenose isključivo pederi. To možemo zahvaliti smrti neke prostitutke zaražene sidom, o kojoj su proteklih sedmica izvještavali svi lokalni mediji. Po panici koju su posijali neiskusan posmatrač mogao bi pomisliti da je spavala sa svim oženjenim Bosancima.
Ali razlozi su drugi: ovaj narod je užasno glup i primitivan, a to znači da njegove reakcije pobuđuje strah a ne razum. Obično, kad shvate da nisu direktno ugroženi, strah za svoju sreću pretvore u radost zbog tuđe nesreće. AIDS je ovdje prilično nova stvar i još nisu načisto kad trebaju paniku zamijeniti zluradošću.
Dobro, lokalni gej-pokret na ovome je profitirao, ali najviše su ipak profitirali dizajneri. Sad će milione plakata na temu svjesnost o postojanju mina zamijeniti plakati na temu svjesnost o postojanju side.
Mislim da je AIDS-volonterima ovo dobra prilika da napune budžete. Do sada su bili uglavnom ignorisani. Kad bi tražili od vlade sterilne igle za narkomane, vlada je kupovala pletaće za izbjeglice!
Priznajem, za to smo mi krivi. Njihove izbjeglice su ipak bile naš problem. Mi smo lokalne političare godinama navikavali donacijama da je povratak prioritet. Sad ih je teško od toga odviknuti.
Kraj je godine, i ovih dana ubrzano praznimo višak sredstava na računima. To je do sada bio, kažu, težak posao, jer je to bila jedina prilika da učiniš usluge ljudima od kojih si imao koristi tokom protekle godine ili mandata. (Za ove isplate ne traže se detaljni izvještaji!)
Do sada težak posao, sada paklen!
Ne želiš ostaviti lokalne prijatelje na cjedilu, a novac moraš potrošiti na AIDS!? Kako? Mislim, ako pola donacije namijenjene zavodu za transfuziologiju daješ džez-festivalu, moraš imati neko objašnjenje. Recimo, da naprave CD, a da sav prihod od prodaje CD-a ide zavodu? Ako se CD ne proda, nije naša krivica.
Ženeviv je “pogurala” projekat svog dečka koji je dizajner. “Grafitima protiv side”. Njihov narod ima poslovicu: Bolje krečiti nego liječiti. Iako ne razumijem grafit: “imaš sidu, vrati stan”. Ženeviv mi je objašnjavala, ali nisam ništa shvatio, osim da je to ironija.
Kuropatkin je želio sav novac dati za “Sigurne javne kuće”. (“Sigurnim kućama” nazivaju se skloništa za žene koje trpe nasilje u braku. Sigurne javne kuće bile bi skloništa za žene koje trpe nasilje na radu.) Ali Kuropatkin je dijete socijalizma, on još uvijek radnička prava pretpostavlja zadovoljstvu potrošača. A i htio se revanširati nekim građevinarima.
Van Der Klift bi radije na sve granične ulaze u Bosnu postavio crvene fenjere, a novac potrošio dajući ga ne kao donaciju nego kao kredit, za kupovinu kondoma i sredstava za testiranje. On već ima banku koja bi posredovala…
Srećom, šef koji ima iskustva sa domorocima više nego svi mi zajedno, traži od nas da sav novac potrošimo na seminare, debate, okrugle stolove i panel diskusije.
Najbolji način da ućutkaš kritičare jeste da im naručiš i platiš kritike.

Zrno mudrosti teže je od vreće praška

Odlomak iz knjige Viva sexico

Viva sexico, knjiga iz tri dijela: „Cosmoboy“, „Seksikon“ i „Seksresionizam“, na skoro 400 strana, bavi se temom seksa i erotike u patrijarhalnom društvu. Sveprisutnom ironijom, ova knjiga provocira, ismijava, i nasmijava. Jer sloboda počinje tamo gdje prestaje strah! VIVA SEXICO!

Ova je knjiga napisana za generaciju djece rođene uz ratove devedesetih, na pragu svijeta spremnog da im opustuši živote ostavljajući ih bez duhovne ljepote i jasnog smisla; svijeta koji zaglušujuće glasnim čitanjem svetih knjiga oslobađa pojedinca obaveze da između uzroka i posljedica pronalazi veze i utvrđuje zakonitosti, jednako kao što kroz medije (elektronske i štampane), svodi egzistenciju na trenutno i neupitno zadovoljavanje lažnih i banalnih potreba. (Odlomak iz knjige)

COSMO: “Priča o ovom novom puderu slična je bajkama: zatvorite oči i savršen ten je tu.”
PRINCEZA NA ZRNU PRAŠKA
Cosmoboy je volio priče slične bajkama, kad je imao pet godina. Sad, kad ih ima četrdesetpet, podozriv je prema svakom gledanju zatvorenih očiju. Nije mu teško zamisliti slične rečenice u magazinima za muškarce:
Priča o novom losionu slična je bajkama: zatvorite oči i savršena frizura je tu.
Priča o novom mehlemu slična je bajkama: zatvorite oči i savršena erekcija je tu.
Priča o novom prašku slična je bajkama: natrljaš desni i savršen osmijeh je tu.
Priča o novom poretku slična je bajkama: zatvorite oči i savršen život je tu.
Dok ne otvorite oči.
Onda otkrijete da savršen puder nije isto što i savršen ten. Onda se pitate šta je savršen ten. Ten bez rupa, izbočina i fleka? Bez pigmenta? (Majkl Džekson uštedio bi bogatsvo da je držao oči zatvorene!) Bez bubuljica, ožiljaka, bora, pjegica, mladeža…
Ten porculanske lutke?
Želite li to, zaista? Vjerujete li da se na licu može nacrtati život drugačiji od onog koji se proživljava u mozgu?
Kojim to bajkama sliči priča o novom puderu?
Ima raznih bajki. Djevojčica sa žigicima? Mala sirena, možda? Ili ipak Pepeljuga? Snjeguljica?
Uspavana ljepotica i zvijer?
Po svoj prilici misli se na bajke sa savršenim krajem. S poljupcem i vjenčanjem. Kao Šrek, naprimjer. Tu se ljepotica pretvori u rugobu, da bi se mogla poljubiti i vjenčati sa drugom rugobom. Put od priče o savršenom tenu do bajke o rasnoj čistoći nije dugačak kao što se čini. Zato Cosmoboy zazire od savršenstva koje se dostiće puderisanjem. Na vagi kojom on mjeri vrijednosti zrno mudrosti teže je od vreće praška.

Onda mu se pogled i misli otmu, i polete, preko topola i bagremova, niz ravnicu, na jug, prema Sarajevu

Iz zbirke priča Đavo u Sarajevu

Dejan Boljević imao je trideset godina, lijepu ženu, brbljivog i radoznalog sinčića, uređen stan u potkrovlju, dobro plaćen i cijenjen posao, vesele prijatelje, a onda je u to, kao u sliku na vodi, pljusnuo rat, i sve se zamutilo i iskrivilo. Trudnu ženu poslao je sa sinom rođacima u Crnu Goru. U potkrovlje je pala granata, prijatelji su otišli iz grada, posao i kompjuteri ostali u naselju koje su zauzeli Srbi.
Dejan nije bio ni glup, ni sebičan, ni kukavica. Nije mario za politiku, nije tragao za svojim porijeklom, nije išao u crkvu, i kad su mu odjednom, za nekoliko noći, pomeli i najdraže uspomene i najljepše planove, nije se dvoumio koju stranu da izabere, a protiv koje da se bori.
Rupe u krovu pokovao je komadima polomljenog namještaja, zakrpio najlonom i limom, i nastavio da stanuje u jednoj sobi, kao glineni golub u kavezu za kanarince. Dolazio je tu, u rijetkim zatišjima između bitaka, dok su psi rata lizali rane, da se odmori, ćuti, i da spaljuje pisma i fotografije. Usijan od ljetne jare, vrelog asfalta, zapaljenih zgrada i ruševina što tinjaju, vazduh je u Sarajevu treperio i svemu davao maglovite i krivudave obrise. Ali, krajem ljeta, sa prvim hladnijim sutonima, slike su postale jasnije, a granice vidljive. Grad je bio podijeljen, na dva dijela, i sa svih strana okružen i opsjednut. Dejan je tada već uveliko radio u Službi državne bezbjednosti.
Početkom ljeta, više zbog njegovog imena nego zbog njegovih zasluga, premješten je sa prvih borbenih linija u veliku zgradu u centru grada. Ponovo je dobio radni sto i kompjuter na njemu, saksije sa kaktusima na prozoru, kalendar na zidu iznad glave i – nove kolege. Kad je upoznao Azru, imala je 23 godine, diplomu profesorice engleskog jezika i književnosti, govorila još francuski i poljski, i bila kćerka bogate i uticajne porodice.
Obrazovana, lijepa, pametna, duhovita, mlada, više od svega bila je patriota. Znala je sve o bosanskim kraljevima, stećcima, bogumilima, Kalajevoj vladavini u Bosni i Hercegovini i velikosrpskoj hegemoniji.
I nju i Dejana ljubav je iznenadila i zatekla nespremne. Nju je, više od njegovih krupnih, tužnih očiju, lijepog lica i glasa, privukla njegova ravnodušnost prema svemu: gradu, slobodi, smrti. Čudila se tome, na izvjestan način to je vrijeđalo. Raspitivala se i saznala sve o njemu: da je sa oružjem bio vješt, na položaju pouzdan, u borbama hrabar. Posmatrala ga je u dolascima i odlascima: nije gurio ramena ni skakao pred iznenadnim praskovima granata, nije trčao preko raskršća, pa ni u samoj zgradi, u sobama ili restoranu, nije zazirao od otvorenih prozora sa pogledom na opasna brda. Sa dvije iskrzane fotografije upoznala je njegovu porodicu, ženu i sina i odlučila mu pomoći da izađe iz grada i sastane se sa njima.
Dejana je zabavljala njena veselost. Jedan dan pojavila bi se debelo i masno našminkana, sa ogromnim sjajnim plastičnim nakitom, a već sutra sasvim drugačija, sa tankim sjenama surme ispod trepavica i zlatnim naušnicama mutnim od starosti. Privukle su ga njene lake ljetne haljine, cvjetni mirisi, okrugla ramena, neobične cipele na uskim stopalima, ali prije svega ostalog, bezopasnost njihovog sve češćeg druženja. Bio je siguran u svoju odanost ženi i sinu, bebi koja se možda već rodila, baš kao što nije sumnjao da je Azra dragocjenost nad kojom stražare moćniji i važniji od njega. Od početka poznanstva učinila mu se nedostižnom, i gledao je sa neskrivenim divljenjem i nesputanom strašću, kao junakinju na filmskom platnu. Bila je to opasna igra, u kojoj se gubilo sve, a nije dobijalo ništa.
Njena poznanstva i veze uredile su da dobije pasoš i uđe u spisak kandidata za odsustva. Što je njegov odlazak postajao izvjesniji, ona je bivala tužnija. Onda je jednom posjetila njegov golubarnik, i u spavaću sobu, kao u neki plastenik, na parket isklobučan suncem i vlagom, uselila dvije saksije sa krhkim stabljikama marihuane. Dejan ih je zvao konoplje, a ona Marija i Huana. Kasnije su sjedili na podu, na dušeku, ona je pušila “marlboro” i vrhovima crvenih noktiju skidala komadiće kafe sa usana.
On je prodavao stvari: namještaj, ploče, knjige, diskete, i za taj novac od francuskih legionara kupovao konjak i cigarete. Sve više vremena provodili su zajedno, ne govoreći o svojim osjećanjima, izbjegavajući dodire, i mnogo i često smijući se svima i svemu oko sebe. Ljubav, koju još nisu imali hrabrosti prepoznati u sebi, i koju su zato potiskivali i gušili, izbijala je iz njih u toj zavjeri smijeha, dajući ružnoj i beznadnoj stvarnosti novi i drugačiji smisao. Oponašali su kolege, vijesti i glasove sa radija, hod i lica prolaznika, i smijali se do bola u potiljku i umora pod grudima. Čak su im i prva zadirkivanja na njihov račun bila smiješna. Nisu priznavali, ni drugima ni sebi, da iza njihovog prijateljstva ima nečeg drugog i dubljeg. Ona je bila Kći, on Muž. Muž koji je, sredinom prve ratne zime, dobio dozvolu da službeno otputuje, a neslužbeno i prećutno, da se sastane sa porodicom i da se više ne vrati u Sarajevo. Njegova žena rodila je kćerku.
Spremio se. Nije nosio mnogo stvari u torbi, pomalo od svega što nije imao hrabrosti prodati, cipele i diplomu. Let je bio zakazan za sutra ujutru. Ona je došla da mu pomogne u pakovanju, i da popiju posljednju bocu “Stotinu gajdaša”. Iako je imala dozvolu za kretanje u vrijeme policijskog sata, malo prije deset naglo se uozbiljila, ustala i krenula. “Za sretan put”, rekla je, i poljubila ga. Nije mu dozvolila da joj uzvrati, ni da je zagrli, isto tako brzo i neočekivano okrenula se i otrčala niz stepenice. On je ostao sam sa svojom velikom sjenom koja je drhtala na zidu, i sa okusom njenog ruža na usnama i jeziku.
Sutradan nije otputovao.
Azra nije došla na posao. Telefonirao je kući. Rekli su mu da je bolesna. Ostavio je poruku i čekao da se javi. Nije odgovorila. Dan je proveo objašnjavajući kako je i zašto svoje mjesto za službeni put ustupio drugome. Ostao je dokasna, čekajući da telefon zazvoni, i praveći se da obnavlja okončan posao listao već jednom razdužene akte, sve dok nije osjetio prve znake groznice. Nabrzinu se spremio i požurio kući. Samoća u kojoj se odjednom zatekao, žureći kroz puste ulice zamračenog grada, bila je hladna poput beskrajne ledene pustare. Na vrhu stepeništa, ispred golubarnika, sjedila je Azra. Bila je blijeda, bez šminke, otečenih kapaka. Drhtala je, umotana u bundu od stopala do grla.
Vodili su ljubav u ledenoj sobi, u mraku, u tišini. Povremeno bi odbljesci eksplozija zasvijetlili u ledenicama iznad prozora.
Njegov telefonski poziv, ali još više njegov ostanak u Sarajevu, uzbunili su njenu porodicu. Mogli su joj oprostiti njeno očijukanje sa drogom kao prolazni hir radoznale srednjoškolke, teško ali ćutke podnijeli su njeno preziranje vjere i običaja, ali vezu sa oženjenim čovjekom, ocem dvoje djece, bez imovine i budućnosti, nisu mogli dopustiti. Azri je ponuđen posao u kancelariji Ujedinjenih naroda, zanimljiviji, za nju korisniji, i neuporedivo bolje plaćen. Dok se premišljala da li da prihvati, Dejan je premješten u neku sporednu policijsku stanicu da radi kao surogat za portira ili stražara. Njeno novo radno vrijeme bilo je dnevno, on je dežurao noću. Nastavili su da se viđaju nedjeljom, kod njega, ložili parket, smeće i dječije igračke, grijali vodu, kupali jedno drugo, i dugo, zagrljeni, bez riječi i bez smijeha, pili instant-kafu iz malih zemljanih saksijica za kaktuse. Tako je došlo i prolazilo proljeće.
Početkom juna Dejan je napisao pismo ženi. Nije lagao, ni molio za oproštaj, nije krivicu svaljivao na rat. Tako se desilo. Dao je pismo Azri, i strani novinari ponijeli su ga na put za Crnu Goru. Tanki bijeli koverat Azra je dodirnula samo dva puta: kad ga je spremila u torbu, i kad ga je iz nje izvadila. Oba puta imala je strašnu potrebu da opere ruke, da sastruže prste, kao da će time skinuti i izbrisati svoje otiske sa papira. Prvi put postala je svjesna svog udjela u zločinu, i možda baš zato mirno je prihvatila kaznu. A možda je znala da nema izbora, da je sve već odlučeno bez nje, da će najbolje biti da se prikloni i povinuje, i da sačuva Dejana kad već ne može njihovu vezu. Do odlaska nije uspjela da se sretne sa njim, on je bio na nekom vanrednom zadatku i nisu imali ovlaš – ćenja da joj kažu na kakvom i gdje.
To je bilo sve što su mu dopustili da sazna i što je sam uspio da domisli i razumije. Ni kojim putem je otišla, ni u koji grad. Samo – Amerika. Ponovio je zahtjev za službeno odsustvo. Odbijen je. Pokušao je dobiti mjesto vozača u Međunarodnom crvenom krstu. Nije uspio. Dosađivao je malobrojnim zajedničkim poznanicima, nije o njoj saznao ništa novo. U jednom trenutku očajanja, usamljen, prljav, zapušten, u zamračenom potkrovlju ispod usijanih limenih zakrpa, napisao je poruku porodici, više da sebe kazni još jednim poniženjem, nego što je stvarno očekivao ili želio pomoć. Odgovor je stigao brže nego što se nadao, ne ostavljajući mu vremena da se dvoumi i predomišlja. Ušao je u bijeli oklopni trans – porter sa plavo-žutom ukrajinskom zastavicom i prešao u srpski dio grada.
Umjesto rođaka dočekali su ga oficiri za bezbjednost. Iako su imali sve podatke o njemu, tražili su da bezbroj puta ponavlja gdje je bio i šta je radio. Kao slučajno, ostavljali su pred njim izjave svjedoka, prebjega, bivših susjeda i poznanika. On je govorio, bez straha i stida, ništa ne krijući i ne pravdajući se, ne moleći i ne izvinjavajući se, i to ih je dovodilo do bijesa. Tukli su ga i bili zadovoljni kad je počeo da laže.
Bilo mu je neobično što čuje sebe da blati ljude sa kojima je do juče dijelio strah i nesreću, i pitao se: zašto to radi? Njegov život mu se gadio. Nije imao potrebu da ga na taj način spasava. A kad je u tim svojim bljuvotinama prepoznao osvetu, za Azrinu otmicu, ućutao je. Nekoliko puta vodili su ga na strijeljanje, i da nije bio od svega umoran i zgađen, bilo bi mu smiješno sa kojom su ozbiljnošću to radili. A onda je negdje odlučeno da zabludjela ovčica smije napustiti čistilište i dva policajca sprovela su ga do kasarne.
Kod kapije ga je čekao stric. Porodica je uspjela da mu izdejstvuje samo tri mjeseca službe u srpskoj vojsci, potom će biti slobodan da dođe u Crnu Goru i skrasi se sa ženom i djecom.
Iz kasarne nije izlazio, nije stvarao poznanstva, nije čak ni razgovarao rado, ali su ga podnosili: pristajao je da ih mijenja u njihovim smjenama, i davao im je svoje salate i deserte. Sjedio je satima i gledao kroz puškarnicu bunkera kako teški zimski oblaci i vlažne sive magle gutaju grad u kome je odrastao. Poslije tri mjeseca na kapiji ga je čekao drugi stric, sa dokumentima i automobilom.
Dok se vozio uskim makadamom i asfaltiranim cestama, naizmjenično, pitao se kakav će biti njegov susret, poslije dvije godine, sa ženom i sinom, i kćerkom koju nikad nije vidio.
Sačekali su ga na ulazu u selo. Žena je bila mršava, sa pramenovima srebra u kosi, postarana od umora i tuge. Njene oči bile su crne, krupne, sjajne, sa tamnim sjenama ispod dugih trepavica, i u njima nije bilo ni mržnje ni prijekora. Još uvijek ga je voljela. Strina ga je gledala očima kao u sove, i njen pogled osjećao je na potiljku kao krst snajperskog nišana.
Sin ga nije prepoznao, i krio se od njega iza majčine suknje. Kćerka se saplitala i ustajala, gledala ga sa palcem u ustima, i premišljala da li da zaplače ili da se nasmiješi. On je sa njima bio nespretan i hladan. Bili su mu kao tuđa djeca. Odahnuo je kad se strina smilovala i odvela ih u kuću.
Žena je odmah pogodila da još voli onu drugu. Rekla je to mirno, kao istinu oko koje ne treba trošiti riječi i vrijeme. Nije morao glumiti kajanje i stid. Sjetio se njenog protivljenja odlasku iz Sarajeva i njihovom rastanku, njenoj spremnosti da kroz sve najavljene strahote prođu zajedno. Sjetio se i da je ona bila ta čiji su preci živjeli u Sarajevu, i čija je sestra još uvijek tamo. Sjetio se svog navaljivanja da je skloni u ovo selo na obali mutnog jezera, u dnu golih kamenih brda.
U kući se kretala tiho i spretno, radila neprekidno i vrijedno, sa djecom bila nasmijana i vesela. Pjevala im je, pričala, igrala se sa njima. Bilo mu je žao, prepoznao je u njoj osuđenika koji, pomiren sa kaznom, izgovara molitve pred gvozdenim krstom u prozoru tamnice.
Ona je od rođaka u selu tražila i sakupila novac (i veze) za njegov put u Beograd. Još uvijek su bili ponosni na njegovu diplomu i njegove nagrade, i bilo im je razumljivo da poslije kratkog odmora krene za poslom i preuzme brigu o ženi i djeci. Pratili su ga do ceste, strina najduže. Bila se obukla kao da prati mrtve. Žena ga je poljubila, ni tad ne prestajući da grize usnu. Djecu su, zbog vjetra i mraza, ostavili u kući. Došao je “mercedesom”, odlazio je autobusom. U ruci je držao list papira, pravo na neki komad zemlje, zaboravljeni strinin miraz, u Slavoniji.
Beograd ga je dočekao tužnim osmijehom, kao začaran dvorac u kojem škripe zahrđale šarke, odjekuju koraci praznih oklopa i čuje se disanje dvorjana pod zvonima od paučine. Tu je sreo nekoliko prijatelja iz Sarajeva. Bili su sretni što su živi, i tužni što jedni drugima nemaju šta reći. Radost kod susreta bila je ravna olakšanju nakon rastanka. Njegovo znanje, iskustvo i preporuke, nakon dvije godine, svi su smatrali zastarjelim. Mogao je birati: ili da sa porodicom ode u Slavoniju, ili da na beogradskim ulicama preprodaje cigarete i benzin. Izabrao je ovo drugo, ne zbog dobre zarade i korisnih poznanstava, nego zbog veze sa Sarajevom. Nafta se prodavala Bosancima, a sa njima su odlazila i dolazila pisma. Poslao je nekoliko poruka, kratkih, da je živ, i da traži Azrinu adresu u Americi. Ali, prije nego što su odgovori mogli stići, primio je poziv za rad u Moskvi. Tražili su arhitektu, osposobljenog za rad na kompjuteru, sa programima koje je on poznavao, a koji tamo još nisu bili zastarjeli. Takvu priliku nije mogao propustiti. Ni takav razlog da odloži odlazak po ženu i djecu.
U Moskvi je brzo savladao jezik i još brže počeo napredovati. Radio je od jutra do sutra, spavajući po nekoliko časova na spojenim radnim stolicama. Nije hodočastio Crveni trg, Lenjinov mauzolej, zlatne kupole Svetog Vasilija, ali se njihovim fotografijama javio u Crnu Goru. Primio je i odgovor. Vijesti, iz Sarajeva, nije bilo. A onda, signal telefaksa i papir koji se odmotava iz mašine. U prvom redu pročitao je svoje ime, u drugom Azrino.
Ponovo je bila u Sarajevu. Tražila ga je, prije nego što je saznala za njegov bijeg i povratak ženi. Pravo sa aerodroma otrčala je u njegovo potkrovlje. Vrata su joj otvorili nepoznati ljudi, izbjeglice. A kad se sudarila, najzad, sa istinom, nekoliko dana, dok je nisu spriječili, zaustavljala se na raskrsnicama koje su drugi pretrčavali, i gledala u srušene kuće među krošnjama na srpskoj strani, nadajući se da je kroz snajperski nišan gleda on, još toliko pošten da povuče obarač i oslobodi je mučnog posrtanja kroz blato od kojeg je Bog, prema svom liku, načinio ljude. A onda su je našli… Papir se zaustavio. Tamo negdje, daleko, u nekoj kancelariji u Sarajevu, nestalo je struje. Ili je naišao neko pred kim se nisu smjele službenim kanalima uspostavljati privatne veze. Vrh papira virio je iz mašine kao isplažen jezik. Dejan se pitao ko ga šalje, i šta je značilo ono “…A onda su je našli…”
Dva sata kasnije, papir se ponovo pokrenuo. A onda su je našli u zamračenoj sobi, sa karminom oko očiju, sa odsječenim pramenovima kose u rukama. Njena majka se odmah vratila iz Amerike. Dovela je sa sobom ljekara, psihijatra. On je mlad, i izgleda da ima uspjeha. Azra je preživjela.
U svakoj pažljivo odmjerenoj riječi krila se mješavina zlurade ljubaznosti i bijesne mržnje. Dejan je prstom izbrisao potpis, ime ženine sestre, a onda, red po red, cijeli otrovni izvještaj. Istim prstom povukao je dvije linije, od vrha nosa niz obraze, i nastavio da igra “Tetris”. Kockice su propadale, kao u pakao, a broj poena na ekranu vrtoglavo i besmisleno rastao.
Sutradan je počeo slati poruke. Dopisnici, ruski diplomati, novinari, oficiri i službenici Ujedinjenih nacija, svi koji su kretali prema Sarajevu, odnosili su njegove poruke. Prolazili su dani i sedmice. Odgovora nije bilo. Počeo se nadati da pisma ne stižu do nje. Jedne noći probudio se, isprva ne znajući gdje je, u potkrovlju, u bunkeru, u birou, panično nastojeći da ne zaboravi neobičan san. Neko, u tom snu, rekao mu je da će ona, kao prevodilac za poljski jezik, biti u Krakovu nekoliko dana, u sastavu bosanske delegacije, na proslavi pedeset godina oslobađanja Aušvica. Izračunao je: ima dva mjeseca da se pripremi i isposluje dozvole za putovanje i kartu za avion. Ni jednog trenutka, ni jednog od tih šezdeset dana, nije posumnjao u taj san. Nije ga čak ni smatrao snom. Za njega je to bio glas iz njegove podsvijesti, zbir mnogih naoko beznačajnih i zaboravljenih vijesti i podataka odjednom pretvorenih u stvarnost.
Penjao se prema dvorcu Vavel, onom stranom uzvišenja sa koje se, kroz procvjetale grmove i ograde, moglo gledati u izmaglicu iznad Visle. Još je bilo rano za autobuse i čopore turista, a već kasno za radnike i đake. Bio je siguran da će je sresti. Nije žurio. Zastajao je ispred crvenih zidova zaraslih u bršljan, ispred gvozdenih kapija u visokim sivim zidinama, i zamišljao kako će, kad se okrene, ugledati nju.
Zatim je sjedio u kafani, na glavnom trgu, gledao golubove i grupice skauta u sivim i zelenim košuljama, sa crveno-bijelim maramama. Gledao je mlade djevojke, i sjećao se njenog lica, očiju mutnih od strasti, raširenih nozdrva, usana otečenih i crvenih od ujeda i poljubaca, očnjaka koji su sijevali kad se smijala. Ručao je u starom dijelu grada, zatim šetao uskim ulicama i ulazio u radnje sa slikama. Najzad je svratio u turistički biro i počeo telefonirati hotelima. Ali u onome gdje je boravila bosanska delegacija praznih soba nije bilo.
Na recepciji su ga obavijestili da je gospođica, u društvu dva gospodina, sa vodičem, otišla u turistički obilazak grada, najvjerovatnije u rudnik soli “Velička”. Počeo je uživati u neizvjesnosti, kao lovac siguran u svoj instinkt.
Rudnik se upravo zatvarao. Ponudili su mu, umjesto silaska u dubinu zemlje, suvenire: razglednice sa fotografijama podzemne kapele, sa ogradom, stepeništem, oltarom i raspećem koje su rudari uklesali u soli. Od soli su bile i figurice kopača, svetaca, životinja i biljaka, mineralne kupke, poludrago kamenje, kristalni privjesci na srebrnim lančićima. U knjizi utisaka ugledao je njen rukopis.
Vratio se u hotel. Gospođica i gospoda su ponovo izašli u grad. Potražio je i našao prenoćište, u najbližem hotelu, presvukao se, vratio, čekao do zatvaranja bara, i sa prvim zrncima straha pošao na spavanje. Na recepciji je ostavio poruku.
Ujutru se dugo tuširao pod mlazom vrele vode, i kasno čuo zvono telefona. Nije stigao da podigne slušalicu. Odjenuo se, mokre kose utrčao u taksi, na poleđini svoje poruke, na recepciji njenog hotela, pročitao je: “Zvala. Nema te. Idemo u Aušvic, prije gužve. a.” Svoje ime uvijek je započinjala malim slovom.
Poslije dva sata stajao je pred željeznom kapijom sa natpisom da rad oslobađa. Krenuo je od posljednjeg paviljona, siguran da joj ide u susret, rasijano gledajući u hrpe naočara, ošišane ljudske kose, vještačkih nogu, ruku, vilica. Jedino pred čime se zaustavio, i ostao neko vrijeme, bila je maketa unutrašnjosti gasne komore. Vidio je male ljude, figurice od gipsa, kako se u smrtnim ropcima grče i padaju, dok jači gaze i penju se preko njih, da udahnu još jedan dah čistog vazduha. “Ciklon B” bio je teži od zraka.
Kupica golih ljudskih tijela, simbol čovjekove borbe za život, i simbol njene uzaludnosti.
Prošao je kroz krematorijum, i na izlasku ugledao nju. Bila mu je leđima okrenuta, sa druge strane dvostrukog reda bodljikavih žica. Kao da je osjetila njegovo prisustvo, okrenula se. Kad ga je prepoznala, nasmiješila se, jedva primjetno, zbunjena, tužna, sa nevjericom i strahom. Primakla se sasvim uz žicu i jednom rukom uhvatila za nju. Bila je to mala, bijela ruka, sa crvenim noktima, sa dugim stisnutim prstima između kojih su virile bodlje čelične pahuljice.
Stajali su i gledali se. Mlađi od dvojice njenih pratilaca, niži, u tamnom odijelu, potkresane brade, pozvao je, ali ona ničim nije pokazala da ga čuje. Onda se i on, za njenim pogledom, okrenuo prema Dejanu.
Dejan je pokazao prema kapiji, rad oslobađa, da će je tamo čekati. Ona je odmahnula da ne može. Da je nazove. On je ispružio osam prstiju. U toliko sati doći će po nju. Klimnula je glavom. Razumjela je. I da će ga čekati. Zatim se pustila da je mladić povede. Ali se nečeg sjetila, ponovo okrenula, i bacila, kroz žice, papirnu kesicu. Dejan je podigao, i otvorio. Unutra je bila figurica, bijeli krin, od soli. U njenom osmijehu, na trenutak, zablistali su očnjaci.
Cijelim putem nazad pjevušio je, nesvjestan pogleda saputnika zgroženih takvim ponašanjem u autobusu koji vozi iz Aušvica. U svojoj sobi ponovo se tuširao, duže od sata, potom je ručao, pa se vratio i legao, ali ga je bilo strah da ne prespava, i već u sedam krstario je holom njenog hotela. U baru su, za njega, pronašli bocu “Stotinu gajdaša”. Onda mu je prišao njen pratilac iz Aušvica, predstavio se i zamolio ga da prošetaju. Pristao je.
Koračali su pored tramvajske pruge, ćuteći. Psihijatar je mnogo puta, u sebi, ponovio i napamet naučio mješavinu uvreda, prijetnji i molbi, ali sad, sasvim blizu te ljušture začahurene u Azri kao kapsula sa smrtonosnim otrovom, nije znao kako da počne. Sve mu se činilo slabo i nedovoljno. Znao je samo jedno: da je Azru pronašao polomljenu, kao pregažen ružin grm. To, što ponovo cvjeta, i opija mirisom i ljepotom, to je njegova zasluga. Sve što je znao i bio, i više od toga, uložio je u to. I sada se pojavila ova skitnica sa žarom ludila u očima, da je ubere, ponese u reveru, i baci, kad uvene. Osjećao je da se zapliće u svoje misli, kao u klupko hladnih, debelih zmija.
Dejan je zapazio da odmiču od hotela, i trudio se da zapamti put. Ćutao je i on. Bilo je pet minuta do osam. Psihijatar se zaustavio i okrenuo prema njemu. Dva puta ubo ga je prstom u rame: “Ja vam to neću dozvoliti!” Okrenuo se i istim putem pošao nazad. Dejan je ostao, zbunjen. Nije znao šta da radi. Bilo mu je glupo da potrči i prestigne psihijatra, još gluplje da pređe na drugu stranu ulice i požuri prije njega. Gušio se. Slika malih bijelih ljudi od gipsa miješala se sa njenim licem iza dva reda žica. Pred njim je zazvonio tramvaj. Utrčao je u njega, pored ljudi u redu, ne mareći za njihovo glasno negodovanje. Gledao je kroz prozor kako tramvaj promiče pored mladića sa zlatnim naočarima i potkresanom bradom. Sa druge strane ulice nailazio je hotel. Na stepeništu je stajala ona. Iako ništa nije moglo biti isto, sve na njoj bilo je kao kad je prvi put ušla u kancelariju i upoznala se sa njim. Boja i kroj duge suknje, bijeli džemper, cipele sa potpeticom.
Tramvaj se zaustavio pedesetak metara dalje, vrata otvorila, ljudi izašli, ušli, vrata ponovo zatvorila, tramvaj krenuo. On je još uvijek bio u njemu.
Ulična rasvjeta postala je jača, saobraćaj gušći, gužve veće. Odjednom se uplašio svoje naprasne odluke. Probio se do vrata i na sljedećoj stanici istrčao. Potrčao je uz šine. Malo dalje pruga se račvala, i nije znao kojim od dva kraka da nastavi. Izabrao je jedan. Pogrešan. Požurio je prečicom, zalutao u uskim i neosvijetljenim ulicama, ponovo se vratio do glavnog trga, uzeo taksi, našao hotel, ali nje nije bilo na stepeništu. Ni u holu. Nije bilo ni poruke za njega. Čekao je cijelu noć, u baru, do zatvaranja, a onda na ulici ispred hotela, do svitanja. Mislio je na svoju ženu. I u nju je bio zaljubljen, jednom davno, i nju ljubio zagnjuren u valove teške crne kose, i njena ramena pečatio otiscima svojih zuba. Ili je to bila samo strast, a on ponesen njome, kao pozorišni plakat mlazevima perača ulica.
Uveče se vratio u Moskvu i sutradan najavio povratak u Beograd. Saradnike je uveo u svoje projekte i razdijelio im knjige i diskete. Posljednja slika iz Rusije, sa moskovskog aerodroma, bila je naslovna strana nekih novina, sa licima vojnika u blatu Čečenije. Prvi put je tada, dok se avion dizao u nebo, pomislio da veliki rat koga se svijet boji već traje, i da više nema kutka na zemlji gdje mu se može sakriti i uteći. Nije imao kome i šta da kaže u Beogradu, i prvim vozom produžio je za Bar.
Još se žarilo nad kršem kad je izašao iz autobusa i zaputio stričevoj kući. Bio je siguran da će ženu zateći u crnini, za strinom, ali vrata su bila zatvorena, a tama iza njih hladna i tiha. Čuo je ciku i smijeh djece, i sjetio se plaže na jezeru. Žena je prala rublje, u koritu. Haljinu sa tankim naramenicama vezala je u čvor sa strane. Djeca, gola i preplanula, šljapkala su po plićaku i pravila kolače od blata. Dječak ga je prvi vidio i rekao to majci. Okrenula se. Pramenovi mokre kose bili su joj zalijepljeni za obraze i vrat. Prešla je podlakticom preko obrva i usana, i kao da je tako navukla na lice ledenu masku nesigurnosti i straha. Djeca su to osjetila, i privila se uz nju.
“Došao sam po vas”, rekao je Dejan.
Do večeri je bio nespretan sa djecom i jedva je dočekao da, začarana pričom iz knjige, na majčinom krilu zaspu. On je sjedio za stolom, a ona na rubu kreveta, raspletene kose, u dugačkoj bijeloj haljini za noć. Pričao je o Moskvi, o svom radu, o planovima, o strininoj zemlji u Slavoniji. Zatim je kleknuo ispred nje, uzeo njene ruke u svoje, i stavio ih na svoje lice. Gledao je u nju pogledom očajnika, koji moli za pomoć, spas, život.
“Za ono što si ti htio, potrebna su dva života. A tebi su uzeli i ovaj jedan”, rekla je, i povukla njegovu glavu u svoje krilo. Prvi put, poslije tri godine, mogao je da zaplače.

Ispred male, u bijelo okrečene kuće, oslonjen leđima na sanduk sa kalifornijskim glistama, sjedi Dejan Boljević. Ima trideset tri godine i više je sijed nego crn. Dva crna jareta ližu cvijet od soli u njegovoj ruci. Djevojčica, sin i žena smiju se, kad u moru podivljalog žita naiđu na bokor jagoda. Dejan ih gleda. Onda mu se pogled i misli otmu, i polete, preko topola i bagremova, niz ravnicu, na jug, prema Sarajevu.