Nazdravljanje mumiji
(Povodom dana poezije, 21. marta 2009, za internet portal DW) Generacija đaka iz učionica s Titovom slikom iznad školske pločNastavi čitati
Uspeće oca Avakuma
U drugim okolnostima moglo bi se reći da je imao sreće. Eksplozija, izazvana bombom u avionu, udarom meteorita, pogotkom rakete vođene sa zemlje, ili nešto četvrto, što bolesni um još nije smislio, većinu putnika usmrtila prije nego su išta shvatili. On, evo, privezan za svoje mesto, 13D, leti uvis.
Da nije u šoku, bilo bi mu hladno, na toj visini. Dok još nisu poleteli, stjuardesa je opisala postupke u slučaju prinudnog sletanja, pokazala je odakle iskaču maske s kiseonikom i kako se stavljaju, gde se nalazi pojas za spasavanje i kako se koristi. Nije spomenula da svako sedište ima padobran, a to bi u ovom slučaju jedino bilo od pomoći.
Usporavajući, u svom letu uvis, otac Avakum je pokušavao da se seti lekcija iz fizike ne bi li vođen sigurnim znanjem ispravno zaključio da li će, kad taj trenutan ubrzo dođe, brže padati vezan za sedište, ili ipak oslobođen njegove težine. Malo ga je bunilo i to što je on sam sa svojih 130 kilograma bio teži od sedišta, pa mu je od konačne odluke odvlačilo pažnju to što nije bio siguran da li bi odvojeno oboje padali sporije, ili bi lakša stolica bez njega usporila, a on bez nje ubrzao.
Drugi sveštenik na njegovom sedištu iskoristio bi preostalo vreme i pomolio se slatko, oslobođen svih zemaljskih briga osim zemlje same, radujući se skorom susretu sa nebeskim ugodnicima. Ali otac Avakum iako je po navici u zbunjenosti mrmljao reči neke molitve, bio je ipak sav usredsređen na sedište pod sobom, odnosno, nad sobom. Pojas ga je stezao još od kako mu je stjuardesa rekla da ne može da se popusti više nego do kraja, i maglovito sećanje na časove fizike šaputalo mu je da bi oslobodivši ga se padao sporije, ali pošto još uvek nije padao, nego leteo naviše, bilo je opravdano, sledeći istu logiku, verovati da će također i duže leteti uvis.
Vreme, vreme je zaokupilo sve misli oca Avakuma. Koliko vremena traje slobodan pad čoveka i sedišta vezanih pojasem rastegnutim do kraja. Padaju li istom brzinom i pero i sveštenik, ili sveštenik ipak pada brže. Šta je masa a šta težina? Šta ono beše svojstvo tela, a šta posledica gravitacije? Ta su pitanja zujala oko sveštene glave s kosom dignutom uvis prema dole, kojom je otac Avakum otresao kao da tera dosadnu muvu. Da će se u jednom trenutku ovo njegovo uspenje zajedno sa sedištem zaustaviti, u to nije sumnjao. Kao što je bio skoro siguran da će posle toga uslediti pad, sve brži i brži i sve kraći i kraći. Ali u međuvremenu, od njega se očekivalo nešto. Jer nije Gospod, koji ništa ne čini bez razloga, baš njega izabrao da preživi nesreću. Šta ako kraj nije tako izvestan kao što se po svemu što zna čini? Koliko napuštenih satelita lebdi iznad Zemlje, puno težih od njega, koji ne padaju na nju, jer su izmakli sili njene teže. Možda ga silina eksplozije dobaci do njihovih orbita. U tom slučaju dobro bi mu došla maska za kiseonik, ali ona je ostala u nekom drugom parčetu aviona. A sećao se da na tim visinama, ako se visinom uopšte može nazvati ono do čega dospe prolazno i grešno telo, vlada velika hladnoća, od koje čoveka ni dobar sloj slanine pod odećom ne može sačuvati od smrzavanja.
Zato se usredsredio na trenutak kad će se ovo padanje uvis zaustaviti, i kada će, uspe li da izvede manevar okretanja, zaputi ka zemlji sedeći dostojanstveno sa nogama dole i glavom gore.
Vremena, vremena je bilo sve manje, to je osećao, osećajući istovremeno i da ubrzava njegov protok misleći o tome kako ga je sve manje, umesto da dokuči šta Gospod od njega očekuje, zašto ga je poštedeo i zašto mu je dao ovu priliku.
Da se ispovedi, nije imao šta, uradio je to kad je ušao u avion, stjuardesu posle toga nije grešno odmeravao jer je bila stara i zbrčkana pa mu nije bila privlačna, a od jela nije uzeo ništa jer nije umeo da otvori kesicu koju su mu dali. Ima pred sobom još minut, ili još nekoliko minuta do pada, u svakom slučaju ne više od deset, sigurno ne ceo dan. To naravno zavisi od visine na kojoj se nalazi, i težine sedišta, koju ne zna, ali i kad bi sve to znao opet mu ne bi vredelo jer je zaboravio formulu po kojoj se to vreme izračunava.
U svakom slučaju, trenutno je bio bezbedan, jer je još uvek leteo uvis. Možda to uspinjanje potraje dovoljno dugo dok ne stignu spasilačke ekipe? Ako mogu da sipaju gorivo u avion koji leti, mogu sigurno da hvataju i razletele putnike, nekim mrežama ili hvataljkama ili sisaljkama…
Ali vreme, vreme… Sve zavisi od vremena koje ima na raspolaganju, a koliko je ono, to, to ne zna.
Možda mu je Gospod baš tu zadaću namenio ovim iskušenjem – da shvati najzad, prije nego što ode sa ovog sveta, odnosno prije nego što se u njega povrati skupa sa sedištem za koje je svezan, da shvati najzad kako je to vreme relativno i kako je to svemir uvrnut i šta su to crvotočine kojima se kroz njega putuje.
Dok leti uvis, mada, čini mu se, sve osetnije sporije, nastoji da se ne pomera, da ni najmanjim pokretom najmanjeg prsta na ruci ne prouzruči neku štetnu promenu brzine i smera svoga čudesnog uspeća. Kad se sedište jednom na jedan tren zaustavi, prije negoli zajedno s njim započne svoj strmoglavi put nazad, izvući će iz džepa na leđima naslona uputstvo za slučaj poput ovoga. Ako je sedište ispod opremljeno pojasom za spasavanje, ako ima pištaljku i svetiljku, možda ima i padobran. Nema niti jednog razloga da sedišta budu ispunjena spužvom ili penom, umesto spasonosnom svilom. Zapravo je, kad čovek okrenut naglavce bolje razmisli, u najmanju ruku nelogično da se putnici u vazduhu osiguravaju od pada u vodu ali ne i od pada u vazduh.
I što sedište pod njim, nad njim, sve primetnije usporava, sve je uvereniji da njegov kraj nije bezrazložno odložen na određeno vreme.
Vreme, to je ključ. Vreme je relativno. Čovek može da ga rastegne u beskonačnost, samo ako misli dovoljno brzo tako da ga uvek pretiče. Kao u priči o Ahilu i kornjači, taj trenutak izranjanja u potonuće ne mora nikad doći, sve dok se čovek uzdržava od pitanja i sumnji, makar i vezan za svoje sedište 13D naglavce propadajući uvis. Sve što treba da učini jeste da zaboravi na gravitaciju.
Oče naš koji jesi devet zarez osamdeset jedan na nebesi da sveti se ime tvoje emce na kvadrat
Odigravanje priče – afiša + sadržaj
AFIŠA
Na pitanje zašto pored drama koje se čitaju s lakoćom i uživanjem čitati nečije (moje!) akademisanje o njima imam jednostavan odgovor: zato što o dramskom opusu Dušana Kovačevića ovakva knjiga nije napisana. Ali da bih sad odbranio ovu hrabru tvrdnju, odgovoriću na nekoliko potpitanja.
Najprije: zašto taj opus uopšte zaslužuje pažnju? U najkraćem: jer je po svom obimu, kvalitetu i recepciji bitna i nezaobilazna činjenica u književnoj i pozorišnoj istoriji Beograda, Srbije i Jugoslavije.
Dalje: šta mene preporučuje za vrednovanje tog opusa? Svakako ne to što predajem književnost na fakultetu; taj smo kredit mi dr-ovi i mr-ovi odavno potrošili. Ne ni to da sam Kovačevićev nešto mlađi savremenik, skupa s činjenicom da smo se upoznali, dvaput kratko i jednom dugo razgovarali, odakle nosim utisak o ljubaznom, šarmantnom i pozorištem opčinjenom čovjeku, urednom u liku, govoru i mišljenju, sigurnom u vrijednost onoga što je stvorio i šta radi. Nego: jedno zanatsko i kolegijalno poštovanje, na momente divljenje, pa čak i profesionalna zavist, za način na koji piše, pomiješano s ljutnjom zbog iznevjerenog očekivanja katarze u pisanju dugom skoro pola vijeka. Pa onda: ko sam ja, uopšte, koji ulazim izvana u taj beogradski pozorišni krug, iz Sarajeva, i šta u tom krugu vrijede moji romani, priče, eseji i studije, u kojima bez obzira na dužinu i formu jedva da igdje izmičem iskustvu pretrpljene opsade i zahtjevu da književnost ima etičku odgovornost? Sigurno nisam pozorišni kritičar, ni reditelj, pa čak ni redovni gledalac, ne krećem se u tom svijetu, nemam ni jedan završen razred pozorišnog bifea. Uzdam se u logiku čitanja po kojoj je književni tekst samo jedna posebna vrsta govorenja jednog čovjeka drugom (ili drugima), a pošto se, ma koliko to zvučalo čudno i nemoguće, kritičari u proteklih pedeset godina nisu često pitali o tome šta tekstovi Dušana Kovačevića govore, preporučuje me, dakle, samo to pitanje.
I posljednje: šta ovu knjigu čini drugačijom? Njena kompozicija je prilično jednostavna. U prvom dijelu pokušavam sabrati ono što je kritika o Kovačeviću do sada rekla, dokazujući da se malo bavila onim što se meni, zbog onog etička odgovornost, čini važnim – a to je politički angažman Kovačevićevih komada. U drugom dijelu analiziram, s težištem na onome šta pisac hoće da kaže, devetnaest dramskih tekstova, od kojih je prvi napisan 1972, a zadnji 2016. godine, podsjećajući i na ono što je tada aktuelna kritika pisala o njihovom pozorišnom životu. U trećem se vraćam na problem ćutanja o političkom u umjetničkom, sad s dokazima da se imalo o čemu pisati, što onda nužno vodi u polemiku i sa aktuelnom književno-naučnom scenom. Zaključak je uzbudljiv i, vjerujem, inspirativan, ali njime se knjiga ne završava, pa ga ne vrijedi tražiti prije nego što se do njega pažljivim čitanjem dođe.
Iako je to iz ovog kratkog uvoda jasno, da ipak istaknem: ne bavim se filmovima, scenarijima ni romanima Dušana Kovačevića, a njegovim političkim uvjerenjima i radom samo onoliko koliko su vidljivo prisutni u njegovim dramama, ili koliko ilustruju, u kontrastu, kvalitet njegovog književnog stvaranja.
I da završim čime sam počeo: tvrdnja da nešto nije bilo rečeno obavezala me na uvid u sve ili bar većinu onoga što je o Kovačevićevom opusu napisano. Pošto takva bibliografija začudo još ne postoji, veliki broj naslova u fusnotama može se čitati i kao skroman doprinos tom predstojećem poslu. Za ovaj završeni zahvalnost dugujem prijateljima, kolegama, izdavačima, institucijama… Nekim redom: najprije, Dušanu i Nadi Kovačević, Gojku Božoviću, Zoranu Hamoviću, Nevenu Ušumoviću, Saši Iliću, Mineli Đelmo, Draganu Goluboviću, Pavlu Popoviću, Jasmini Ahmetagić, Đurđi Strsoglavec, Renati Hansen Kokoruš, Angeli Richter, Svetlani Tomić, Božidaru Đuroviću, Darku Lukiću, Bojanu Koreniću; umrlim: Mladenu Ovadiji, Gordani Muzaferiji, Zdenku Lešiću, Dejanu Đuričkoviću. Potom, Zvezdara teatru, Muzeju pozorišne umetnosti Beograd, Mediacentru Sarajevo, Janku Ljumoviću, Darku Cvijetiću, Tanji Miletić-Oručević, Milici Kralj, Marku Misirači i, posebno, Ružici Marjanović, kumu Boći, Dejanu Iliću i Sandri.
ŠTA JE GDJE
AFIŠA
I DIO / ČITAJUĆA REPRIZA
Magistar(ski) na popravnom
Gdje se objašnjava zašto se osjetljiv posao, da ideološki angažman uključi u estetsko mjerenje i vrednovanje, koji u pravilu češće nailazi na podsmijeh nego na razumijevanje, ipak preduzima.
Ono što se tiče svih
Gdje se citiraju Melhingerove teze o političkom kazalištu, kao ram za sliku dramskog opusa Dušana Kovačevića.
Ukoričeno pozorište
Gdje se obrazlaže zašto bi odnos ideologije, angažmana i pozorišnog teksta vrijedilo ispitati baš na Kovačevićevom opusu, uz obećanje nepristrasnosti i pregled dosadašnjeg nepisanja o tome.
Glasnoća neizgovorenog
Gdje se kazuje nešto o političkom kontekstu u vrijeme izvođenja komada.
Ulazak u kanon
Gdje kritika prelazi na stranu pisca.
Izdanak uglednih preteča
Gdje se prati kako se kroz poređenje sa Nušićem i Sterijom Dušan Kovačević probija do svog mjesta među klasicima.
Kuku i paralele
Gdje se pominju savremenici Popović i Simović.
Masa stilu daje poboljšanje
Gdje se odaje priznanje književnim kvalitetima dramskog teksta.
Komikterna
Gdje se registruju primjećenije kritike o uticajima Žarija, Joneska, Pirandela, Havela, Mrožeka i Beketa.
Sam svoj reditelj
Gdje se daje mali katalog primjedbi na odluku Dušana Kovačevića da sam režira svoje komade.
Šta su drame po zanimanju
Gdje se iznose argumenti kritike da su komadi Dušana Kovačevića farse, komedije, crne komedije, tragikomedije, groteske…
Izgubljeno u poređenju
Gdje se evidentira navada kritike da poredi novi komad sa starijim.
Sinteze i kučine
Gdje se lista nekoliko knjiga posvećenih Dušanu Kovačeviću.
Sveti Georgije ubiva Đerzeleza
Gdje se analiziraju praznokazi akademskog diskursa o djelu Dušana Kovačevića.
II DIO / ČITALAC U GLEDALIŠTU
Faze i prizemljenje
Gdje se u opusu od 1972. do 2016. prepoznaju dvije odnosno tri faze stvaralaštva.
Smrt je jedini i siguran i večiti posao!
Gdje se pokazuje kako Maratonci ismijavaju i prirodu vlasti i Titove epigone u njoj (a kritika to prećutkuje).
Juriš Radovane! Za mnom Radovane!
Gdje se vidi kako se rableovskom karikaturom Kovačević ruga glavonjama, uz popis komičkog alata, i zaključak da je Radovan III logičan, direktniji i aktuelniji nastavak Maratonaca.
Bićemo zdravi, bićemo novi, bićemo pravi ponosni ljudi!
Gdje se sanatorijum čita i kao alegorija na Goli otok, zbog čega je komad Šta je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću složeniji i ozbiljniji od popularnijih i poznatijih Maratonaca i Radovana.
Umirete u ovom mraku, ali ste srećni što ste živi
Gdje se ne nalaze razlozi za rehabilitaciju prezrenog Proleća u januaru.
Učo, brate, to je Mesec…
Gdje se obrazlaže zašto je Kovačevićeva Limunacija ozbiljnija i dublja od Sremčeve.
Ima li života pre smrti?
Gdje se u Sabirnom centru ne nalazi ništa što već nije viđeno u prethodnim komadima.
Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste
Gdje se Balkanski špijun obasipa pohvalama.
Srbija dobija ratove – narod ih gubi
Gdje se Sveti Georgije ubiva aždahu čita kao prilog populističkom talasu u srpskoj književnosti osamdesetih.
Predstava, čoveče. Mi se tamo dajemo.
Gdje se u komadu Klaustrofobična komedija bilježi sumnja u pozorište kao prosvjetiteljsku ustanovu.
Govori tiše da te čujem
Gdje se aplaudira univerzalizmu Profesionalca.
Istina boli jedan dan, a laž ceo život
Gdje se antikomunizam Urnebesne tragedije posmatra u sprezi s umjetničkim kvalitetima komada.
Jednog lepog dana ubićemo se zajedno
Gdje se autor komada Lari Tompson, tragedija jedne mladosti zatiče kako stvaralačku energiju crpi iz intelektualne inercije, a sve to u vezi s memorandumskom književnosti.
Mi smo ovde među nama
Gdje se Kontejner sa pet zvezdica proglašava vrhuncem u maniru samocitiranja.
Pa front je u našem dvorištu!
Gdje se mrgodi na ulogu koju u komadu Doktor šuster dobija podmlađeno pravoslavlje.
Zašto vuk ne pase travu?
Gdje se opisuje kako je duga pauza u Kovačevićevom dramskom stvaralaštvu porodila književno nedonošče, inače Generalna proba samoubistva ne bi završila naravoučenijem.
Trava je pokošena, zečevi su siti
Gdje se nakon dužeg vremena aplaudira autoru, koji se dvadeset godina od pada komunizma u komadu Život u tesnim cipelama vraća svojoj muzi – komunizmu..
Uzlajali čovek
Gdje se bilježi da su čitaoci komadom Kumovi ostali zakinuti.
Rođendan gospodina Nušića
Gdje se kritika Nikole Pašića u komadu Rođendan gospodina Nušića registruje kao signal da je književnik zadrijemao.
Postoji opasnost da smo svi mi sad hipnotisani
Gdje se analiza komada Hipnoza jedne ljubavi završava katalogom samopotkradanja kao simptomom kreativne bespomoćnosti.
Mir u sigurnosti podrumskog života
Gdje se uspješno okončava trudnoća stara 30 godina.
Od satire do propovijedi
Gdje se sumira analiza čitanja komada i kritike i brani čitalački pristup.
III DIO / FOAJEN
Ima li života poslije života?
Gdje se baca više svjetla na konformizam pozorišne kritike.
Kako oživjeti vampira i zašto?
Gdje se objašnjava zašto se Balkanski špijun u Sarajevu pretvorio u populističko šegačenje i kakve teškoće očekuju reanimatore Kovačevićevih komada.
Podrum u potkrovlju
Gdje se najzad saopštava zašto su komadi kojima je tema titoizam (kritika komunističke vlasti i komunističke ideologije uopšte) bolji od onih kojima je tema tranzicijski kriminal i težak život intelektualca u Stradiji.
Ko to tamo piše
Gdje se analizira populizam Dušana Kovačevića.
Pad u dunđeraj
Gdje se biraju tri najbolje drame i prva pratilja.
Januar u avgustu
Gdje se prepoznaju uticaji Selenića i Mihiza na Kovačevićev populizam, ali se ipak s olakšanjem konstatuje da je književnik sretno sačuvao svoje najbolje komade od tog uticaja.
Unakrsna kritika
Gdje se okrivljeni saučesnik u unakrsnom ispitivanju oslobađa optužbi za nacionalizam.
Plotuni iz podrumske niše
Gdje se zamišlja jedan komad koji nećemo gledati.
O književnosti i banalnosti
Gdje reditelj ove knjige pozdravlja čitaoce i silazi u publiku.
Vrane na kraju tunela
2019. jezikom naslova. Nehronološki pregled najvažnijih događaja godine sažet u formu portalskih naslova.
… Nastavi čitati
рамнотежа помеѓу субверзивноста и конструктивноста
Образложение зошто Ненад Величковиќ ја доби главната награда на книжевниот фестивал „Друга приказна“ во 2019 година
Добитник на Главната награда на четвртото издание на фестивалот „Друга приказна“ е Ненад Величковиќ, писател од Сараево, Босна и Херцеговина.
Претходни добитници на наградата беа Давид Албахари, Влада Урошевиќ и Оља Савичевиќ Иванчевиќ.
… Nastavi čitati
varijacije na temu diskriminacije
Akademske baba-Smiljane
Vijesti iz budućnosti: Vijeće ministara usvojilo je Zakon o odjeći.
Prvi član Zakona glasi: U Bosni i Hercegovini je u upotrebi srpska, hrvatska i bošnjačka odjeća. To je praktično preslikan prvi član Zakona o hrani, koji glasi: U Bosni i Hercegovini je u upotrebi srpska, hrvatska i bošnjačka hrana.
… Nastavi čitati
intertekstualnost “erotskog otvora” (po Bartu)
uvod
Ukoliko je moguć antifenomenološki pristup gramatologiji koja logocentrički kontekst hipertekstualizira, savremena EROTSKA NARODNA POEZIJA nameće se kao habitus unutar hermeneutičke kritike de(kon)struktivnog diskursa.
… Nastavi čitati
Nazdravljanje mumiji
(Povodom dana poezije, 21. marta 2009, za internet portal DW)
Generacija đaka iz učionica s Titovom slikom iznad školske ploče ne pamte Svjetski dan poezije. Pamte da je bilo manje stranka nego danas, ali da je poezije bilo više; u školama su postojale literarne sekcije, književna omladina je izdavala časopise, pjesničke večeri imale su vjernu i mnogobrojnu publiku. UNESCO se brinuo za Plitvice i Postojnu, i nikome nije padalo na pamet da bi i poeziju trebalo zaštititi poput tigrova i pandi.
… Nastavi čitati
NE GOVORI MI DOK TE PREKIDAM
PUBERTETSKI ANTIBONTON
KOD ZUBARA
Pošto zubar mora da zna sve o tvojim zubima, pa između ostalog i kakvu hranu žvaču, kidaju, drobe, krckaju, melju ili meljaju, nekoliko dana prije zakazanog termina prestani pra- ti zube da bi zubni ljekar imao što više materijala za analizu. Prije samog pregleda, pošto nećeš moći jesti dva sata poslije, dobro jedi. Najbolje deset ćevapa s dosta luka.
… Nastavi čitati
Sedam dana u pustinji Tufabe
Utopis iz prijestonice afričke nezavisne republike N'Tumb
1.
N'Tumba Žimembe – jedan i jedini
Pustinja Tufabe nalazi se oko 500 km južno od puta koji povezuje Donju Voltu i Butande. Najveći dio pustinje pripada nezavisnoj državi Tufabe N'Tutu, koju naseljavaju tri plemena: Bentuti, Mutumbe, i Fatutsi.
… Nastavi čitati
AKADEMSKO ŠARLATANSTVO
Nauka o književnosti i univerzitet u tranziciji – etnografski pristup
SADRŽAJ / poglavlja knjige
1. OD IBRETA NEMA SELAMETA
Uvodno poglavlje, u kojem čitalac nakon kratke vožnje tramvajem na Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu kroz statističke podatke upoznaje glavni grad Bosne i Hercegovine. Skicira mu se autoportret pripovjedača tako da ne mora pogađati ko mu se i zašto obraća. Na kraju se analizira jedna mediokritetska formulacija kao ilustracija predmeta i metoda daljeg izlaganja.… Nastavi čitati